DIJANA JELČIĆ; ZRCALJENJE DUŠE!

Jeste li ikada razmišljali o životu kao velikoj, gala predstavi, kao premijeri u nekom svjetskom teatru, premijeri bez reprize? Razmišljali ste o znanju kao sjećanju ili o učenju kao ljubavi? Ne, vjerovatno niste… Ako ste umorni od površnih, nametnutih i nemaštovitih shvatanja i poimanja svijeta i čovjeka vodimo vas u jednu drugu dimenziju. Vodimo vas u svijet umjetnosti, žive riječi i ljubavi Dijane Jelčić. Njen svijet, drugačiji i kvalitetniji od materijalnog, užurbanog i odveć realnog, ipak je nedjeljiv od njega. Savršena je to simbioza velikih misli, filozofskog poimanja, psihološkog tumačenja, religijskog uzdizanja i onog realnog, svakodnevnog. Želimo da vas ovaj intervju potakne na razmišljanje o tome kako je lijepo pamtiti samo sretne dane, kako je lijepo kad vas godine obogate iskustvom, a ništa vam ne odnesu. Budite svjesni nepovrata vremena ali i činjenice da je ljubav ključ svakog uspjeha.
Osobito nam je zadovoljstvo povesti vas u intervju sa Dijanom Starčević-Jelčić, autoricom, pjesnikinjom, dipl.fizioterapeutkinjom, suprugom poznatog i priznatog glumca Zdenka Jelčića a iznad svega prijatnom i intelektualno i misaono neuhvativom osobom. Uživajte!

Kockice: Kako doživljavate sreću? Kao stvar trenutka , kao neki lijep protekao događaj kojeg kada se prisjećamo budimo emociju sreće ili na neki Vaš, treći način?

DIJANA JELČIĆ: Sreća se događa u nutrini… u Platonovoj špilji žive ljudi koji vide samo sjene stvarnosti, naziru život ne sudjelujući u njemu. Ideje, iskrice na zvjezdanom nebu univerzuma umno- osjetilno osjećajnog u nama su putokaz u životu, osvjetljene suncem naše svijesti one nam osvjetljavaju put ka sreći… Sreća i čežnja, mir i nemir, toplina i hladnoća, okusi i mirisi ljubav, sve je to smješteno u nama samima. Život naš jedini, je velika gala predstava, premijera u velikom svjetskom teatru, premijera bez reprize…

Kockice: Koliko su se promijenile ambicije, prioriteti i želje tokom Vašeg sazrijevanja?

DIJANA JELČIĆ: Rođena sam u svijetu u kojem su knjige bile prioritet… ambicije, i želje se mijenjaju još uvijek… Znanje je tek sjećanje, a usvajanjem novoga najčešće zaboravljamo nešto što je bilo nevažno. Učenje je ljubav, uvijek iznova znatiželjom i čuđenjem ogrnuta misao, raskršće snova i želja, želja za rješavanjem još neriješenih zagonetki.
Pitam se u kojem vremenu sam se počela čuditi, zaboravljati i sjećati se, kada sam poželjela prestati živjeti neznanje. Iako se sve više sjećam, ja još uvijek i zaboravljam. Kada se zaustavim u trenutku i pokušam rekapitulirati prošle godine obuzme me misaono ludilo i osjećam kaos u glavi, kaos od stoljećima nagomilanih podataka koje bi trebalo poredati, stvoriti osobni glosar za život, drugim sjediniti tijelo i utjelovljeni um, a onda osmisliti onaj najpoetičniji za ljubav…

Kockice: Da li je umjetnost nešto bez čega ne možete ili ne želite, s obzirom na to da ste odrasli u umjetničkoj obitelji i da je Vaš suprug glumac? U čemu još pronalazite takvu istinsku sreću i ispunjenost?

DIJANA JELČIĆ: Bez umjetnosti ne bih mogla i ne bih znala živjeti… umjetnost je ljubav, spoznaja ljepote… Još uvijek ljubav želim uzdignuti do savršenstva, pretvoriti je u vječno čuđenje i znatiželju, u vječnu žeđ za kapljicama vode sa Kastalskog izvora skrivenog podno Parnasa na onom, tajnom ogrnutom, mjestu koje je Pitagora nazvao pupkom svijeta. dijana i zd
Zamišljam kako stojim pred Apolonovim svetištem, miris bunike i lovora me omamljuju i ja tonem u predivan san. Vidim Dianu, boginju lova, Apolonovu sestru blizankinju i Muze, devet sestara koje izranjaju iz Mnemozine rijeke mojih sjećanja. One plesom sjedinjuju znanje i ljepotu postojanja u san koji danas budna sanjam. Erato mi maše i poziva me u svoje kraljevstvo, svijet čudesa, gdje ona, muza poezije, bdije nad životom…

Kockice: Doživljavate li svoje pisanje kao dijeljenje svoje duše i intimnih misli sa čitateljima? Jeste li imali problem sa tim u tijeku svog književnog trajanja?

DIJANA JELČIĆ: Pišem od kada znam za sebe… pisanjem pokušavam ono inače neizgovorljivo pretočiti u izričaj, razumljiv, prihvatljiv… da, pišući stavljam svoju dušu, srce, intimu na dlan vremena… volim diskusije o napisanom, dobronamjerne kritike mi pomažu da osmislim ono besmisleno… ja nisam pisac, nisam niti pjesnik… ja jednostavno pišem, pisanje je moja terapija… priznajem svaka pohvala mi godi… postaje poticaj da nastavim…

Kockice: Kada razgovarate sa ljudima koji čitaju Vaša djela i prate rad,- kakva su opažanja? Da li Vam se čini da su na tragu otkrivanja Vaše misli i poruke ili su možda tako složene misli pomalo aprstraktne za neke?

DIJANA JELČIĆ: Reakcije na moje tekstove su oduvijek bile i ostale različite… neki od prijatelja mi kažu… nisam razumio, ali sviđa mi se… misli literarnih sručnjaka, bile one dobre ili kritične me bodre… svako ukazivanje na nespretnost izričaja me usmjerava i ukazuje da nešto trebam promijeniti… a ja se rado igram riječima… svjesna sam nedostataka i zato još uvijek učim… jezik je živo biće, mjenja se kao što se sve oko nas i u nama mijenja… apstrakno razmišljanje je svojstvo naše svijesti… ljudska sposobnost i sretna sam kada netko moju apstrakciju protumači na svoj način i doživi je drugačije nego što sam je ja osjećala…

Kockice:  Autorica ste pjesničkih zbirki Osamnaest crvenih ruža (1986.), Odakle dolazi ljepota (1987.), stručne knjige Umijeće svakodnevnog pokreta (2006.), a neki Vaši tekstovi uvršteni su u zbirke Dotaknuti stihom (2013.), Dotaknuti prozom (2013.) i Valentinovo (2014.). Prošle godine (2014.) ste promovirali knjige Mostovi pod kojima se budim i Nestvarno stvarni. Kakav je osjećaj stvarati i bilježiti svoja razmišljanja i opažanja o svijetu oko nas, o emocijama, ljudima…i tako i njih i sebe učiniti vječnim, besmrtnim?

DIJANA JELČIĆ: Prve zbirke mojih pjesama su ukoričenje vremena koje nazivam olujom ruža… tuga zbog rastanka sa prvom ljubavi… tuga utkana u stih… tu sam jako ponosna na recenziju Jure Kaštelana… od njega naučih da je pisanje na početku talenat, a kasnije postaje put pokore… iako nisam pisac rado koračam tim putem… na njemu susrećem samu sebe, uvijek drugačiju, a, u biti, istu… Stručna knjiga je iznjedrena iz moje ljubavi prema čovjeku. Poželjela sam njome osmisliti pokret i pomoći onima koji imaju bolna iskustva i dobiju motoričku amneziju… zbog bolova zaboravljaju ljepotu i eleganciju pokreta… u među vremenu sam čitala i pročitano prevodila na jezik mojih neurona… naučeno i zapamćeno pretakala u štivo… dvadest i nešto godina se nalazilo prvo u bilježnicama, a onda upoznah blogosvijet i odvažih se moje tekstove staviti na dlan virtuale… tek prošle godine, ohrabrena nekim znalcima se odlučih ukričiti davno napisano… Enes Kišević je napisao osvrte za obje knjige… hvala mu… hoće li te knjige ostaviti traga u čitaocu?… želja mi je da se to dogodi… u ovom djeliću svoga osvrta Enes je napisao:
I najsretniji dan U životu smrtnih nesretnika Prođe u jednom trenu… Zapisao je već odavno Vergilije, misleći pri tom i na sebe sama, a Dijana mu u ovoj knjizi, sasvim nesvjesno, uzvraća:
… Živim trenutak…Kao da sljedeći neće ni doći… Poezija je zaista moćna u svojoj ljepoti. Ona vedri duh i onome koji je stvara i onome koji je čita. Trenuci provedeni u takvoj poeziji postaju neprolazni. Postaju životni i svijetli. Postaju, u stvari, nestvarno stvarni.
A što je naš ljudski život drugo, doli sjena takvih trenutaka?…

Kockice: Rođeni ste u Sarajevu, odrastali u Zadru, Koprivnici i Zagrebu a najduži period proveli u Švicarskoj. Koliko je bilo teško sa takvim senzibilitetom, umjetničkom i pjesničkom crtom živjeti u tuđoj zemlji sa ljudima drugačijih navika i emocija? Kako ste uspjeli zadržati, štaviše razviti, Vaš umjetničko-stvaralački kosmos kroz te godine boravka u inostrasntvu?

DIJANA JELČIĆ:Da, postoji nešto kozmopolitsko u meni… već kao dijete sam sanjala plave daljine… dosegla sam ih putujući… Sarajevo, mjesto rođenja i maglovito sjećanje… Zadar, Koprivnica, Zagreb… djetinjstvo i mladost… predivna sjećanja… jednostavno sreća… Švicarska je zemlja udijana-6-300x224 kojoj odrastoh ponovo do djeteta… tamo naučih što je ksenofilija… ljubav prema stranome… nisam imala problema… prihvatila sam sve tamošnje i tako upoznala divne ljude koji su prihvatili sve moje… sretan čovjek nikada nije sam…

Kockice: Pamtite li samo sretne dane i kako gledate na ona iskustva i sjećanja koja su dio Vaše prošlosti a voljeli biste da nisu?

DIJANA JELČIĆ: Da, pamtim samo sretne dane… a iskustva neugode?… da postoje i ona, ali i to je ljudski… griješti je ljudski… svjesna pogreški učinjenih, svjesna nepovrata vremena, danas pokušavam ne činiti iste… samo nove, biti će ih sigurno… jedino što bih voljela da se ne ponovi u mom životu je bolest moga supruga… iako i to vrijeme nas je naučilo drugačijem vrednovanju zbilje…

 Kockice: Na koju svoju osobinu ste baš ponosni i bez čega ne možete zamisliti svoj život?

DIJANA JELČIĆ: Teško pitanje… ali evo… ponosna sam na svoju znatiželju i čuđenje… još uvijek sam radoznala i gutam literaturu… znanstvena poetika u meni izaziva čuđenje i želju za razumjevanje novodolazećeg… možda je to ipak samo ljubav…

Kockice: Koliko su Vas godine promijenile, što su Vam donijele a što uzele?

DIJANA JELČIĆ: Volim sumu mojih godina… vjerovatno da ponovo živim učinila bih sve isto… koračala istom putevima, zavoljela istog čovjeka… godine su me obogatile iskustvom… mjenjale me… da, ne podnostim statična stanja… jednoumlje i ne talasanje… grozim se od nutarnje palanke… mjenjam se još uvijek i fizički i duševno… mislim da mi nisu ništa oduzele… jer i nastajuće bore na licu osjećam kao znakovlje prohujalog vremena… lijepa su to sjećanja…

U virtualnom svijetu Dijanine zabilješke možete pratiti na njenom blogu .

Privatan izvor fotografija.

Dražen Čolić

Dražen Čolić je rođen 19.07.1980. u Zenici. Zaposlen je kao tajnik HKD"Napredak" podružnice Zenica. Na portalu Kockice radi kao novinar- istraživač.

Read Previous

KRENULA NA FOTOGRAFIRANJE, A ZAVRŠILA NA VLASTITOM VJENČANJU

Read Next

NATJEČAJ ZA DODJELU STIPENDIJE

Follow On Instagram