TKO JE SLIJEDEĆA ŽRTVA SVOGA POSLODAVCA?

Puniš osamnaest godina, sreća ti obuzme dušu i tih tjedana osjećaš se kao da se svijet vrti oko tebe. I kad te popusti ta euforija, moraš pogledati životu u oči. Taj pogled često je sumoran, tužan, obrastao u trnje koje ti svakim pokretom tvoga tijela stvara rane. Na toj raskrižju života biramo između fakulteta, posla, često imaginarnog pojma u našoj zemlji, ili besposličarenja.
Kao ponosna srednjoškolka, koja je uvijek imala visoke ocjene, sanjala sam o fakultetu, o studiju nakon kojeg ću se zaposliti, zasnovati obitelj i živjeti svoju životnu bajku. No, onda mi se realnost života nasloni na moja slabašna pleća i između fakulteta za kojim sam oduvijek sanjala i realnog života, moram biti sama sebi oslonac. Odlučila sam ostvariti svoj san, upisati fakultet, ali sam prije toga morala pronaći bilo kakav posao, kako bi si zaradila za školovanje, jer živimo u zemlji gdje je preživljavanje postalo svakodnevna pojava, živimo na baterije koje polako popuštaju i bliže se kraju.
Uspjela sam pronaći posao, s nekom pristojnom plaćom koja bi mi omogućila da uštedim dovoljno novaca da upišem fakultet. Radni dani su bili užasni, po cijele dane sam provodila u par metara kvadratnih gledajući svakojake likove koji su ostavljali novce u kladionici, umjesto da su ih trošili s svojom obitelji. Pored svih uvreda, nabacivanja i kojekakvih likova koji su predstavljali onu najcrnju stranu našeg društva, uskoro je počelo nešto gore.
Mnoge djevojke, žene, majke prolazile su i prolaze ono što sam ja tih mjeseci prolazila. Nadobudni šef uskoro je počeo vršiti pritisak na mene, ucjenjujući me da posao mogu zadržati ako budem spavala s njim. Kada mi je to direktno rekao, svijet u kojem sam živjela pretvorio se u jedan veliki ponor, u koji sam htjela propasti i zauvijek nestati. Odbila sam ponudu, a onda je počelo nešto gore, počela je psihička tortura koja je komadala moju dušu u milijun sićušnih dijelova. Svakim danom moj život je postajao krvavi put kojim sam morala ići, težeći ka svome cilju, daljnjem školovanju i stvaranju jedne obrazovane osobe spremne za život. Noći i noći sam provodila plačući, skrivajući suze u svoja četiri zida, trpeći psihičke pritiske svoga nadobudnoga šefa, koji je imao samo jedan cilj, seksualno me iskoristiti kako bi zadovoljio svoje primitivne potrebe i kako bi me ponizio, pokazao da sam nitko i ništa, da je on moj bog, upravitelj mog života i da sa mnom može raditi što mu je volja. Te psihičke igre, te njegove torture su me ubijale, gasile me kao ljudsko biće puno života, ali nisam htjela popustiti, nisam htjela postati njegova igračka s kojom može raditi što hoće, ali mi je posao trebao, jer mi je on bio karta u bolji život. Mjesecima sam trpjela takve uvrede, pritiske, poniženja, ali nisam posustajala. Moj život pretvarao se u noćnu moru, skrivajući od sviju što mi se događa, borila sam se sama sa sobom i u jednom trenutku sam eksplodirala.
Morala sam birati između sebe kao žene i između sebe kao  robinje. Lomila se duša u meni, krvarilo je srce, no nisam htjela dopustiti da se jedan ološ koji ima novce i skupocjeno auto, te misli time da je bog koji može imati sve što želi, upropasti moj život. Nisam se predala, dala sam otkaz, jer sam znala da ipak imam svoju obitelj, sreću i ljubav koju mi svake sekunde pružaju i da neću ostati gladna ni žedna. S tim korakom, srušili su se i moji snovi o fakultetu i sve želje koje sam imala, strovalile su se niz provaliju, a morala sam se mjesecima boriti sama sa sobom, te rane na srcu i duši su me ubijale, činile od mene osobu koja je bezvoljna, beživotna. I danas sam takva, te duševne rane teško se zacjeljuju, krvare polako i te slike u mojoj glavi najveći su košmar koji živim.
No, koliko je mladih djevojaka, žena i majki moralo podleći pritisku jer im je taj posao bio sve u životu, jer živimo u zemlji gdje je imati bilo kakav posao najveće čudo, gdje dobiti nekoliko stotina maraka mjesečno, od kojih se ne može ni preživjeti, je najveća sreća u životu. Koliko je mladih cura uništeno jer živimo u zemlji u kojoj je jedina pravda da je nema, gdje kriminal i volja pojedinca je jedini zakon i red. Koliko je mladih života zauvijek upropašteno, jer jedino pravilo za posao, najčešće je krevet. Nažalost, mnoge djevojke su osuđene na to zlo, zlo koje te zauvijek uništi jer taj posao im je sve u životu, bez njega su osuđene na prosjački štap, na život bez egzistencije. Ta psihička tortura je igra koja vas polako ubija, koja vas odvede na rub očaja, koja vas razbije na milijun komada i koju je teško preživjeti, mnoge pokleknu jer su dovedene na rub propasti, jer su postale tijelo bez duše.
Spasiti se od toga, najveća je sreća u životu, ali mnoge se ne uspiju i tada postaju igračke nadobudnih šefova koji rade što im je volja. Jeste li ikada doživjeli ovo, ili mislili o ovome, ako niste krajnje je vrijeme da počnete. Roditelji, budite najveća podrška svojoj djeci, jačajte ih svakim danom, ne dozvolite da pokleknu pod pritiskom koji je toliko perfidan i koji vas obezglavi.  Zašto cijelo društvo zatvara oči na ovaj problem i ponaša se kao da ne postoji, postoji i to svakodnevno netko biva zauvijek upropašten. Počnite svi bježati iz tog pakla, ne prodajte svoje tijelo, svoju dušu, jer ćete postati obezglavljeni, beživotni, spasite sebe, svoj život i svoju sreću.

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Mladi napuštaju BiH.

Read Next

Dan D – masovno iskrcavanje saveznika u Normandiji – 1944.

Follow On Instagram