DO SLUŠANJA KEMO!

Sutra će u centru pozornosti regiona biti jedan čovjek i jedan grad. Poseban čovjek, poseban grad, ljubavlju vezani, gotovo jedno su. Kažem regiona iako će se vijest i slika proširiti po cijelom svijetu, naši ljudi, rasuti kao biseri, pronijet će sliku do najudaljenijih krajeva. Nije tužan samo odlazak kao kraj nečega, kao završetak jednog biološkog procesa, ovaj kraj je mnogo više od toga. Sutra se Sarajevo oprašta od svog potomka, od svog dječaka koji je rastao s njim. Sutra, i da padne hiljade pahulja bijelih, neće moći prekriti tugu i suze koje će srce izliti. Jer nismo možda ni znali da kad ga jednom za nas ne bude, da će ovako boljeti. Odlazili su od, i iz, Sarajeva mnogi. Neki svojom voljom, vodila ih želja za „boljim“ i većim, a neki pak, odlazili zauvijek ali nerado, ne svojom željom. A htjeli su, ovi drugi, biti tu još dugo, sanjati svoje sne, dijeliti svoju ljubav, pisati i pjevati svoje najljepše stihove, na kraju grada, u tišini… I može Sarajevo već nekako bez ovih prvih, naučilo je da ga oni ostavljaju, ali bez ovih drugih neće moći jer takvi kad odlaze odnose dio njega, jer oni su bili Sarajevo, njegova duša, njegova raja i ljubav. Kažu da se sa Bara nitko ne vraća, i zato i boli ta činjenica, zato i stvara tugu, steže grudi i roji misli. Sutra, odlazi jedan velikan ovog grada u Aleju velikana, iako ta riječ „velikan“ nikako ne odgovara nekom tko je bio duša ovog grada. Trebao bi počivati u Aleji duše Sarajeva, kada bi ona postojala. Velikani su neki daleki, strani i tuđi ljudi. On nije bio takav, on je bio naš, moj, tvoj, njihov, on je bio svačiji. Jer dao nam je sebe, cijelog sebe, svoju dušu, svoje misli, emocije, sve ono što je imao i znao, sve što je htio ili nije. Sve je to godinama ugrađivao u svoje pjesme i kad kažeš da voliš pjesmu Kemala Montena, ti slobodno reci da voliš njega, da voliš čovjeka, da voliš život, da voliš ovaj grad, jer sve je to u toj pjesmi. Onako kako je cio život okupljao ljude oko sebe, svoje prijatelje, i sve one koji su to željeli biti, kako su koncerti nosili naziv „Kemo i prijatelji“ tako će i sutra da se susretnu Kemo i prijatelji. Kemo ispred svih njih, i odlikovat će ga najvećim priznanjima i počastima; ljubavlju, titulom pravog prijatelja, kolege i Sarajlije. Neće mu donijeti osmijeh na licu, kakav su uvijek imali kad bi ga vidjeli, onako malog, veselog i punog života. Ponijet će ovaj put samo toplinu oko srca koju je on davno iskrom ljubavi zapalio i godinama održavao prijateljskom riječju i ljubavlju. kemal-monteno_346346Neće ostati na Barama samo Kemo, odlaze gore sutra posljednji ostaci onog dobrog, kvalitetnog vremena, sahranit ćemo sutra duh Sarajeva, onu ljubav i dobročinstvo, osjećaj jedinstva, vrijeme uzora, kvalitetnih stvaralaca. Sutra će iščeznuti iskrene ljubavne pjesme, oni tanani i nježni stihovi, lijepe riječi i osmijesi. Ostat će gore, na kraju grada, pod svjetlima njegovim sve dobre i prave vrijednosti jer nama očito više ne trebaju. Imali smo ih i potrošili, nismo ih njegovali, nismo obnavljali. Potrošili smo ih nezahvalno i okrutno, prihvatili neke nove, tuđe misli i ideje, sve ono što nismo bili mi. Odlazili su jedan po jedan oni koji su činili Sarajevo, koji su ga stvorili i učinili gradom s dušom, i odnosili dio vremena, dio kvaliteta i vrednota. I evo, tek ponekad osjetimo tu prazninu, žal i nedostajanje za vremenom koje je vrijedilo kojeg smo bili dio, ili smo samo slušali o njemu. Pitam se zašto nas tako kratko drži ta žal i nostalgija. Zašto se samo rijetko i kratko sjetimo kako dobri smo bili i kako dobri možemo biti, ja , ti, oni, cijeli region, cijeli svijet. Sutra, kad dođu prijatelji sa cvijetom u ruci, crnim kaputima i suzom u oku, kad skupe se svi, mali i veliki zbog čovjeka kojeg su svi voljeli, stani i zapitaj se, kuda odlazi sve, i kako da pjevamo o ljubavi kad tugu ne možemo skriti?
Čovjek, koji je utkao sebe u povijest ovog grada, koji se uvukao u svaki dom i svako srce imao je mnogo prijatelja. Ne znam da li poznajem nekog tko Kemu nije poštivao i volio, kome srce nije zaigralo i oko zasuzilo na neki stih. Ne znam ni koliko nam je takvih ljudi još ostalo, a ta činjenica jako boli…
I kad nas jednom godine odnesu, kad padne hiljade pahulja bijelih, kad Keme više za nas ne bude, znaj da je uvijek čekao sa čežnjom na svjetla sarajevska i ako se pitaš gdje je sada: Ne ide nigdje iz ovog grada… Rođen je u njemu i bio je dar, samom Sarajevu i svima nama, zato ostaje tu, tijelom na jednom mjestu, sa kojeg nažalost ne može, ali duhom, ljubavlju i pjesmom zauvijek u nama, u meni, u tebi… u svima.
I sigurno će, jedne noći u decembru, u tišini kraj kamina, neko reći „Dušo moja“ ili „Što si se kasno rodila“, a novi klinci će šetati u tami ljetne noći pod svjetlima grada i šaputati najljepše Kemine stihove „Za sreću treba znaj tako malo, za sreću treba tren u trenu, žena čovjeka i čovjek ženu. Za sreću treba kao i tada, lipe i juli na kraju grada, mjesec što sipa zlatne boje za sreću uvijek treba dvoje“, dok ih on bude zadovoljno gledao sa neba…. tako će Kemo živjeti vječno,
Hvala ti Kemice.

Dražen Čolić

Dražen Čolić je rođen 19.07.1980. u Zenici. Zaposlen je kao tajnik HKD"Napredak" podružnice Zenica. Na portalu Kockice radi kao novinar- istraživač.

Read Previous

NARODNI OBIČAJI” SVADBA – PIR”

Read Next

PAPA FRANJO 6. LIPNJA DOLAZI U POSJET SARAJEVU

Follow On Instagram