IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

By

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet
povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je
proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je
zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše
napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i
da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić /
Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje
opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana
Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega
sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i
obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja
čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od
onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku
čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u
mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne
oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način
na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti
uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni
povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje
školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao
da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio
onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se
da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim
“kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila
“bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to
postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i
humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i
humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće
pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno
“kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i
humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu
danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim
svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece
onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički
stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem
povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali
jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga,
upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove
generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na
ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o
“proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili
komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje
drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave
povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali
i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih,
koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz
Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na
spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom
povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim
rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne
radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o
nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema
bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu
ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših
državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove
buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj
djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i
s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i
koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”.
Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan
blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest
desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula
mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata –
namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji,
temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje
samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio
je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz
hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive
Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati
da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje
dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno
“ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom
duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej
poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.”
Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem
izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi
Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da
zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije”
koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest.
Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda
najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se
“antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom
kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s
radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom
politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali
zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti
da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”,
jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali
ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma
kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji
žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti
kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i
javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom
predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno
osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži
izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i
lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti
kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu
prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je
Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih
moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao
2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu
zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali
bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio
rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da
uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je
faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost,
sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom
narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji
nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni.
On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda
mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se
pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno
imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan
Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i
istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni
predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za
učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima,
vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te
tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije
Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

You may also like

Hot News