Kolumna Josipa Mlakića: Srpsko junaštvo, hrvatska kultura, bošnjački merhametluk

U ratu je svaka od tri strane imala prepoznatljiv način razaranja sela kroz koje bi prošli, svaka je imala svoj stil…

Dva događaja koji su se odigrali proteklih tjedana u Bosni i Hercegovini, iako različitog karaktera, imaju isti zajednički predznak: otvorena artiljerijska paljba “alternativnim činjenicama”, bez obzira što se radilo o prigodničarskim, protokolarnim manifestacijama. To je, na žalost, moguće, jer se laž ovdje više ne preispituje, postala je samorazumljiva, bez obzira što je već poodavno prešla u područje patološkog. Postoji kod Ive Andrića jedna pripovijetka, “Na lađi”, koja govori o patološkom lažljivcu. “Najpre je govorio polagano i isprekidano, preko zalogaja, ali njegova potreba da govori, da priča i izmišlja, podsticana pićem, rasla je neprestano… A u sve što je pričao unosio je izvesnu žestinu i kao neki skriveni i dublji smisao. Čovek je imao odlično pamćenje, ali je bilo očito da nije upravljao on pamćenjem, nego je ono radilo na svoju ruku”, piše Andrić. O čemu se radi? Najprije je Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH, 9. svibnja u Travniku, na “tradicionalnim” susretima “Zlatnih ljiljana Federacije BiH” (“Zlatni ljiljan” je najviše ratno odličje u Armiji BiH), po tko zna koji put ponovio jednu mantru koju je za života i njegov otac Alija Izetbegović izrekao bezbroj puta: “Naši borci se nisu svetili, nisu palili sela, nisu ubijali nevine civile ni rušili bogomolje”. To je nazvao “suštinom našeg antifašizma”.

Daleko bi nas odvelo nabrajanje popaljenih sela, ubijenih civila, logora i porušenih i devastiranih bogomolja od strane Izetbegovićevih “antifašista”. Ovo “antifašisti” nije tu slučajno, to je plod višegodišnjeg forsiranja vestern-sižeja po kojemu su Bošnjaci, bez obzira na činjenice i kontekst, “good guys”, a svi ostali “bad guys”, što u prijevodu na ovdašnje jezike glasi: mi smo “partizani”, znači antifašisti, a oni “fašisti”, ustaše, odnosno četnici. Kako zapravo stoje stvari po ovom pitanju? Nagledao sam se za vrijeme rata mjesta kroz koja su protutnjili HVO, Armija BiH ili VRS. Postojali su detalji po kojima ste nepogrešivo mogli prepoznati koja je vojska “obradila” mjesto u kojem ste se zatekli. Glavna meta HVO-ovih vojnika bile su garaže. A ako su, prije nego što su kuće zapaljene, iz zidova bile iščupane električne instalacije, to je bio “znak Armije BiH”. Na takav način je “obrađena” i moja obiteljska kuća tijekom rata. Takva “pedantnost” se rijetko viđa. Zapaljena je nakon što je temeljito opljačkana, tako da tu više nije imalo što gorjeti. Pokupili su i moje knjige, njih oko 1.500, te nekoliko stotina gramofonskih ploča. Tu Armiji BiH treba skinuti kapu, naime pripadnici HVO-a bi knjige najvjerojatnije zapalili ili bi, kao u Šipovu 1995., Gradsku biblioteku pretvorili u javni WC, nakon što su sve knjige s polica srušene na pod. Možete li zamisliti miris starog papira izmiješan s nesnošljivim zadahom fekalija? Laži se najčešće govore onima koji ih žele čuti. U tom slučaju čak možemo govoriti i o dogovorenoj laži. Međutim, ponekad dođe do “kratkog spoja”. Kada se Bakir Izetbegović svojevremeno, prije gotovo tri godine, “zamjerio” boračkoj populaciji, “korigirajući” naknadnom pameću Daytonski mirovni sporazum, laprdajući kako je trebalo srpskoj strani dati “više Sarajeva”, a manje “teritorija uz Drinu”, dobio je žestoke odgovore. Ivica Šutalo, dobitnik najvišeg ratnog policijskog priznanja, “Zlatne značke”, i potpredsjednik “Udruženja veterana odreda Bosna”, Izetbegovićeve riječi opisao je kao “uvredu za sve poginule i preživjele borce Sarajeva”. “Ko je Bakir Izetbegović da nešto nekome daje? Dok smo mi krvarili, taj je čovjek spavao u sefu Narodne banke u Sarajevu. Sad, nakon svih patnji, prolivene krvi, on smatra da bi nekome nešto dao više. Kada ovo bude njegova država jedan kroz jedan, neka onda nešto daje i dijeli”, izjavio je Šutalo.

Treba razumjeti i Bakira Izetbegovića, slabo se bilo što moglo vidjeti iz sefa Narodne banke, najsigurnijeg mjesta u Sarajevu za vrijeme ratne opsade, u kojemu je, po jednom od mitova iz ratnog Sarajeva, babo Alija čuvao svog jedinca. (Na upit “Izetbegović sef Narodne banke”, Google daje čak 3.990 odgovora.) Onda se s pravom može postaviti pitanje je li Bakir Izetbegović ijednom izišao iz tog famoznog sefa i posjetio bilo koje mjesto kroz koje su protutnjale vojske, po onoj “kud narodna vojska prođe”. I jesu li se dobitnici najvišeg odličja Armije BiH ijednog trenutka zapitali tko im to soli pamet? Tri dana nakon Izetbegovićeva lupetanja u Travniku, u Foči je otvorena obnovljena Careva džamija koju je VRS 1992. porušila do temelja. Radi se o jednoj od najstarijih džamija u BiH i jednoj od tridesetak takozvanih “carskih džamija”. Izgrađena je po nalogu sultana Bajazita II 1501. godine. Ponovna izgradnja je koštala oko 500.000 KM, a rekonstruirana je prema sačuvanim fotografijama. Izgradnju je potpomogla i Vlada Republike Turske. Na otvorenju džamije, uz Bakira Izetbegovića koji je postao neizostavni džamijski inventar, bio je i zamjenik premijera Republike Turske, Veysi Kaynak. On je tom prilikom izjavio i sljedeće: “U vrijeme vladavine Osmanskog Carstva na području BiH vladala je pravda i nije bilo zadiranja u vjerski život ili kulturu, tradiciju i običaje nemuslimana.” Ovim riječima nema se uistinu što dodati, dovoljno je ovlaš prelistati bilo koji od sačuvanih franjevačkih ljetopisa da bi se uvjerili u merhametluk (humanost, milosrđe) turskih vlasti. Nije isključeno kako je “ista ruka” pisala travnički govor Bakira Izetbegovića i onaj fočanski Veysija Kaynaka, jer je Kaynakova rečenica jedan od “omiljenih” motiva bošnjačkoga nacionalizma po kojem je period turske vladavine u BiH bio primjer suživota, neka vrst međunacionalne idile, te “putokaz” za suvremenu BiH i ideal koji bošnjačka politička elita “velikodušno” nastoji “prodati” drugima.

Čak je i visoki predstavnik Valentin Inzko, koji se voli predstavljati kao praktični vjernik, ponekad imao običaj “prodavati” sličnu robu. U stvarnosti kršćani nisu imali pravo graditi vjerske objekte bez odobrenja istanbulske Visoke Porte (Vlada Osmanskog carstva), kršćanska groblja nisu smjela biti vidljiva s putova, uglavnom su se nalazila u zabačenim udolinama, djeca iz mješovitih brakova morala su biti odgajana kao muslimani, a za prelazak s islama na kršćanstvo bila je propisana smrtna kazna. Ovo je samo kap u moru sličnih, diskriminatornih propisa. U jednom intervjuu od prije više od desetak godina, pokušavajući pojasniti situaciju u BiH, “nadogradio” sam onu čuvenu Krležinu: “Sačuvaj me Bože srpskog junaštva i hrvatske kulture.” U mojoj interpretaciji ova rečenica je glasila: “Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačkog merhametluka.” Iz ova dva gornja primjera čini se kako je ova rečenica, pogotovo njen posljednji dio, aktualnija nego ikada. A u pozadini svega je politička manipulacija i prijesna laž. “Nije najveća budala onaj koji ne umije da čita, nego onaj koji misli da je sve ono što pročita istina”, napisao je Ivo Andrić u “Travničkoj hronici”. U tom smislu nije najveća budala onaj koji nema pametnija posla nego slušati umovanja Bakira Izetbegovića, već onaj koji dosada nije shvatio kako se radi o patološkom lažljivcu. “Slaže, a ne trepne”, kako bi se to kolokvijalno reklo. Kod nas se za takve, prijesne i bezobzirne lažljivce, uobičava reći kako im je “rakija pamet popila”. Međutim, u ova dva slučaja treba biti malo oprezniji jer se radi o dvojici muslimanskih vjernika (ili “vjernika”), tako da malo političke korektnosti nije na odmet: možemo se primjerice poslužiti “alternativnom činjenicom” i reći kako im je “šerbe (voćni sok, op.a.) udarilo u glavu”. Ono što mi se čini najvažnijim i zbog čega je zapravo i nastao ovaj tekst je činjenica kako danas patološki lažljivci, pogotovo u politici, nisu više “čuđenje u svijetu”, već je laž postala neka vrst konvencionalnog političkog diskursa za koji ne postoji djelotvoran “protuotrov”. Tu više ne pomaže ni famozna Krležina “kutija olovnih slova”. Jedino, i to donekle, pomaže ironija. Navest ću jedan primjer, jednu anegdotu iz mjesta u kojem živim.

U jednoj opskurnoj birtiji nakon rata je kao konobarica radila starija gospođa iz Vojvodine, ne sjećam se više njenog imena. Birtija se nalazila na mjestu gdje je za vrijeme rata bila ratna linija razdvajanja. Svi objekti oko nje bili su do temelja porušeni. U birtiji su se skupljali ratni veterani Armije BiH i HVO-a, uglavnom okorjeli alkoholičari. Gospođi iz Vojvodine jedne je prilike u goste došao sedmogodišnji unuk Uglješa. Dječak se jedno vrijeme igrao po birtiji i u jednom je trenutku upitao baku, pokazujući prema ruševinama: “Bako, ko je ovo srušio?” Svi su “posjetitelji” netremice zurili u “baku”, da čuju njen odgovor. “Nemci, sine”, rekla je ona. “Baka” je zapravo duhovitom trumpovskom “alternativnom činjenicom” i jedne i druge, Bošnjake i Hrvate, pretvorila u “partizane”, jer su “fašisti” u današnjoj “alternativnoj stvarnosti” uvijek oni drugi.

www.express.hr

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

DVIJE HRVATICE U TOP 30: Donna Vekić na WTA ljestvici se popela više nego ikad u životu

Read Next

DRVARSKI ŽUPNIK TRAŽI IZGRADNJU KATOLIČKE CRKVE Komunisti je srušili još 1949., srpski dužnosnik ne da

Follow On Instagram