SLUČAJNI SUSRET…

Svaki tjedan volio sam prošetati prije nego bih se susreo sa prijateljem. Najljepši prizor bi mi se svaki puta pružao pred očima, mnoštvo lica, tisuće mozaika jesenjeg lišća i sunce koje je umivalo naša lica, slika koja se dugo pamti. Uvijek smo se nalazili na jednoj klupi gdje smo se upoznali i odakle se razvilo naše prijateljstvo. Lagano sam šetao i došao do klupe gdje sam uvijek čekao svoga prijatelja, sjeo sam i promatrao lica prolaznika…

Nedugo potom na klupu je sjeo i jedan gospodin, imao je oko četrdesetak godina, srednje visine, smeđe kose i zelenih očiju. Primijetio sam da je bio jako nestrpljiv, kao da nekoga čeka sa nestrpljenjem, gorio je od uzbuđenja. U jednom momentu okrenuo se meni i upitao me – Gospodine, koliko je sati?- te se osmjehnuo. Spustio sam pogleda na sat i rekao mu – Jedanaest je i  dvadeset- te sam se ponovo zagledao u daljinu. No potom sam se okrenuo ponovo prema tom neznancu i vidio sam da je s lica izčezla radost i iščekivanje i da je lice djelovalo pomalo potonulo….izgubio se onaj sjaj iz očiju. Upitao sam gospodina jeli sve uredu …. Potom je krenula priča….priča koju ću uvijek pamtiti…

Eh…bilo je nekada sve u redu….sada su mi ostala samo sjećanja i ništa više….govorio je gospodin i okrenuo se prema meni. Znate, kada sam imao 22. godine upoznao sam jednu prelijepu djevojku i sreo se prvi puta s njom na ovoj klupi….tu njenu smeđu kosu, okruglo i bucmasto lice koje je krasilo zelene oči i prelijepe medene usne… ostala je slika koja nikada nije nestala, nego je i danas, dvadeset godina kasnije i dalje živa kao da je prvi puta vidim. Svakog 21. u mjesecu već punih 22 godine dolazim na ovo mjesto i oživljavam sjećanje koje mi zaigra srce, koje mi vrati vjeru u život…. No, život nije htio da završimo zajedno…bili smo kratko u vezi, no ona je zbog nesretnih prethodnih ljubavi i straha od veze na daljinu bježala od svoje sreće….

Nakon što je prebacio nogu preko noge, nastavio je svoju životnu priču. – Nastavili smo poslije toga se viđati, jednom mjesečno jer sam ja studirao ovdje, a ona u Zagrebu, dolazili smo jedno drugom, pisali pisma i osjećao sam se kao da sam pronašao svoju drugu polovicu srca, uz nju sam se osjećao sretnim, ispunjenim, ona je bila moja inspiracija i nada da je moj život dobio konačni smisao. Bio sam siguran da sam pronašao ženu svog života i da ćemo jednoga dana biti sretni i imati djecu…. no kao što vidiš, nje nema, a ja je i dalje čekam, svakog 21. u mjesecu, kao da će doći i konačno usrećiti sebe i mene….No, ona je odabrala život koji je ne čini sretnom, jer se bojala priznati da se konačno pojavila osoba koja je voli i koju ona voli. Pred njom se tog listopadnog dana pojavila osoba koja je bila uvijek iskrena i koja je osjetila da je ona samo za njega…no ona je bila povrijeđena i nije dozvolila da joj dokažem da ima još ljudi čije je srce iskreno i koje je spremno skinuti zvijezde da je učini sretnom. Prijatelju, zavolio sam je čim sam je vidio, te oči sam sanjao svaku večer, te njene usne su me svaki puta vraćale u život, njeni nježni prsti oko moga vrata su mi bili najveća radost….no onda je sve to nestalo….srušilo se kao kula od karata, kao da je puhnuo vjetar i odnio svo izgrađeno povjerenje između nas….- govorio je neznanac dok mu je pogled odlazio negdje u daljinu, u nepoznato.

Potom su te oči pune čežnje i patnje za neuzvraćenom ljubavlju pogledali mene i kao da su me pitale za moje patnje, kao da su čitali i moje srce, dok su govorile-  Pokušavao sam pružiti joj svu svoju ljubav i nježnost, zatvoriti rane na njenom srcu, ali ona je odlučila biti ne sretna i radije patiti cijeli život, nego konačno priznati sebi da je pronašla osobu koju voli i koja je voli, koja je neće nikada povrijediti i koja će uvijek biti tu za nju, koja će je paziti i voljeti ju…koji će biti najsretniji čovjek na Zemlji, dok je u njenom zagrljaju. No, sada su mi ostale samo lijepe uspomene, uspomene koje mi i dalje pružaju nadu za život, isprazni život….sigurno se pitaš kako nikad nisam našao drugu osobu- kao da je čitao moje misli rekavši to. Potom se osmjehnuo i nastavio- Prijatelju, nemoguće je imati dvije prave ljubavi, samo se jedna osoba istinski voli i kada ti jedna osoba osvoji srce i razbije ga, nema te osobe koja će skupiti te tisuće komadića razbijenog srca, ponovo ga sastaviti i naučiti voljeti. Srce samo jednom istinski voli, istinski živi za tu osobu i nastavlja živjeti za tu osobu ma gdje god ona bila i sa kim god ona bila…Moje srce nije kod mene, već je kod nje i bdije nad njom, štiti je i pazi, a ja sam sada samo čovjek, osoba bez duše, nesposobna više voljeti….

Pomno sam gutao svako slovo, riječ koju je ovaj neznanac govorio, te sam ga pitao- Jeste li joj se ikada više pokušali javiti?- te sam se zadubio u njegove tužne zelene oči u čijem sam odsjaju mogao vidjeti koliko čeznu za tom neuzvraćenom ljubavlju. Neznanac je ukrižao prste, nagnuo se laktovima na koljena i odgovorio mi – Pokušavao sam, nisam odustajao i dan danas ne odustajem, živim u nadi da će se ipak jednog dana taj led oko njenog srca otopiti i da će shvatiti koliko je sretna mogla biti, a koliko je toga izgubila. Išao sam do nje, tražio je, pisao pisma…ali taj Berlinski zid oko njena srca nisam uspio srušiti, tek sam pokoju ciglu uspio izbiti, stvoriti rupicu kroz koju je mogla osjetiti svu ljubav i nježnost koju sam joj davao….Ali vidiš sami smo sebe razdvojili, jer život nije film pa da ljubav sve pobjeđuje, život je surova realnost koja udara sa svih strana…mene je pretukla i sada sam samo isprazna osoba..- te se ponovo ispravio i nagnuo na klupu , očekujući još pitanja. Ostao sam zatečen, milijuni misli su mi se motale po glavi, te sam ga upitao- Jeste li ju ikada više vidjeli, na što je on spustio pogled prema podu i uzdahnuo duboko i pomalo potresno- Jesam, i to upravo na dan kad smo se prvi puta vidjeli, 21. listopada prije desetak godina, u ovome gradu i ne sluteći da ćemo se sresti. Ja sam kao i svakoga 21. dolazio na ovu klupu, ali taj dan sam kasnio, i vidio sam da je ona sjedila na toj klupi, pitaš se sigurno kako to znam, a ja ću ti reći, njen miris sam osjetio na tom mjestu, i umirao sam u sebi jer je to možda bio posljednji pokušaj da budemo sretni. Istoga dana, par sati kasnije vidio sam je, pokušao joj prići, ali ona je bježala od mene, od sebe, svoje sreće, svoga života jer nije htjela nikada priznati da je konačno našla osobu koju istinski voli, ali koja i nju istinski voli…pobjegla je od svog života, a ja pokušavam i dalje doći do njenog srca…..Prijatelju, voli iskreno i nemoj nikada pustiti da ti ode, jednom se samo iskreno voli i za tu ljubav treba se boriti, inače ćeš završiti kao ja…bez srca i duše…i čemu ti onda ovaj život- rekavši to stisnuo me svojom rukom po ramenu i ustao se i odšetao.

Promatrao sam ga kako nestaje u daljini ulice i mase ovog života, ostavši me zatečenog, izgubljenog i sa milijun pitanja…pitanja na koja sam tražio odgovore i pokušavao shvatiti jesam li u pravu  i hoću li završiti poput njega….Taj nenadani susret i ta priča i dandanas odjekuje u mojoj glavi…Njego život je život svih nas, samo želimo li ga živjeti ili preživjeti….

AUTOR: V.D

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

MARINA RADOŠ:RUKA SA KOŽNATIM NARUKVICAMA VIŠE I NIJE TAKO TOPLA

Read Next

ZAŠTO SAM SAM: STUDENT IZ SARAJEVA OTVORENO ISPROZIVAO DANAŠNJE DJEVOJKE!

Follow On Instagram