KOLUMNA MARINE RADOŠ: IMA JEDNA ČETKICA VIŠKA

Ima moja četkica za zube, u jednom stanu u Mostaru.

Dočeka me svaki put kad dođem i kao da mi kaže: Maki, uvijek ću te čekati ovdje. Ti si dobrodošla u svako doba noći i dana. Ne moraš čak ni da se najaviš.
Ima moja četkica za zube u jednoj garsonjeri, tu u Splitu. Kao da mi svaki put kaže: Ostani i spavaj tu. Ne moraš ni pitati možeš li. Ti si dobrodošla u svako doba noći i dana. Ne moraš se ni najaviti.

Ima moja četkica za zube u mojoj kući u Duvnu. Iako, sve rijeđe perem zube njome. Ipak, vječno će tamo stajati. Kad god dođem. Koliko god često i rijetko budem dolazila.

Sentimentalne su to stvari. Te četkice za zube. Nije kuća hotel pa da će po odlasku netko dezinficirati sve tragove, baciti ono što si zaboravio i pobrojati jesi li ukrao ručnik i one male šampone što dobiješ ispred ogledala.
Nije kuća svratište, pa da će netko na recepciji poželjeti ugodan ostatak puta, i sretan ponovni dolazak, pa te, kad se vratiš dočekati neki drugi ljudi u nekoj sasvim drugoj sobi s nekim sasvim drugim sadržajima.
Valjda vrijediš onoliko koliko tvojih četkica još uvijek nisu bacili u smeće.
Onoliko koliko puta se očisti kupatilo, i tvoja se četkica vrati na mjesto, u nadi i sigurnosti da ćeš opet doći i oprati zube tom istom.

Bila je jedna četkica viška u mojoj čaši u kupatilu. Stalno tu. Svaki put kad bi se odlazilo ona je ostala u čaši, u nadi i sigurnosti da ćeš opet doći.
Bila je jedna četkica viška u mojoj čaši u kupatilu, željela ti dobrodošlicu u svako doba dana i noći. Nije bilo potrebe najaviti se.

Bila je jedna četkica viška, još tvrda od nekorištenja, gotovo nova, koja je držala nadu da ćeš se vraćati. Da ćeš navraćati.
Nije moja kuća hotel, jebeš ga, da pobacam ono što ostaviš i pobrojim jesi li ponio ručnik sa sobom.

Bila je jedna četkica viška, u mojoj čaši, u mom kupatilu, u mojoj kući koja me svako jutro podsjećala da ćeš opet doći.
Bacila sam je jutros. Nisi ti kao ja, da navraćaš u ona kupatila i kuće gdje si je ostavio. Ti ne misliš o tome. Za tebe je vjerojatno, poslije odlaska, najbolje da se dezinficira. Da se uklone tragovi. Da te više nikad nema kada jednom odeš.

Marina Radoš

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

18. Tradcionalni međunarodni Uskrsni šahovski turnir Zenica

Read Next

KOLUMNA JOSIPA MLAKIĆA: Odlasci Hrvata iz Bosne poprimili su biblijske razmjere

Follow On Instagram