VRATITE NAM MORAL!!!

Dok mi je u jučerašnjem razgovoru prijatelj, otac dvije kćerke, govorio o članku koji je pročitao na internetu koji je svojevrsna ispovijest maloljetnice o stanju u njenoj školi o bludu i nemoralu njenih, također maloljetnih kolegica, nisam doživjela nikakvo iznenađenje. Odavno sam se naviknula na ludu atmosferu, opći haos i neku vrstu nemorala koji nas okružuje. Mislila sam da me više ništa ne može dotaknuti, ne može iznenaditi. Danas sam i ja naišla na taj članak. Zamalo da ga preskočim, jer sam kao upoznata sa njime. Pročitala sam, ipak. Čitajući dijelove, citirane rečenice, zgrozila sam se. Pobudio je bijes, ljutnju, nelagodu, čak i strah. Dojam koji me obuzeo bio je nemjerljiv sa onim koji je prijatelj imao. On je, kao otac dvije kćerke, to proživio i zabrinuo se. Zapitao se : što i kako dalje, kako odgajati djecu, o čemu im govoriti, o čemu šutjeti … kako ih pripremiti za zvjerinjak koji ih čeka vani. A ja, ja sam kao žensko bila zapanjena i ogorčena. Kao žena, buduća majka, kao jedinka i dio društva, dio tog istog zvjerinjaka. Evo o čemu se radi; maloljetnica iz susjedne države otvoreno je progovorila o sramotnom stanju u njenoj školi gdje su krucijalne teme i mjerilo svega muško – ženski odnosi, zabavljanje i seks. Ništa čudno ne bi bilo da to nisu maloljetnici, da je upitanju ono lijepo, naivno i neiskvareno zabavljanje, držanje za ruku, odlazak u kino, šetnja uz rijeku… Terminologija, opisi i ponašanje koje može iznenaditi i čovjeka u zrelim godinama postali su normalna „spika“ i ponašanje djece. Otvoreno, nadmeno i uz dozu agresivnosti govori se o seksualnim odnosima, o broju partnera sa kojima su „uživale“ u istom, o tome ko je „riba“ a ko „kurva“, i sve to u osnovnoj školi. Zastanem pa razmislim o mom okruženju, o tome kako je sad, i kako je bilo kad smo mi bili u tzv.obrazovno – odgojnoj ustanovi. O tome kako smo se igrali lastike, slagali salvete i potajno gledali dječake. Kako smo se zaljubljivali i neki zabavljali, kada je dolazilo vrijeme za to, na neke najljepše, najdivnije načine. Kako je držanje za ruku i poljubac u obraz bio domet, prag do kojeg smo išli u tim godinama. Kako smo izrasli u zdrave, normalne, čestite i poštene ljude. Razmišljam o tome kako se većina udala, oženila, osnovala svoje obitelji, dobila djecu. Ti ljudi su sada roditelji, očevi, majke, primjer su svojoj djeci. Pričaće im o tome šta su oni radili kada su bili njihovih godina, koju su muziku slušali, koje filmove gledali, gdje su izlazili i čime se okupirali. Govoriće im o sretnim i lijepim danima, o dobrim prijateljstvima, djevojkama koje su odisale ljepotom, ne zna se kojom više, onom izvana ili iznutra, čednošću. O tome kako su morali razmisliti šta im smiju reći, a kamo li uraditi… A onda pitanje i veliki upitnik iznad glave: A šta će i o čemu govoriti te buduće majke, ako ih se tako može nazvati??? O čemu će pričati ti mali, sitni stvorovi, mali razbojnici i huligani, neodgovorni, agresivni i neodgojeni ljudi. Svi ti koji sa petnaest godina broje svoje seksualne partnere, koje se stavljaju na tržište sitnih zadovoljstava, životinjskih požuda i potreba. Ko su ljudi koji su njih rodili, kako i da li su ih odgajali. Da li su im oni rekli i primjerom pokazali da budu takvi? Da li su dolazili kući pijani, svaku noć sa drugim partnerom. Bančili i pijančili, smucali se i potucali po pustom gradu, zatvarajući svaku birtiju u koju normalan čovjek ne bi nikada ušao. Kome će ti ljudi biti očevi, kome će te izgubljene djevojke biti majke? Tišina, nema odgovora. Kako se to zlo uvuklo među nas i kako ga toliko puno ima? Nismo ga primjećivali, nismo o njemu govorili, odjednom smo se okrenuli, osvrnuli oko sebe i ugledali strahotu. Svaka druga tinejdžerica je takva, svaka peta je već propali slučaj, već je toliko upropastila i srozala svoja moralna i ljudska načela da je osuđena na propast. Odogovr se nameće sam. Šutimo, ne govorimo.
Toliko prostora, toliko mogućnosti smo dali sami sebi. Toliko slobode koja nas uništava, a onda pred problemima koji postaju globalni zatvaramo oči. Sklanjamo se u kraj, šutimo i puštamo da se zlo širi, da napreduje, da uništava i ono dobro što imamo, što smo imali. Dozvolili smo sebi da sve što je izopačeno, što pljuje po našoj kulturi, vjeri, normama, pravilima, da bude IN, da bude COOL, da bude dominantno. Gdje su ti ljudi kojima je još stalo do ljepote ljudske duše, do čistoće, do ljubavi? Gdje su te majke koje žele  poslati  djecu u školu i čekati ih sa osmijehom da se vrate, razgovarati o svemu, zajedno sa njima ići kroz sve te dane. Gdje su i ko su te majke, koje šalju svoju djecu u školu i ne primjete promjene na njima. Ne primjete da djeca pate, idu krivim putem, neprimjereno se oblače, čine sve ono što nije dobro i korisno u njihovoj dobi… Gdje su te majke koje u ranim četrdesetim postaju “zamalo” bake, “zamalo” nane. Kažem “zamalo”, jer stvaraju se, ili slengom rečeno „prave se“ djeca, koja neće biti rođena. Ta mala nedužna stvorenja, začeta na strašnim tulumima i partijima, pod dejstvom lakih/ teških droga i alkohola biće samo jedno upozorenje da tako ne valja, da tako ne ide. I plakaće jednu noć, možda dvije, ta mala, „balava“ petnaestogodišnja glava, razmišljajući kako da se riješi tog „problema“, a šta će biti sutra? Kakve posljedice, kakve dane i godine čekaju te mlade ljude? U nadi, koja još uvijek umire posljednja, tipkam ove riječi, ove rečenice… tipkam svoja razmišljanja, jer želim da se borimo protiv tih malih stvorova koji nas zavode, koji su još uvijek u manjini ali su dobro raspoređeni pa čine veliku štetu.
Hoću da naučimo djecu da nije grijeh, da nije sramota imati petnaest godina i nemati pet muškaraca koji su te bestidno potrošili. Hoću da se zastide te male bube a ne dobra djeca. Neću se složiti nikad da je „odustati“ i „dići ruke od svega“ najbolje rješenje. Najlakše jeste, ali najbolje sigurno nije. Recite toj djeci da čestitost, dobrota i moral jesu prave vrijednosti, da nije sramota čitati knjige, moliti se Bogu, voljeti ljude, pomoći one u nevolji, ili čuvati djevičanstvo. Recite im, pokažite im to. Ne dozvolite da dominacija malograđanštine, materijalizma, silikonskih dolina, jeftinih životnih priča, savršenih formi praznog sadržaja bude imperativ. Neka se stide sponzoruše sa gotovo decilitrima silikona i mikrogramima mozga a ne djeca koja čitaju knjige, poštuju bake i deke i imaju petice u školi. VRATITE NAM MORAL, UZMITE SELJAČKU, MALOGRAĐANSKU I JEFTINU POLITIKU, POLITIKU ULICE.

fotografija preuzeta sa www.tvbest.rs

Dražen Čolić

Dražen Čolić je rođen 19.07.1980. u Zenici. Zaposlen je kao tajnik HKD"Napredak" podružnice Zenica. Na portalu Kockice radi kao novinar- istraživač.

Read Previous

DOBRE STRANE ZELENE SALATE

Read Next

ZENIČKI BESKUĆNICI

Follow On Instagram