JESMO LI SAMI SEBI NAJVEĆI NEPRIJATELJI ?!

Godine su prilazile vrlo brzo, kao vlak koji ide niz tračnice, a slike koje vidite kroz njega su mutne, tako je i sa životom. Dan za danom, mjeseci za mjesecima su prolazili, a da toga nisam nikada bio svjestan. Sada kada sam na zalasku svoga života, kao sunce koje zalazi, svaki trenutak razmišljam o svome životu. Propitkujem se jesam li živio ispravno, jesam li pružio svojim roditeljima dovoljno ljubavi i pozornosti, jesam li pronašao ljubav svog života, ili sam uvijek lutao po srcu svome tražeći pravu.  Svaku noć, dok sjedim u svojoj fotelji, čitam memoare koji sam vodio svakoga dana, a sjećanja zapisana u njemu ožive i cio moj život se ponovno odmota kao filmska traka.

Čitajući moje memoare shvatio sam da sam u svom životu pronašao sreću  u jednoj djevojci, anđelu koji je bio rastrgan sam između svojih emocija, iako nikada nismo bili momak i djevojka. Nikada nisam imao priliku mnogo razmišljati o tome, kao sada, kada nemam svakodnevnih obveza, nego kada se mogu posvetiti samom sebi i kada mogu razmišljati o svojoj velikoj životnoj pogrešci. Umjesto da se borim za nju, pustio sam da ode iz mog života, kao vlak koji nestaje u ravnici, klizeći niz prugu, a u koji ste trebali ući, no zakasnili ste. Tako se i meni dogodilo, propustio sam vlak svog života i sada i dalje sjedim na stanici nadajući se da će ponovno naići. No, tješim sebe u samoći svoje sobe da će se ona ipak pojaviti i da ćemo barem sada biti sretni, ali lažem sebe i svoje srce i tako se tješim za svoje pogreške.

Listajući svoje memoare, oživio sam uspomenu na nju od koje sam bježao kao što kriminalac bježi sa mjesta zločina. Nikad si nisam uspio objasniti zašto se nisam borio za nju. Tada nisam imao hrabrosti iako sam ju volio i nikad nijednu drugu nisam zavolio, ali nisam slušao svoje srce i zato sam danas sam.  I promatrajući našu sliku među memoarima, suze krenu same niz lice kao djetetu kada zaplače kada je gladan. Sada mogu samo gledati našu sliku i razbijati glavu sa onim što bi bilo da sam se borio za nju do zadnje kapi krvi, ali sam se povukao kukavica, kao pas pokunjene njuške nakon što načini neki nestašluk.

Dok sam radio, bježao sam sam od sebe i skrivao se od svojih osjećaja, a danas kad sam besposlen i na kraju života, promijenio bih sve, no kasno je i sada se samo mogu kajati što sam se skrivao sad od sebe i svojih osjećaja, što nisam slušao svoje srce koje je danas ranjeno i krvari jer nije uz osobu koju voli. Čovjek sam sebi nanosi najviše štete, zla i sam sebi postaje najveći neprijatelj. Osjećao sam se kao zapovjednik neke vojske kojeg su svi vojnici iznevjerili i ostavili na poprištu bitke, spašavajući svoje živote, a dok sam ja sam išao glavom kroz zid. Te kukavičke odluke su me dovele do najgorih odluka u mome životu.

Sada kada sam pri kraju svog života, koji se gasi kao dogorjela svijeća, koju će i najmanji povjetarac ugasiti, shvatio sam da se sami moramo boriti za svoju sreću, a ne biti kukavice. Uzeo sam olovku i nakon deset godina odlučio zaključiti svoje memoare : “Kada je moj život došao kraju, sam sebi mogu reći da sam bio najveći kukavica. Vrijeme nažalost ne mogu vratiti, jer bih cijeli svoj život promijenio, a ne se sad kajao što se nisam borio za sebe i za našu ljubav. Sam sebi sam oduzeo pravo na sreću, da provedem svoj život sa ženom koju sam najviše i iskreno volio, a ne bježao od te ljubavi kao da me sam đavao tjera. Sada, kada sam sjedim između ova četiri zida, kada prelistavam ova sjećanja, shvatio sam koliko sam si nanio nesreće. Umjesto da sam se borio za nju i bio uporan kao vojnik u bitci, ja sam se povukao iz bitke i potpisao kapitulaciju, udario šamar sam sebi. Umjesto da imam ženu, djecu i unuke kako plod naše ljubavi, sada umirem sam pitajući se – Mari li itko za mene?- ili sam napuštan sam kao pseto. Ako ovi memoari dospiju u nečije ruke, poručujem mu da svoj život uhvatio čvrsto objema rukama i bori se za njega, da se ne predaje i da usreći sebe i druge jer od bježanja nema ništa, ostaje kao panj koji se vremenom suši i propada. Najlakše je u životu biti kukavica, a najteže borac, a sami se trebamo boriti za svoju sreću. Ja sam bježao od svoje, umjesto da se borim za nju i da oboje budemo sretni, a što sam ja učio, pobjegao i ostao sam, uz svoju savjest i srce koje mi nikada nisu dali mira i koji me i danas kažnjavaju što se nisam borio za nju….”

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

PRIČA KAO I SVAKA DRUGA…

Read Next

KAKO PRAVILNO OČISTITI KRISTALNE ČAŠE

Follow On Instagram