ZBOGOM RODNI KRAJU, DOBRO DOŠLI DRAGI EURI

By

Svima su nam puna usta domoljublja, ljubavi prema rodnoj grudi, prema ognjištu. No ta ljubav jaka je samo na jeziku. Kod zeničkih Hrvata ta se ljubav vrlo često svodi na jezik. Izgleda da su mnogi naši hrvatski Zeničani odlaskom sa svojih ognjišta tijekom domovinskog rata prigrlili zapadno- europsku civilizaciju i zaboravili da su ikada živjeli u Zenici ili okolnim mjestima.

Vrlo je zanimljivo promatrati kako se ponaša naša dijaspora koja dođe tijekom godišnjeg odmora obići svoju obitelj. Dolazi se s skupim autima, s vječitom pričom kako je gore vrlo teško, kako nema posla, kako i oni jedva žive, gledajući u euro kao u Boga koje, sve svi trebamo klanjati jer je stečen teškom mukom. Vrlo brzo su izgubili ljudskost, osjećaj za pomoći najbližima, ali i svojim sugrađanima koji žive u teškoj financijskoj situaciji.

Pa žalosno je da se Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ Zenica raspada, a da se naša slavna dijaspora nije sjetila uložiti u obnovu zgrade, ili u nabavku potrebne opreme za funkcioniranje rada sekcija. Vječita je priča kako su tamo svi lopovi, kako će se ti novci pronevjerit. Ista se priča svodi i na Katolički školski centar u Zenici. Zamisliti da se slučajno donira, pa i 1 euro, nekoj od hrvatskih udruženja građana koja djeluju u Zenici, nemoguće je zamisliti.

Razmišljajući o tome, trebali bismo se zapitati kakvi smo mi to ljudi postali, zašto smo se tako lako odrekli rodnog ognjišta i zašto ne želimo pomoći nekolicini mladih kojih su ostali u Zenici i koji se bore svim sredstvima da pruže mladima priliku da se okupljaju, druže i kroz razne radionice usavršavaju. Najlakše je reći da će se novci pokrasti, iako je svako Udruženje građana, kulturno- umjetničko društvo ili škola dužna položiti račune za novčanu donaciju svojim donatorima.

I dok tako blatimo ljude koji se lavovski bore da preživi nekolicina hrvatskih katoličkih institucija u gradu Zenici, mladi koji se bore da Udruženja građana okupljaju mlade i pružaju im prigodu da napreduju, trebali bi se zapitati kako oni uspijevaju preživjeti mjesec, ili godinu, kako sastavljaju kraj s krajem, od kojih se sredstava financiraju i može li im se pomoći. U današnjem vremenu najpotrebnije je biti čovjek, a to možemo svi biti i na način, da ako već ne želimo pomoći, barem ne blatimo rad i trud nekolicine ljudi koji se lavovski bore za preostale Hrvate u Zenici, nego ih pustimo da se sami bore kako su i do sada navikli, a dijaspora neka se nastavi paradirati po Zenici svako ljeto.

You may also like

Hot News