NIKOLINA ĐEPIĆ: NIJE LJUBAV SVE ŠTO VIDIŠ

Nikolina Đepić, mlada je Kiseljačanka, koja dugi niz godina piše priče za različita literarna natjecanja. Već osam godina se bavi plesom. Naša kolumnistica mlada i vesela djevojka, koja otvoreno progovara o problemima s kojim se susreću mnogi mladi diljem svijeta. U nastavku pročitajte njenu priču.

Danas, kad je riječ o ljubavi, prvo na što svatko pomisli jest ljubav između muškarca i žene. Mlada sam, možda ovo nema pravi smisao, al’ život tek počinje. Što je to zapravo ljubav? Pitanje na koje je teško odgovoriti. Dan kada sam se rodila je bio dan kada sam prvi put osjetila iskrene dodire, zagrljaje. Prvo što sam vidjela kada sam otvorila oči, bili su  moji roditelji, zagrljeni, sretni. Godinama unaprijed, odrastala sam upoznajući  sebe. Bila sam sretna djevojčica koja je imala sve. Međutim, 22.12.200. …  dogodilo se  nešto što je moj život promijenilo. Kao što rekoh bila sam djevojčica, ljubav je za mene bila nepoznata. Vjerovatno je ljubav kad tata zagrli mamu, kad je poljubi…mislila sam. Ali ako je to ljubav,što je bilo silno podizanje glasa u ponoć, zašto je moja mama uplakana noćima ustajala, pričajući da je sve uredu. Mnogo toga mi nije bilo jasno. Dana 22.12.  sam iz sna čula buku. Tata je ušao u sobu i snažno me zagrlio. Nisam znala o čemu je riječ. Sjeo je u auto, sa stvarima, i otišao je. Potrčala sam mami. Mama zašto plačeš, zašto tata ima torbu sa sobom? Pitala sam…Snažno me  zagrlila rekavši: “Tate neko vrijeme neće biti, rekao je da te puno voli i da će jednog dana sve biti uredu “. Počela sam plakati, derati se i samo sam htjela biti sama. Taj osjećaj je neopisiv. Dani su prolazili, bilo mi je sve teže. Svaki dan falio mi je sve više i više. Dani u školi bili su teški, svi su me gledali poprijeko smijući se iza mojih leđa. To je boljelo. Bolio je  jedan dio mene koji nedostaje. Došli su i dani kada mi je tata trebao kao podrška, kao poticaj za nešto više. Nije ga bilo. Mama je bila i tata i mama. Išla je sa mnom na razna natjecanja, podržavala me u svemu. Falio je i njoj. Falili su joj snažni zagrljaji i poljupci. Bila je snažna…

Dvije godine kasnije, izlazila sam iz škole, nasmijana nakon dugo vremena, tu je bio parkiran auto… gledala sam.., a iz auta je izašao moj tata, nakon 2 godine ponovno sam ga vidjela. Snažno ga zagrlila i pričala sa njim. Nije bio sam. Bio je sa djevojkom koja je pokušavala da priča sa mnom. Imala sam osjećaj da je ona uzela mog tatu i da zbog nje nije sa mnom. Mrzila sam ju od prvog dana. Dani su prolazili, mjeseci, godine. Odrastala sam, upoznala sebe…Tvrdoglava sam cura, volim pomagati, volim se boriti, jer svemu me život uči. Sad imam 17 godina. Moj tata se nije vratio, viđam ga, volim ga. Živim sa mamom, bori se za mene, ja sam njen smisao života. Život mi nije bio lak do sada. Bila sam zaljubljena 1000x..I 1000x sam bila povrijeđena..Noćima sam plakala, želeći sebi nešto uraditi. .Jedan dan sam sjela i zapitala se: “Jeli  vrijedno da sebi uništim život radi nekoga tko nije vrijedan mene?”.  Da u 17-toj godini patim? Jeli  zbog jedne izgubljene bitke odustati od rata? Život je težak. Nekada nije fer jer učini da povjeruješ, da sve je moguće, a nije! Danas mnogo života nestaje baš zbog ovakvih stvari. U ovoj cijeloj priči sam htjela kazati da je život jedan, da nije kraj kad mislimo da jeste. Da se svaki dan treba boriti kao da je  posljednji. Nema pravih prijatelja, osim roditelja.I oni ponekad znaju biti teški i neshvatljivi ali zapravo jedini razumiju bol i osjećaje. Prošli su sve to. Većina se danas stidi izaći u grad sa roditeljima, a ne stidi se blamirati u noćnim klubovima. Život se svakoga dana mijenja. Nekada kad svoje nemaš tuđe uzimaš. Ovom pričom sam htjela reći kako je imati sve, a nemati ništa. Ova priča je nažalost i stvarnost i realnost. Stoga svaki dan treba živjeti kao da je posljednji. Treba uživati u životu i jedino povjerenje imati u sebe. Jer kad nekoga voliš više nego što zaslužuje onda budeš povrijeđen više nego što zaslužuješ.

AUTOR: NIKOLINA ĐEPIĆ

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

JOSIPA KRALJEVIĆ: PODIGNI GLAVU

Read Next

KOLUMNA: SIVILO ŽIVOTA

Follow On Instagram