Zeničani Stipo Jurić dokaz da ništa nije nemoguće- ‘Krš sam s obitelji pretvorio u park prirode’

By

Tog listopada, sada već davne 1993. godine, čak 23 člana jedne
obitelji potpuno neplanirano našla su se na bračkom tlu. Otok je, sada
je to mnogima nezamislivo, bio gotovo jednako napučen i ljeti i zimi.
Slabo. Turista zapravo i nije bilo, rat koji je počeo još 1991. godine
Brač je, kao i cijelu obalu, učinio nesigurnom i nepoželjnom turističkom
destinacijom. Novca nije bilo. Teško se živjelo u ratom zahvaćenoj i
dobrim dijelom okupiranoj državi, a na otocima je, kao i oduvijek, sve
uvijek bilo još teže i skuplje.

Ali Stipo Jurić, glava ove prilično neobične i izrazito povezane obitelji koju je zahuktali rat u Bosni i Hercegovini i netrpeljivost koju je sa sobom donio otjerala iz njihove Zenice, opaki je igrač koji voli teške utakmice. On je, iako u tom trenutku ni sam toga nije bio svjestan, prenosi Jutarnji list, došao na Brač kako bi ga uljepšao, učinio boljim i sa svojom obitelji ispisao nov, malen, ali značajan dio njegove povijesti.

I mnoge ljude, koji će ga tek upoznati, učiniti boljima.

No, te teške zime 1993. vjerojatno su svi članovi obitelji
mislili da je, neće se on naljutiti, malo skrenuo. Nije ih doveo ni u
Split, ni u Zagreb ili barem Rijeku, nego u Sutivan, malo bračko mjesto s
nekoliko stotina stanovnika. Novaca su imali malo, poznavali nisu
nikoga. A onda ih je Stipo, kada su im ponudili smještaj u izbjegličkom
kampu u kojem je sve bilo besplatno, iznenadio rekavši:

“Nećemo
ići u izbjeglički kamp gdje je sve besplatno. Radit ćemo. Uvijek ima
nekoga kome treba nešto odraditi. Nećemo pitati za cijenu, radit ćemo
sve, bez obzira na to hoćemo li dobiti puno ili malo novca”.

Te
rečenice govore puno o ponosu, upornosti i neslomljivosti jednog čovjeka
koji, doduše, svoje najbliže svako malo voli iznenaditi svojim
neočekivanim odlukama.

Sada, 26 godina kasnije, sjedimo s njim u
jednoj od nekoliko sjenica u Parku prirode Sutivan, malom čudu koje je,
uvijek voli naglasiti, uz nemjerljivu podršku svoje obitelji, stvorio na
bračkom kršu, nekoliko kilometara poviše istoimenog mjesta. Restoran,
pravi mali zoološki vrt, igralište za balote, košarkaško i nogometno
igralište, teren za odbojku na pijesku, igrališta za djecu, dva zip
linea, amfiteatar od kamena koji, kaže, nikada neće popucati…

To
je tek dio njegova sna koji je ostvario na Braču i koji se svake godine
dodatno proširuje iz samo jednog razloga, a on je sve samo ne
komercijalan – jer on to tako želi. A i kad je obavijestio obitelj da
želi napraviti park prirode, svi su ga ponovno gledali kao da je
skrenuo. Ali je obitelj opet, kao i svaki put dotad, stala iza njega.

Odrastanje u Zenici

Ovo je njegova priča,
priča o ostvarenju sna, o snazi jedne obitelji i upornosti jednog
čovjeka koji je danas, ni to nije nebitno, vlasnik jedinog tovara u
Sutivanu iako ih je kada su Jurići došli na Brač te davne 1993. bilo
tridesetak.

“Rodio sam se na Svetog Nikolu, 1948. Sad imam 71
godinu, nemam dojam tih godina i radim od jutra do mraka. I sam se pitam
otkud mi tolika energija. Mislim da je to rezultat jedne genetske crte
jer je moj djed Jozo bio iznimno vrijedan čovjek. Nikad
nisam dokučio svu njegovu pamet i inteligenciju. Djelovao je kao da ima
pet završenih fakulteta, iako nije neke škole završio.

Od njega
sam toliko toga naučio u životu. I od svog oca sam pokupio puno toga,
puno radnog elana. Moji su roditelji u izgradnji ovog parka dali izniman
doprinos. Moja mama, koja je izgubila jedno oko od glaukoma, ovdje je
palila šumu i korov dok se park uređivao, tako da je to jedna
nemjerljiva snaga i ljubav”, započinje nam svoju priču Stipo Jurić, koji
je prvih 45 godina života proveo u Zenici.

“U Zenici sam završio
osnovnu i srednju školu. Igrao sam nogomet za Zenički sportski klub
(ZSK), koji je nastupao u republičkoj ligi. Imao sam tamo puno
prijatelja, a imam ih i danas, bez obzira na to što sam se odselio i što
je rat učinio što je učinio. Moji prijatelji su ostali moji prijatelji.
Neću sebe hvaliti da bih se pohvalio, ali su mi se dogodile neke stvari
koje se drugim ljudima ne događaju. Recimo, 2010. godine ovdje me, u
Parku prirode, posjetila delegacija Grada Zenice i donijeli su mi jednu
monografiju kao svojevrstan dar. Vrlo je malo ljudi koji su otišli, a
koje je netko iz Grada posjetio. Kako sam ih zadužio? Svojim načinom
života.

Moji su prijatelji znali da me uvijek mogu pozvati u pomoć
i da nikada neću reći da mi je kasno, rano ili teško. Zadužio sam ih i u
ratu. Imao sam 300 nesilica u mojoj okućnici. Godine 1993. bila je
strašna glad u gradu, svi su putevi bili zatvoreni, jedno jaje tada se
prodavalo po sedam njemačkih maraka. Zadužio sam ih time što sam dio
jaja podijelio, a dio prodao po 0,8 maraka. I danas bi to bila visoka
cijena, ali tada je hrana, ako bi je uopće i bilo, bila izrazito skupa
jer je dolazila nekim krijumčarskim kanalima. Mislim da sam ih time
zadužio i da me po dobru pamte. Jedan sam od rijetkih kojem se čestitaju
naši blagdani, tako da me to strašno veseli.”

Kuća u revijama i na TV-u

No, u Zenici se
zapravo dogodio začetak onoga što će napraviti na Braču. Naime, njegova
okućnica zapravo je bila jedan prekrasni mali park sa stotinu vrsta
svjetski priznate peradi. Kuća mu je u nekoliko navrata bila
objavljivana u tadašnjim jugoslavenskim revijama, kao i u televizijskim
reportažama, te je više puta bila proglašavana jednom od najljepših
okućnica.

No, nije ni slutio da će upravo okućnica stvarana u Zenici odrediti Brač kao novi dom njegove obitelji.

“Onda
sam igrajući nogomet putovao po Bosni, tamo vam svako područje ima
svoje specifično drveće. Recimo, svako podneblje ima svoju vrstu bora i
to je puno drugačije nego ovdje, kod nas u Dalmaciji. Tamo je bor
iznimno dobro i lijepo drvo. Tako da sam odlazeći na utakmice nosio
ašovčić pa bih nedjeljom prije utakmice otišao u šumicu, iskopao dvije,
tri sadnice i donio ih kući. Moja okućnica je tako postala lijep i
raznolik prostor. Ta okućnica, to mi je možda bilo i najteže, što sam
nju izgubio.”

Stipo Jurić je u Zenici bio cijenjen i kod Hrvata i
kod Muslimana i kod Srba. Ali, kako se rat opasno približio, napetosti
su bile sve veće. Nekima se zamjerio kada je zaustavio paljenje kuća
koje su vlasnici srpske nacionalnosti napustili. Uspio je lokalne
političke vođe nagovoriti da se kuće ne pale i da u njih smještaju
izbjeglice, kako bi ljudi imali krov nad glavom. Kada se opasno
približilo krvoproliće, samoinicijativno je išao od jednih do drugih, od
Hrvata do Muslimana, a svi su već bili naoružani, i pokušavao smiriti
situaciju kako se ničija krv ne bi prolijevala. Imao je autoritet koji
mu je dopuštao da dođe do svih. I jednima i drugima je govorio: “Zar
želite za dva dana svoju djecu pokapati?”.

U početku mu je ta
samoinicijativna diplomacija i uspijevala, ali jedan čovjek ipak ne može
spriječiti krvoproliće koje se nezaustavljivo približavalo.

“Otišao
sam iz Zenice 1993. Bio je rat. Ja sam vam prilično ponosan čovjek.
Dobar jesam, sigurno i više nego dobar. Ali, sam jako ponosan čovjek.
Onog časa kad mi je ponos bio narušen, kad su neki ljudi zaboravili sve
što sam činio… Jednostavno, dođe vam trenutak kada osjetite da trebate
poći. Nerado sam otišao i, što je najvažnije, nisam otišao preko noći.
Organizirao sam prijem za moje prijatelje pa smo se na neki način
pozdravili i oprostili.”

Stipo, zapravo, uopće nije znao gdje će on i njegova obitelj završiti.

“U
to vrijeme radila se zamjena nekretnina, nažalost po nacionalnoj
osnovi. Ljudi su odlazili u sredine u kojima žive pripadnici jednog
naroda. Netko je odredio da bude tako. I bilo je suđeno da nama to bude
Brač. Budući da je moja kuća s okućnicom u nekoliko navrata bila snimana
na televiziji, ljudi su dolazili razgovarati i nuditi nam svoju
nekretninu u zamjenu za našu. Praktički sam sve bio dogovorio s jednim
gospodinom u Stanićima, ali onda je došla druga obitelj razgovarati, pa
smo ipak završili na Braču.”

Svi njegovi su teško podnijeli
odlazak od kuće. I Stipo priznaje da mu je bilo jako teško. No, u
njegovom osobnom svijetu, priča, nema panike, bez obzira na to što mu se
događa.


Ništa od Australije

“Moja žena i djeca su
se vrlo teško prilagodili na otok. Imali smo garantno pismo za
Australiju, gdje bi nam naša obitelj, koja je još prije bila otišla u
Australiju, bila spremna kupiti jedno veliko imanje na kojem bismo se
bavili uzgojem životinja. Neću za sebe reći da sam veći domoljub nego
drugi, ali meni je odlazak iz Hrvatske bilo zadnje što bih mogao
napraviti, tako da sam odlučio ostati ovdje. Moje sam malo zavarao.
Rekao sam im: ‘Dobro, hajmo mi urediti ovu kuću, jer je bila u gradnji,
pa ćemo je prodati i onda otići’. Međutim, računao sam na to da će s
vremenom i oni naći neke prijatelje. I to se i dogodilo. Onog časa kad
sam osjetio da oni više ne bi išli u Australiju, rekao sam im:

‘Ja sam sad spreman za odlazak’,

A oni su odgovorili:

‘Pa, znaš… Mi sad ne bismo išli’.

Kasnije sam im rekao, priča dalje, da sam znao što će oni reći jer ni ja ne bih išao u Australiju.

Pitali su ga što bi bilo da su rekli da bi išli?

“Pa, opet ne bi išli.”

Tako su ostali na Braču i tu se posvetili radu. Kaže da, ako ih i po nečemu ljudi mogu prepoznati, to je svakako po radu.

“Neko
nam može osporiti ovo ili ono, međutim, znoj nam ne može nitko
osporiti. Uz sve teškoće koje život nosi, ja se zbilja osjećam domaćim u
pravom smislu riječi. Ako je mjerilo da se netko rodio negdje, ja se
osjećam upravo kao da sam se rodio ovdje.”

Polako je došla 1994. godina, a Stipo je unajmio jednu farmu nesilica. Tada je farmu posjetila televizijska ekipa predvođena Antom Ivankovićem. Stipo ih je dočekao u dubokim čizmama uvjeren da su došli razgovarati s njegovim gazdom, dobrim i cijenjenim čovjekom.

“Gazde mi nema, da mu nešto poručim?”, rekao je Anti Ivankoviću.

“Ne, ne. Mi tražimo Stipu Jurića.”

“Ja sam Stipo, ali vi ste sigurno nešto pogriješili…”

Međutim,
nisu pogriješili. Došli su napraviti priču o čovjeku koji je s 22 člana
svoje obitelji došao iz Zenice živjeti na Braču. A i pročulo se da svi
jako puno rade.

“I tako smo razgovarali pa sam u jednom trenutku
obećao, ne znam ni kako sam se usudio, da ću ovdje napraviti jedan park.
To je u najmanju ruku bilo presmjelo, ali eto, sedam godina kasnije smo
kupili zemlju i počeli je preuređivati.”

Stipo je imao viziju o
kojoj nije puno govorio. Naime, on se nikada nije doselio na Brač kako
bi tamo živio. On se, priča nam, doselio u Sutivan da bi jednog dana,
kada ode, ostao trag da su oni, njegova obitelj, bili ovdje. Njegov
park, tada još samo u snovima, bio bi njegova ostavština Sutivanu i
otoku Braču.

No, trebalo je zaraditi novac za kupnju zemlje.

Već
mu se nakon samog dolaska na Brač dogodilo nešto lijepo i potpuno
neočekivano. Naime, auto nisu mali jer im je ostao negdje na putu od
Zenice prama Braču. Vjerojatno se priča o obitelji koja radi sve što
treba brzo pročula po otoku pa mu je župnik Tonči Jelinčić, kojeg Stipo
tada uopće nije poznavao, posudio svoj kombi. Kaže, da nije bilo tog
kombija, ne zna kako bi išta uspio odraditi. Župniku je zbog toga
neizmjerno zahvalan.

“Imali smo sreće i da je tu, na otoku, bilo
puno parcela koje je trebalo očistiti od borovine i posaditi masline. Mi
smo to radili nekoliko godina. Zatim smo tri godine prevozili masline
na preradu za jednu uljaru. U mom starom kombiju, koji sam kupio kad sam
župniku vratio njegov, prevezao sam najmanje 2500 tona maslina. To je
gotovo nevjerojatno, a od tih 2500 tona maslina sam barem 80 posto sam i
ukrcao i iskrcao, ne čekajući da ti stari ljudi to naprave jer mi se
žurilo. Tonu bih ubacio za pet minuta i išao dalje. A i bilo je puno
ljudi na otoku koji su nam pomogli kada nam je bilo teško. Svima smo
jako zahvalni.”

Uz puno rada, malo po malo, obitelj Jurić uspjela
je prikupiti novac za zemlju koja se, može se doslovno reći, nalazila
usred ničega.

Farma nesilica

No, u tom trenutku to je
bila zemlja na kojoj je trebala niknuti farma nesilica i ukrasne peradi,
a na njoj bi bilo posla za cijelu obitelj.

Stipo je napravio
temelje za farmu, a onda se u njemu nešto prelomilo. Ponovno je došao
trenutak kada će se cijela obitelj pitati je li malo skrenuo. Došao sam
svojima kući i rekao da neću raditi farmu nesilica. Svi su se začudili i
zbunjeno ga gledali.

“Kako nećeš? Pa zašto sve ono tamo radiš?”, pitali su ga.

“Neću raditi farmu. Želim napraviti nešto drugo.”

“Što ćeš raditi”, pitaju ga.

“Pokušat ću napraviti jedan park sa životinjama, a prvo ćemo u tom parku napraviti igralište za balote jer smo u Dalmaciji.”

Ako
zanemarimo, kako Stipo diplomatski kaže, obiteljska mimoilaženja koja
su se tada pojavila, to je bio trenutak u kojem je rođen park.

Kao
što je i obećao, prvo je napravio igralište za balote, pa su ljudi iz
Sutivana dolazili gore, u brdo, igrati, iako je i u samom mjestu
postojalo igralište.

“Ljudi su dolazili sa mnom, uzeli bi malo
grančica, naložili vatru pokraj igrališta i ispekli kobasice. Uvečer bi
sjeli, popili po čašu vina i tako se vidjelo da to ima dušu, kako su
drugi rekli. A onda sam se ozbiljno pozabavio time.”

Nije imao
projekt, ali je jednog dana okupio obitelj i otkrio im što sve želi tu
napraviti. Na papiru je nacrtao gdje želi što sagraditi. Kao i koje će
životinje dovesti.

“Prije 20 godina smo kupili tu parcelu koja je
bila takva kakva je bila, neću sada pričati koji je to krš bio. Ali,
imala je dovoljno površine da mogu osmisliti i realizirati svoje ideje.
Dobro je da čovjek ne zna što ga sve čeka kada počne nešto raditi. Iako
svejedno ne bih odustao. Međutim, nisam znao da će tu biti toliko
problema, ali nisam ni znao da će park biti ovoliki koliki je sada.
Krenuli smo kao napraviti nešto, a onda smo ga neprestano širili.
Zanimljivo je kako se sve novo što smo radili uklapalo u ono što je
dotad bilo napravljeno. Sve što bismo dodali poput slagalice se spajalo s
onim što smo već bili napravili.”

Cijela ideja bila je, priča
nam, vrlo interesantna svima sve dok se nisu počele nazirati prve
konture parka. Kad se vidjelo da nešto nastaje, neki ljudi su
promijenili priču. Neki bi ga malkice peckali otprilike kao: “Jeste li
došli iz Bosne da nam ovdje solite pamet?”.

Međutim, reakcija velike većine ljudi bila je vrlo pozitivna, a to je Stipu najviše veselilo.

“Volio
bih da jednog dana park uistinu bude dio Sutivana. On jest njegov dio
po prostornom planu. No, bojim se da još nije srastao s mjestom. Valjda
treba još vremena. On je, kako god to netko mislio, rađen i iz ljubavi
prema Sutivanu. Samo lud čovjek bi mogao to početi raditi kao nekakav
biznis. Uz sve teškoće koje smo imali u radu, ja bih opet isto napravio.
Jer ovo je izazov. Park je prepoznat na Braču i to je ono što mene
najviše veseli. Dakle, ljudi me cijene po tom radu. Kad me netko
pozdravi na trajektu, osjetim razlog zbog kojeg me pozdravlja.”

CROPIX

 

Prekrasna večer puna suza

Zatim je došao
dan kad je Stipo ponovno dobio ideju. No, ovog puta ga nitko iz obitelji
nije čudno gledao. Zapravo, bili su oduševljeni.

“Najbolje što
smo mogli odlučiti jest to što vodimo brigu o djeci s poteškoćama u
razvoju. Kad smo odlučili izgraditi park, mi smo sebi u startu dali
zadaću da ćemo se brinuti o djeci s poteškoćama u razvoju kojih,
nažalost, u ovoj državi ima jako puno. Odlučili smo im pomoći koliko god
možemo. Veseli me što smo u tome uspjeli i to ćemo raditi do kraja
života. Moje su kćeri i žena reagirali na način:

‘Ma, kako si se ti toga sjetio?’.

Dakle,
nitko nije rekao ‘pa kako ćemo’ ili ‘to će biti teško’. Dosta godina
smo davali stan u kojem mi inače živimo obitelji koja ima djecu s
poteškoćama u razvoju kako bi mogli ovdje besplatno ljetovati. Mi bismo
se tada preselili u park i ondje spavali na ležajevima. Ovo ne govorim
da bismo veličali sebe, nego zato da iskažemo zadovoljstvo jer smo se
odlučili za jednu takvu aktivnost i što smo ostali dosljedni do kraja. A
i ostat ćemo. Moje kćeri me u potpunosti prate i to je ono što me
beskrajno veseli.

Kameni stupovi kod amfiteatra

Kroz park je prošlo bezbroj djece s poteškoćama. Za njih nema radnog
vremena. Nema uvjeta pod kojima oni mogu doći. Njima je park otvoren
0-24 sata. Mogu ga koristiti tko kako može, dakle u granicama svojih
tjelesnih mogućnosti. Mogu se najaviti, čisto da im napravim društvo, a i
ne moraju. Oni mogu slobodno ući u park kada god žele i zabaviti se. To
je dio našeg življenja i mi drugačije ne možemo.”

Na samom ulazu u
Park prirode, odmah s lijeve strane, nemoguće je ne uočiti kameni
amfiteatar s kružnim tribinama. To je tek jedna u nizu neobičnih ideja
koje je Stipo odlučio realizirati. Iako je riječ o skupoj investiciji
koja se u današnje vrijeme može izraditi i u jeftinijoj izvedbi, njemu
to, naravno, nije dolazilo u obzir.

“Sazrelo je vrijeme da park
ima amfiteatar. Taj prostor, na kojem se sada nalazi, čini mi se
idealan. Amfiteatar jako dobro izgleda i u njemu su bile organizirane
razne predstave.

Međutim, donio nam je i nekih problema jer smo te
blokove dobili od međunarodne udruge kamenoklesara i na njima su već
bili uklesani nekakvi znakovi (horoskopski) kojima mi ne pridajemo
nikakvu važnost. Ali, netko se u Sutivanu sjetio malo nas ocrniti zbog
toga pa su neki pojedinci pričali da će se tu raditi nekakve seanse, kao
nekakve crne mise i takve gluposti. No, mi smo odani onoj ideji s kojom
smo i krenuli i ne bavimo se neprimjerenim stvarima”, priča mirno, iako
mu se u glasu osjeti mala razočaranost zbog takvih priča.

“Upozoravali su me, također iz moje obitelji, da to jako puno košta i
pitali me znam li uopće koliko će me to koštati. Predlagali su mi i
kako da ga napravim da manje košta, ali ja sam rekao: ‘Ne, ne, neću
manje. Neću da mi popuca za godinu, dvije’. Bez obzira na to što je
rađen bez projekta, postoje pravila armiranja temelja. I napravili smo
to kako treba, evo ga, stoji tu i nema nijednu pukotinu, niti će je
biti.”

Najznačajniji trenutak amfiteatra bila je humanitarna večer
za jednu obitelj koja ima troje djece s teškoćama u razvoju. Oni su
nastupili te večeri kao izvođači s predstavom koju su sami pripremili.

“Bila
je to prekrasna večer s toliko suza, mogu reći od baš svakoga tko je te
večeri bio u amfiteatru. Kad organiziramo humanitarne večeri u
amfiteatru, uvijek pripremimo kasicu u koju će se staviti donacije, a
onda iz publike odaberemo troje ljudi koji će onima kojima je pomoć
namijenjena predati tu kasu s novcem, tako da se iza nas nikada nisu
vukli nikakvi repovi. Sve je transparentno i to jedino tako može biti.”

Igrališta
za rekreaciju također su posebna priča. Stipo je odlučio raditi sve po
pravilima pa njihovi sportski tereni imaju drenažu i nakon svake velike
kiše vrlo brzo su ponovno upotrebljivi. To je uspio napraviti pomoću
stotina kamiona koji su dovozili potrebne materijale kako bi drenaža
bila učinkovita.

Igralište za odbojku u početku je imalo travnati
teren jer je Stipo tako htio, ali ljetno bračko sunce bi svakog ljeta
spržilo travu, bez obzira na to koliko je zalijevali, pa je na kraju
morao odustati od nje i zamijeniti je pijeskom. To je jedna od rijetkih
stvari od koje je ovaj uporni čovjek odustao.

U parku je postavio i
dva zip linea, odnosno žičare. Veliku i malu. Ali je na oba postavio
sjedalice s pregradom, kako bi se njima bez opasnosti od pada mogla
voziti i djeca s posebnim potrebama.

“Čovjek mora biti odgovaran u
onome što radi. Park mora biti na dobrobit ljudi i oni moraju biti
sigurni u njemu. Žičaru sam prilagodio djeci s posebnim potrebama. To je
njezina najveća vrijednost jer, kada ljudi dovedu djecu, nažalost, u
kolicima, mogu ih bez straha staviti u žičaru i spuštati dolje.
Gledajući tu djecu, stekao sam dojam da oni u tom trenutku zaborave na
svoj hendikep. Tada su ravnopravni sa svima drugima. Zato sam napravio
sjedalicu, iz sigurnosnih razloga. Tribine pokraj žičare napravio sam
potpuno sam prošle godine.”

Donacije posjetitelja

Trud Stipe Jurića
prepoznali su mnogi turisti koji dolaze u park. Nerijetko mu,
fascinirani onime što je napravio, a da iza toga nije stajao nitko osim
njegove obitelji, ostavljaju donacije i tako pomažu širenju parka. Neki
doniraju i naprave. Ono što je sigurno, sav novac koji Stipo zaradi ili
dobije kao donaciju završi u parku. Vozi Opel Astru staru 20 godina i
nedavno je od Astre upola mlađu Nokiju morao zamijeniti jer ju je
slučajno zalio vrućom vodom. Sada ima malo manje staru Nokiju. Mobitel,
ne smartphone.

“Evo, i danas su nam bili gosti iz Austrije, još
nisam dokučio zašto oni našem parku toliko pomažu. Svake godine dolaze
ljetovati na Brač i svake godine donesu donaciju parku. Pitao sam se
zašto to čine? Međutim, u Austriji je drugačiji odnos prema parkovima pa
pretpostavljam da nam zato i toliko pomažu. Jedni Nijemci, ni imena im
ne znam, također nam pomažu. Bili su tu i odmarali se, a ja sam sa
strane radio nešto po suncu u parku. Tada je sin rekao tati:

‘Mi
ovom čovjeku moramo pomoći, vidi koliko se muči na suncu’. Trampolin za
djecu su donijeli Česi, i ne samo da su ga donijeli, nego su ga i
nekoliko puta obnovili”, hvali svoje goste Stipo.

“Park danas
izgleda doista lijepo, iako tu još ima puno posla. Prema urbanističkom
planu imamo pravo izgraditi kamene kuće za višednevni boravak djece i
djece s poteškoćama u razvoju. Hoćemo li u tome uspjeti i kada, vidjet
ćemo, život će donijeti svoje. Međutim, volio bih jednog dana vidjeti
taj park dovršen. To sam i svojoj djeci rekao, da bih volio vidjeti park
dovršen pa bih onda mogao poći.

Mario Todorić / CROPIX

Park je ponajviše posvećen djeci kojoj je na raspolaganju nekoliko igrališta, a park često posjećuju i cijeli razredi

A oni me pitaju: ‘Kud ćeš?’.

Samo sam im ponovio: ‘Taman će tada biti vrijeme za poći’.

‘Supruga Ana mi je rekla da bih zbog parka trebao ući u Guinnessovu knjigu rekorda’

Stipo
već neko vrijeme živi bez svoje voljene supruge koja mu je bila velika
podrška u životu. Tešku bolest nije mogla pobijediti.

Anu
sam upoznao u Zenici 1971. Tamo gdje je moja supruga bila na praksi,
radila je jedna njezina kolegica. Tadašnji šef mi je rekao: ‘Idi u
laboratorij gdje su visoke peći, tamo ti ima jedna prekrasna cura, Ferida, sigurno će ti se dopasti’.”

Stipo
je došao do Feride, malo popričao s njom i osjetio da to nije to. Ali
nedaleko od Feride sjedila je Ana. Odmah mu je zapela za oko. Kad se
vratio na svoje radno mjesto, nazvao je laboratorij i pitao kako se ona
zove.

“Rekli su mi da se zove Ana. Tražio sam da mi je daju na
telefon i tako je počelo. Istog smo se dana, odlazeći s posla, našli i
porazgovarali. Da je živa, vjerojatno bi rekla da je sa mnom bilo i
lijepo živjeti, ali i da nije bilo lako. Jednom mi je rekla da je ovo
što sam napravio za Guinnessovu knjigu rekorda.

Za sebe uvijek
govorim da sam vrlo tolerantan, ali očito je da ponekad i nisam. Kako
bih rekao, kada nešto zamislim, teško me je pokolebati i odgovoriti.
Tako je bilo i s parkom. Moji su mi stalno govorili: “Pa, znaš li ti
koliko novca za to treba?!”.

Rekao sam da znam.

A nisam znao.

Nije
da se Ana nije slagala s mojom idejom gradnje parka prirode na Braču,
nego je imala strah. I to kad se razboljela. Bila je svjesna da je već
teško bolesna, kad mi je rekla:

‘Znaš li zašto sam se ja razboljela, a ti nisi?’.

‘Ne znam’, rekao sam.

‘Ja sam uvijek imala strahove, a ti si imao motive’, rekla mi je.”

izvor: jutarnji list

You may also like

Hot News