<

Životna priča popularnog pjevača Željka Bebeka

Studirao je pravo, tijekom odsluženja vojnog roka izučio je zanat dentalnog asistenta, no cijelo vrijeme želio je samo jedno. Glazba mu je bila i ostala ljubav, svjesni životni odabir i sredstvo izražavanja.

Potrebu za slobodom, druženjem i kretanjem djelomično objašnjava i svojim horoskopskim znakom pa nije slučajno što ga naglašava pri početku našeg velikog intervjua. Željko Bebek apsolutna je legenda jugoslavenske glazbe, a ništa manje nije značajan ni u okvirima hrvatske estrade. Ni sam nije slutio da će i danas, u, kako za sebe kaže, seniorskoj dobi biti ovoliko aktivan. Mislio je da će dosad već vrijeme u kojem će drugima pjevati proći. No, demantiralo ga je vrijeme. Proživljava, kako kaže, treći karijerni uzlet. Iznimno je zanimljiv njegov životni put, onaj koji je počeo u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Skromne životne početke nije zaboravio.

Skromno odrastanje obilježila glazba

‘Rođen sam u Sarajevu u znaku Strijelca, u prosincu ’45. godine. Živio sam u dosta teškim uvjetima, u poraću nakon Drugog svjetskog rata, roditelji mi nisu mogli priuštiti onoliko koliko su htjeli, a ja sam usto probao biti skroman pa sam na određeni način ipak proveo lijepo djetinjstvo. U to vrijeme sam otkrio svoju privrženost glazbi, imali smo neki radio u kući pa se mogla slušati glazba, ne ona koju bi čovjek poželio jer je to bilo vrijeme partizanštine, ali bilo je emisija u kojima se puštala glazba koja mi se sviđala. Probao sam zbog toga naučiti svirati usnu harmoniku i osjetiti glazbu koju sam stvaraš. U osnovnoj školi sam naučio svirati i mandolinu te sam svirao u mandolinskom orkestru, a u istoj toj školi sam zamijenio mandolinu gitarom i to je zapravo bio moj prvi susret s gitarom, i ostao je zauvijek. Ona mi je postala prijatelj’, prisjeća se Bebek glazbenik početaka.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Roditelji ga nagovorili na studij prava

U gimnaziji je uslijedio prvi bend, a u njemu je otkriveno da mladić iznimno lijepo pjeva. Ubrzo su ga prijatelji počeli nagovarati da ostavi gitaru po strani i više pjeva. U gradu je tada, sjeća se glazbenik, bilo jako puno gitarista, no vokaliste je već bilo teže naći. ‘Moje opredjeljenje za gitaru i pjevanje u to adolescentsko vrijeme odredilo je moj životni put, bez obzira na to što ja slušao svoje roditelje pa sam završio gimnaziju i upisao pravo’. Pravo je trebalo biti priprema za nešto ozbiljniji život. Roditelji su, kaže Željko, htjeli da im se sin bavi ozbiljnim poslom, da ima sigurnu egzistenciju za sebe i svoju obitelj jednog dana. ‘Pripremao sam se za neki, da kažemo, ozbiljan život. Po ocjeni mog oca i majke ipak sam morao voditi računa da gitara i pjevanje budu drugi izbor, da moram završiti školu i osigurati si život jer nije lako imati obitelj, a ne imati stalan i siguran izvor prihoda. Računali su da ću onda kad završim takav fakultet – lako naći posao u državnoj službi, dobiti stan. Međutim, vrlo sam ih rano iznevjerio u tome, iako jesam studirao i bio sam čak dobar student! Kod mene je ipak sve određivala želja za pjevanjem, to da u glazbi budem svojim glasom prisutan. Istina, osjećao sam da imam određeni talent i da ću morati puno raditi na tome, da ću morati pronaći vlastiti izričaj, biti kao nitko dotada’.

Godinu dana proveo je u uredu, a nakon toga odlučio da nikada ne želi biti u državnoj službi

A taj talent, koji ga do danas svrstava u naše najveće vokale, naslijedio je od svoje majke. Njegova je mama Katarina pjevala predivno. Pamti to i danas. ‘Znao sam vrlo često biti u društvu s majkom kada je prigoda da netko zapjeva, i tada bi uvijek ona pjevala. Uvijek me to tjeralo da probam pjevati kao moja majka. Ona je glazbom bila oduševljena. Tako je od rođenja do kraja srednje škole i tijekom studija postalo jasno da imam druge namjere u životu, a ne nikako raditi u nekom birou. Istina bog, radio sam u jednom uredu, državnoj ustanovi nekih godinu dana, ali sam u tom periodu shvatio da neću moći provesti život vezan uz tu stolicu od 7-15 svaki dan, da ću morati ipak izabrati onaj drugi način življenja koji odgovara mojoj potrebi za slobodom, glazbom, druženjem, kretanjem. To su sve bile pripreme da kada postanem profesionalan znam što ne smijem sebi priuštiti u životu, ne smijem pasti, propasti kao glazbenik, da ne bi morao otići u državnu službu’, smije se danas Bebek. Roditelji su to zamjerali, kaže, i dok su imali autoritet prema njemu – znali su mu nekada neke stvari i zabraniti, kritizirati ga, pitati kako zamišlja svoj život. ‘Život je muka, kako ti to misliš’, govorili su oni meni, i ja sam im vjerovao, ali – nisu me uspjeli preplašiti’, dodaje. Znao im je nekada nešto i slagati, sve kako bi mogao provoditi svoju volju, baviti se onim što voli, a opet ih ne uznemiriti.

Foto: Neja Markicevic / CROPIX
Foto: Neja Markicevic / CROPIX

Pet mjeseci u Dubrovniku, a nakon toga – poziv za Italiju

I srećom da je bio tvrdoglav oko te svoje želje, ubrzo je stigla potvrda u obliku fantastičnog početka jedne karijere. Prve ozbiljnije korake čini s grupom ‘Kodeksi’, s njima su mu stigli prvi ozbiljni angažmani pa tako uz dubrovački Splendid bar veže prvu ozbiljnu gažu – onu petomjesečnu u kojoj su svake večeri svirali na terasi tog hotela. ‘Bio je to bar na otvorenom koji je radio cijelo ljeto, pet mjeseci točnije, bio je to period velikog užitka i treninga, prvi pravi susret s ozbiljnim poslom. Radili smo puno, svaki dan od 21 – 02, 03 sata ujutro. Glavni dio nastupa bio je naš show koji je trajao od 23:30 – 00:30. Tada smo mogli svirati štogod hoćemo. Publika je voljela taj naš repertoar, pjevali smo dosta na engleskom, ljudi su bili opušteni, bila je to lijepa zabava. Tada nas je primijetio Renato Pacifico, koji je bio vlasnik bara u Napulju i on nas je zvao da dođemo godinu dana u Italiju svirati. Nakon tog ljeta ’69. godine otišli smo u Italiju i bio je to najznačajniji dio našeg početka. Italija je bila prostor gdje si mogao svirati što god poželiš, nije bilo kompromisa kao u Austriji ili Njemačkoj gdje su glazbenici najčešće morali svirati narodnjake jer je publika tako htjela’, sjeća se Bebek.

Prvi uspjesi i poziv u vojsku

Vidjeli su tada puno dobrih koncerata rock’n’roll glazbe, puno su istu tu glazbu svirali i bio je to period sjajne vježbe, ali i preduvjet da iskoriste kao bend to iskustvo u kasnije periodu. ‘Pravi uspjeh bio je, naravno, snimanje ploče. Kada je izašla prva singl ploča ’72. godine i naglo postala hit na ovim prostorima koji razumiju jezik kojim pjevam, taj je uspjeh nama otvorio vidike, dodao našim ambicijama puno toga, sve što smo nekad sanjarili tad smo bili u prilici pretočiti u ozbiljan pristup. Tu se onda desila suradnja s Jugotonom, prvi ugovor s grupom ‘Jutro’, koja je kasnije samo morala promijeniti ime u ‘Bijelo dugme’ jer je prva uspješnica tog benda bila naša pjesma ‘Kad bih bio Bijelo dugme’. Početak je to karijere koja se dogodila strelovito uspješno, nakon toga nije bilo povratka niti razloga da se razmišlja nešto promijeniti’. U periodu gradnje uspješne karijere s grupom ‘Jutro‘, a koja će 1974. godine postati ‘Bijelo dugme’, Bebek je dobio poziv za vojsku!

Foto: Arhiva

Foto: Arhiva

‘Izučio sam kod njih zanat asistenta zubara, naučio miješati sve vrste plombi’

Kako ste preživjeli taj period odsluženja vojnog roka?’, pitam ga s obzirom na činjenicu da se radi o čovjeku koji cijeni slobodu vlastitog kretanja. Kaže mi – nije bilo problema jer je ubrzo shvatio da je sve što mora napraviti – pronaći način kako što bolje i kvalitetnije ispuniti svoje vrijeme. ‘ Godinu dana koje sam morao provesti u uniformi bio sam silno razočaran svime što me očekivalo, ali sam rezonirao tako da onda tih godinu dana moram nastojati što više raditi, bilo što što se nudi tamo. Ispunio sam svoje vrijeme, a zahvaljujući razumijevanju šefa u vojsci, imao sam priliku da preko njega dođem do mjesta koja će meni goditi, na kojima ću raditi. Postao sam asistent kod zubara u ordinaciji, krasni su ljudi tamo radili. Izučio sam kod njih zanat asistenta zubara, naučio miješati sve vrste plombi. Poneki vojnik bi znao mene pitati da im izvadim ja zub jer se kao boje zubara (smijeh). Silno me to zabavljalo, kao da i nisam bio u vojsci, u ordinaciji bi provodio vrijeme od 07-15, a poslije bih još dva sata potrošio na čišćenje ordinacije, instrumenata i svega ostaloga. Tako sam trošio dan, a za nagradu što sam se bavio nečim ozbiljnim u vojsci imao sam izlazak u grad. Bio je to Pirot u istočnoj Srbiji, u to vrijeme je grad bio poznat po bijelog luku i nekom sredstvu za rast kose kojeg je narodni čovjek osmislio i propagirao. Bilo je to poznato, usto i industrija, ali grad na kulturnom planu uopće nije živio pa sam se ja potrudio u tom gradu naći neke momke pa smo osnovali bend i svirali. Tako sam trošio to nametnuto vrijeme. U međuvremenu su me iz Sarajeva zvali da imaju spremne pjesme, pa su me pustili na 14 dana da ih odem snimiti. U tom je periodu zapravo snimljen hit ‘Kad bih bio Bijelo dugme’. Singl je izašao dok sam ja u biti bio u vojsci’, otkriva glazbenik.

Nastanak b(r)enda ‘Bijelo dugme’

Vrlo brzo shvatio je da su postigli uspjeh. ‘Kada je taj singl objavljen, tada smo se još zvali ‘Jutro’. Brzo smo postali svjesni da smo napravili hit. Prionuli smo brzo radu, vježbali. Ubrzo se pokazalo da Goran (Bregović, op.a.) ima sjajne ideje koje, ako ih pretoči, mogu imati veliki uspjeh. Imali smo pjesme koje smo dali na slušanje sarajevskoj tvornici gramofonskih ploča, Diskotonu. Oni su rekli da je to super, ali da neće to moći odmah objaviti. ‘Ostavite nam, pa ćemo vidjeti’, rekli su nam, a mi smo bili silno razočarani, već tada smo jako vjerovali u sebe’, govori Bebek. Uskočio je tada hrvatski Jugoton! ‘Okrenuli smo se pokojnom Hamdiji Savkoviću koji je bio predstavnik hrvatskog Jugotona. U roku od 24 sata otkako je informirao ljude u Jugotonu da postoji bend u Sarajevu, povratno je dobio odobrenje za ugovore za svih pet članova benda na pet godina ekskluzivno! Rekli su da im hitno šaljemo materijal. Uputili su nas u Ljubljanu vrlo brzo da snimimo ploču, imali smo dotad tri iznimno uspješna singla, toliko da smo bili ogromne zvijezde, a nismo ni sami tog bili svjesni. Ništa veće i ljepše za početak karijere. Dobili smo toliko poziva da smo kontaktirali menadžera Vladu Mihaljeka da se on pobrine gdje ćemo sve svirati na prvoj turneji. Tada su krenula ta iscrpljujuća vremena, ali veliki užitak. Bili smo svjesni da smo popularni toliko da nam nitko više nije bio ravan. Oborili smo sve postulate, narodnjake, stare rokere, sve smo oborili i napravili taj trademark – ‘Dugme’ rock’n’rolla. Svi su kritičari morali naći načina da nas opravdaju jer smo bili iznenađenje i sebi i svima ostalima. Posebno onima koji su se blisko bavili glazbom. Rock kritičari, novinari koji se kuže u glazbu, nisu nas mogli prešutjeti, ne vidjeti. Od velikih imena poput Dražena Vrdoljaka i Darka Glavana te kasnije Batinovića, dobivali smo sjajne kritike, pomalo u rukavicama, bilo im je skoro pa neugodno ignorirati svoje lokalne velike zvijezde koje su svirale rock i zabavnu glazbu na velikim festivalima’, priča Bebek.

Foto: Arhiva/CROPIX
foto: Arhica/CROPIX

‘Sociolozi su nas proučavali, povećali smo industriju proizvodnje gramofona’

Bili su sjajan bend prijatelja i zaljubljenika u glazbu. Vrlo brzo naviknuli su se na jako dobar životni stil. ‘Već smo bili naviknuti i da se puno bolje živi, da moraš plaćati porez, da moraš nekad platiti i carine na instrumente koje su se morali vani kupovati… Naučili smo se u tom trenutku da jedino mi živimo kao velike zvijezde na zapadu. Na teritoriju na kojem smo živjeli, mi smo bili ravni svjetskim atrakcijama. Imitiralo nas se, citiralo, sociolozi su nas proučavali, donosili svoje ocjene kako je to uopće moguće da nastane na ovom prostoru takav fenomen. Svake dvije godine davali smo novi razlog svima jer smo objavljivali sjajne ploče. Kada smo objavili svoj prvi album, zlatna ploča davala se za 15 tisuća primjeraka prodanih u narodu. Tko god je imao gramofon kupio je ploču ‘Bijelog dugmeta’. Ubrzo smo shvatili da smo jako pomogli industriju koja proizvodi gramofone jer smo odjednom zlatne ploče dobivali za 100 tisuća kopija, pa onda 300 tisuća… Povećali smo tu industriju, iako nam to nikada nitko nije priznao. Stalno smo bili razlog za pitanja na koja odgovora nema, teško je fenomen objasniti. Dugme je dovoljno potrajalo da na ovim prostorima bude objašnjeno kao fenomen kojem nema premca. Kataklizma koja je nastala na ovim prostorima umanjila je značaj koji je bend postigao’, tvrdi nakon svega Bebek.

Histerija i žene

Nisu se sociolozi bez razloga bavili bendom, neviđena histerija stvorila se zbog ‘Bijelog dugmeta’. ‘Je, bilo je histerije. Tada nije bilo dovoljno kamera koje bi zabilježile to sve i koje bi bili dokaz svega toga. Nisu postojale, postoje neke fotografije na kojima se prepoznaje da je to euforičnije nego što je normalno. Na svakom koncertu su ruke u zraku, otvorena usta, euforija. Kada u prostor koji prima 10 tisuća ljudi, uđe njih 25 tisuća, a u tom času osiguranje nije ni sanjalo da se može dogoditi da dođe 10 tisuća ljudi. Zatečeni su, nemaju kud. To je bilo opasno po život, to je bila euforija. Srećom, nismo bili punk, već bend s baladama. Uvijek sam želio pričati ljudima samo o ljubavi, ta tema je čovjeku najljepša i najbliskija. Te svirke se ne mogu usporediti ni s čim drugim’.

Foto: Arhiva/CROPIX
Foto: Arhiva/CROPIX

‘Žene su vas pratile?’, pitam Bebeka. ‘Naravno, to je rock’n’roll. Eminentno je da rock bendove, najviše gitariste i pjevače, ženski dio publike percipira kao važnu i bitnu osobu pa im daje bitnu pažnju jer ih smatraju važnima. Stoga nekad rade poteze koji im ne pripadaju niti stoje pa onda izgledaju i s 30, 40 godina kao da imaju 15. Ali, to je doživljaj koji zapamte. Bio sam jedan od onih koje su pratile žene. Uvijek su to bile lijepe situacije koje se ovjekovječe fotografijom, autogramom, to stvara novu energiju i zato je nebitno da li si neku ženu ljubio ili nisi, osjećaj je konzumiran i dodirom ruke, migom okom ili nečim trećim. Sve je to slojevito, to je iz vremena kada je sve počinjalo. Tada su i viski i ljubljenje bili intenzivni. Kroz vrijeme je varirala količina viskija, a ljubljenje – ako se dogodila neka dublja emocija, nastojalo se tajno pretočiti u neku neobaveznu vezu ili kako god se to danas zove. Ako ćemo ozbiljno, nije sve u tome da se završi u krevetu, puno je važniji dodir, pogled’, govori Bebek.

S Bregovićem se sporazumno rastao, no oboje su ostali povrijeđeni

Period koji je trajao punih deset godina završio se u Bebekovoj karijeri 1984. godine kada je napustio ‘Bijelo dugme’. Do danas se puno govori o razlozima i njegovom odnosu s Bregovićem. Rastali su se sporazumno, no, priznaje nam glazbenik, bilo je tu svakojakih emocija. ‘Izašao sam u dogovoru s Bregovićem. Dokaz koliki trag sam ostavio u bendu svjedoče i svirke u mojoj samostalnoj karijeri. Zadnjih pet godina imam novi karijerni uzlet, s ekipom s kojom radim došao sam do jedne nove formule s kojom se da svako malo na YouTubeu objavi nešto što publika rado prihvati. Koncerti su mi stoga sjajno posjećeni, uvijek je preko nekoliko tisuća ljudi na njima, u prvom redu su uvijek tinejdžeri, kad vidim da oni pjevaju pjesme koje su 70-ih bile fenomenalne i ostale evergreen, onda sam posebno sretan i oduševljen. Vidim i njihove roditelje, tu srednju generaciju, oni znaju sve – i stare i nove pjesme, koje također vrijede.  Svjestan sam danas koliko smo puno napravili na samom početku, bez takvog početka teško bismo i kasnije mogli ovakve priče napraviti, da nije bilo takvog početka, vjerojatno bi se kasnije morao vratiti u onu tvrtku i uhljebiti se na državni posao’, smije se Bebek.

Pitamo Bebeka neizostavno pitanje o odnosu s Bregovićem danas. Bilo je tu svega, medijski napisi gomilali su se, a pjevač nam kaže da je zbog svega s vremenom naučio napraviti distancu od takve vrste razgovora. ‘Ta priča s vremena na vrijeme dobije neki novi zamah, obično nešto izgovorim što s druge strane izgleda neprimjereno pa sam se naučio napraviti distancu od takvog razgovora, izuzev onoga što je red spomenuti u ovakvim razgovorima, a to je da smo napravili izvrstan upad u cijelu stvar, sjajan prepad na tadašnju scenu, iskoristili smo to vrijeme da napravimo neke prave poteze. Goran je sjajne pjesme napisao kroz karijeru i ono što su mu često spočitavali u novinama, da je ponešto od pjesama inspirirano konkretnim primjerima poput ‘Ne spavaj mala’, nije to bilo zločesto ni zlonamjerno, ali je Gorana pomaklo u nekom boljem smislu da proba raditi i uspješno je radio i poslije mog odlaska na nekakav način vraćajući se svojim korijenima. Razišli smo se dogovorno, ali je na neki način svaki od nas dvojice bio povrijeđen. To je uzrokovalo da se zapravo nikad više nitko nikom nije javljao’.

Foto: Ranko Šuvar/CROPIX
oto: Ranko Šuvar/CROPIX

Tek 2005. godine bend se ponovno sreće – sve zahvaljujući korporacijama, ili kako ih Bebek u šali zove – eminencijama. ‘Zahvaljujući njima smo se Goran i ja ponovno sreli, u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu. Sve jednako, s aspekta priče o Bijelom dugmetu i nekim sretnim mladostima, s aspekta emocija, bio je to višestruko značajan događaj, bili su to neponovljivo dobri koncerti. Svašta im se može zamjeriti, svemu se može, i kruhu pa ga pojedeš. To je na određen način dalo priliku da obnovimo neke međusobne odnose, neko vrijeme je to i bilo, a onda smo se nakon nekog vremena opet svatko povukli u svoj šator. Od 1984. godine sam radio na solo karijeri koja se bazirala na minulom radu 10 godina ‘Bijelog dugmeta’, svi su me objašnjavali kao značajnu komponentu tog fenomena. Pokušao sam sam napraviti iskorak na temelju tih godina. Morao sam sastaviti novu ekipu budući da ja nisam autor, iako sam i u tome imao pokušaja da radim i kao autor, ali nisam siguran da sam se rodio s dovoljno talenta za takve vrste stvaranja nego sam više onaj koji dobro razumije autora teksta i glazbe i na određeni način unijeti svoje biće’, komentira glazbenik.  

Proslava 40. godišnjice njegove solo karijere: ‘Tu leži dubok razlog zašto se Goran i ja nismo uspjeli naći na toj relaciji, koja i dalje zanima ovaj svijet, jer je ‘Dugme’ i dalje fenomen’

Iako je bilo kontakta među ljudima koji rade na njihovim karijerama, Goran i Bebek nisu uspjeli naći zajednički jezik u tom poslovnom smislu. ‘Ovo je vrijeme kada se svode računi, bilo je dosta kontakta među ljudima koji se bave sa mnom i Goranom iz poslovnog aspekta, ali nikada nismo uspjeli naći zajednički jezik. Zato se događa da ja prije tri, četiri godine u Hrvatskoj slavim 40 godina svog rada, koji temeljim na počecima ‘Bijelog dugmeta’. Htio sam slaviti na malo posebniji način, dakle združio svoj bend sa simfonijskim orkestrom, a na raspolaganje stavio i tamburaški orkestar da napravimo zgodnu priču. Proslava je počela u Vodicama gdje sam dobio priznanje od Croatia Recordsa, a prvi koncert održao se na Lokrumu u Dubrovniku, gdje mi je gost bio i pokojni Đelo Jusić. Radio sam onda i u Zagrebu, Ljubljani, Beogradu. Bio je planiran koncert u Skopju i Novom Sadu, međutim iz razloga koje ne znam objasniti i uvijek me zanimalo zašto to Sarajevo neće primiti, zašto je Beograd jedva primio pola Sava centra, zašto se Skopje i Novi Sad nisu dogodili? Prestao sam i istraživati, no ništa nije moglo umanjiti moju proslavu. Drugi dio priče je da je u tom trenutku ‘Bijelo dugme’ išlo slaviti 40 godina – bez Bebeka, a slavili su po arenama Srbije, Slovenije, Makedonije. Prihvaćam da je onda Bregović ‘Bijelo dugme’. Nismo se dogovorili da i ja budem dio te priče, obzirom da mi je bilo nespojivo da svoju karijeru od 40 godina vežem za proslavu 40. godišnjice ‘Dugmeta’, kad sam ja u bendu bio samo deset godina. Nemoguće je bilo pregovarati u smislu da slavimo zajedno, a da Dugme pola koncerta pjeva moje pjesme. Kako da pjevam svoju 40. godišnjicu, a da ne pjevam nijednu pjesmu iz svoje solo karijere? Tu leži dubok razlog zašto se Goran i ja nismo uspjeli naći na toj relaciji, koja i dalje zanima ovaj svijet, jer je ‘Dugme’ i dalje fenomen’.

A u tom fenomenu, reći će mnogi, Bebek je ostavio najviše traga zahvaljujući svom specifičnom vokalu i karizmi. Ne želi to tvrditi, kaže, jer ‘Bijelo dugme’ nije festival na kojem bi on trebao pobijediti. ‘Siguran sam da sam postavio novi standard pjevanja, da ne spadam ni u čiju produkciju… Nisam tako proizveden, ne spadam u kategoriju pjevača koji su tada nastali i postali veliki. Druga sam vrsta pjevača, tako sam sebe gradio’, govori Bebek. Sretan je što mu ljudi odaju priznanje za vokal, čak i onda kada primjerice, pjesme ‘Bijelog dugmeta’ izvodi u drugačijem aranžmanu. Svojedobno je u HNK izveo ‘Selmu’ u nešto drugačijem aranžmanu, a kada je u novinama pročitao tvrdnju da mu je izvedba bila maestralna, bio je, kaže, presretan.

‘Sinoć sam pola kafane popio’

Sretan je što mu je karijera uvijek išla po planu, uspješno, nisu mu se događali padovi. Tako je vrlo snažno krenuo 1989. godine u izgradnju vlastite karijere. ‘Moram spomenuti Tutića, Novkovića, Rusa i većinu autora koji su pisali tekstove za te pjesme nakon ‘Bijelog dugmeta’ dok smo zajedno svirali. Bio je to moj drugi uzlet kada sam u Jugotonu u tom vremenu dosegao tiraže kakve je imao ‘Bijelo dugme’. Tada sam bio bez te podrške, puno se ljudi dapače, vjerujem, na mene naljutilo te ’84. godine i nisu mi nikada oprostili izlazak iz ‘Bijelog dugmeta’. I danas imam susrete s ljudima koji mi kažu da sam pogriješio i da sam Dugme strašno oštetio. To nije točno, bend je poslije postojao još pet godina, i to je taj Goranov dio u bendu. Moj dio se vidio u tom kada sam napravio solo karijeru, nakon tog uzleta ’89. godine. Dogodila se kasnije jedna pauza kada sam prvi put razmišljao o tome da mi zapravo više ne trebaju nove pjesme. Nikad nisam planirao koliko će moja karijera trajati, no nisam vjerovao ni da će moja karijera u ovo seniorsko vrijeme imati razloga nekome nešto još pjevati. Zaista nisam. Zato sam 2000. godine prekinuo sa studijskim radom i do 2012. nisam snimio nijednu pjesmu. Ipak sam ostao cijelo vrijeme, putovao, radio koncerte. 2011. sam se sreo s Branimirom Mihaljevićem, on ima svoje suradnike – Bačić, Ninčević, Fayo, Dumančić… Ta ekipa mi je rekla da probamo napraviti nešto novo. Te godine smo napravili album ‘Kad poljubac pomiješaš s vinom’, gošća mi je Severina bila, to je bio još jedan početak. To je nešto čudno u mom životu, sve nešto iz tri puta moram raditi (smijeh), ali obično sve bude uspješno’, kroz smijeh dobacuje roker.

Kada je 1989. godine objavio hit ‘Sinoć sam pola kafane popio’, a potom i ‘Da je sreće bilo’, postalo je jasno da kreće uzlet. ”89. godine, na samom startu solo karijere počinjem sa ‘Sinoć sam pola kafane popio’, ‘Da je sreće bilo’, a kasnije i ‘Dabogda te voda odnijela’, ‘Oprosti mi što te volim’, ‘Što je meni ovo trebalo’ i tako dalje. Moja solo karijera odlično počinje uzletom ovakvim pjesmama. Ove pjesme imaju i tu vremensku distancu pa danas možemo o njima pričati kao evergreenima. Potpuno su usporedive s onim što sam pjevao u vrijeme ‘Bijelog dugmeta’. Smatram da i pjesmama koje sam objavio zadnjih par godina fali samo ta vremenska distanca pa da jednog dana budu evergreen. Pjesme su to koje popularnošću nadmašuju veliki broj drugih pjesama koje sam nekad otpjevao. Na svirkama se trudim da izbor pjesama bude takav da pogodim najveći dio publike, ispunim ukus i simpatije najvećeg broja prisutnih. Iskustveno to radim i ne griješim u tome. Pjesma ide uživo pred publiku ako je na YouTubeu prešla milijun pregleda, to je filter. Reakcija publike na koncertu potom odlučuje o tome hoće li se pjesma zadržati na repertoaru’, objašnjava Bebek. Društvene mreže su se pojavile kao izvrstan način prezentiranja, nisu nadomjestile televiziju u potpunosti, ali pisanu riječ uvelike jesu. Siguran sam da mi više ne treba nakon svakog albuma neka posebno dobra kritika na osnovu koje će publika povjerovati. Ljudi sada sami idu na YouTube, stisnu lajk i kažu da im se sviđa. Ja na osnovu toga, a zaista pošteno pratim i radim YT, meni je to sasvim dovoljan pokazatelj kako je pjesma prošla, kako će turneja proći… Na koncerte ne idem s probnom pjesmom, publika to nema vremena čekati’.

Svjesna i velika studijska pauza

Nekada je u karijeri i riskirao, nije uvijek mogao za sve znati hoće li ili neće proći. Iz te perspektive, nije mu žao što je 12 godina izbivao iz studija. Bilo je to vrijeme dancea i rapa, a on je tada shvatio da nema potrebe išta raditi. ‘Te godine sam shvatio da svjesno moram stati sa strane i pustiti da bikovi projure i onda izać’ na pašu’, kroz smijeh tvrdi.

Foto: Neja Markičević/CROPIX
Foto: Neja Markičević/CROPIX

Postoje li žaljenja?

Postoje li odluke koje žali, pitam ga dok polako privodimo kraju razgovor o poslovnom dijelu života? ‘Možda ima nekih odluka koje su mogle biti bolje ili se nisu trebali ni dogoditi, ali sve to ide u životni vijek, sve su to neki izazovi koje sam uspješno više ili manje prevladao ako sam već dogurao dokle jesam. Možda postoje neke stvari koje su i dalje dvojbene, meni je najdvojbenija odluka da li bi ‘Bijelo dugme’ bilo ‘Bijelo dugme’ i danas da ja nisam ’84. otišao, ili bi se dogodilo ono što jest – propast te ’89. godine. To je pitanje na koje ne mogu dobiti odgovor, ali je jedna stvar sigurna – to je fenomen koji na ovom prostoru postoji, i danas mogu reći da sam ponosan na taj dio svoje karijere’, zaključuje Bebek.

Treći brak donio mu je smirenje i sreću

A privatni dio života cijelo je to vrijeme bio podjednako uzbudljiv. Iza njega su dva braka, a treću sreću donijela mu je njegova Ružica, žena koja je njegova srodna duša i desna ruka. Veliki dio njegovog privatnog života javan je, kaže, jer on nema što skrivati od ljudi. Neke je stvari zbog karijere propustio, neke su se dogodile kasnije, no ipak jesu. ‘Sigurno da sam neke stvari propustio, a na kojima sam htio biti, neke stvari sam morao odgoditi da dočekaju neko drugo vrijeme. Moj privatni život je upravo ono što ljudi o meni čitaju, moje godišnje skijanje je moj privatni život, ali je toliko u javnosti da izgleda kao nešto drugo. Plovidba morem, svi moji koncerti, svi moji brakovi, sva moja djeca… Sve je to moj privatan život, ali je u javnosti i ja zapravo nemam nikakvu potrebu nešto skrivati. Naučio sam se s time živjeti, ne želim razmišljati da sam nešto možda propustio jer smatram da ne postoji ništa puno bolje od toga što sam doživio i što mi je Bog kroz život podario. Naime, imam divni status u društvu i na neki način ga držim takvim da ga uvijek opravdavam i trudim se da što manje ljudi učinim nezadovoljnim. Dakle, tako mogu govoriti o svom životu. Ne znači to da se nekada nije dogodila nekakva životna bura ili jugo. Takvi su međuljudski odnosi i svjestan je Bebek da nije u njegovoj blizini uvijek lako živjeti.

Foto: Nenad Dugi / CROPIX

Foto: Nenad Dugi / CROPIX

Djeca su najljepše što nosi iz svojih zakonskih veza

‘Nije lako uopće u mojoj blizini živjeti jer nemam klasični privatni život. Supruga se morala naučiti nositi s time jer će inače biti nesretna u braku i dogodit će se ono što će se dogoditi. Iz svih mojih zakonskih veza je predivno to što imam svoju djecu i unuke i prekrasne odnose s njima. Nešto što je moglo biti, a nije posljedica je mog načina življenja, ali i posljedica odnosa drugih ljudi prema meni kao ličnosti. Imam puno pravo živjeti onako kako odredim i odgovorno stajati iza toga. Odgovorno kako ja mislim da to treba’, govori Bebek i dodaje da je Ružica njegova životna sreća. Nije ga mučila ni razlika u godinama, nije mu bila bitna, važno je bilo to prepoznavanje dvije duše.

‘Ja sam procijenio da razlika u godinama nije bitna, već je bitno prepoznavanje, to je ono što sam jednom tijekom intervjua i spomenuo. Uvijek imam taj treći put. Priča o susretu s Ružicom je prelijepa, divna je to priča mog života. To je kruna mog privatnog života, razumijevanje, suradnja, prekrasna djeca, divno odgojena. Jedan pravi sklad! I ne bih volio da mi ljudi zavide, ali bih volio da nas oponašaju. Moram sve govoriti u superlativima, sve je u lijepom skladu i da kažem da sam u njoj sreo srodnu dušu. To je način na koji se valjda hoće reći da je to bilo jedino moguće i, srećom, prepoznato. Od prvog dana kada smo se upoznali i bili prvo poznanici pa do časa kada je preraslo u ozbiljnu vezu koja prethodi braku i svemu što on nosi – Ružica je zaista od prvog trenutka bila to. Znaš kada se s osobom slažeš od nedjeljne mise do subotnjeg koncerta? Kroz sva putovanja je prošla sa mnom, vozila me na i s koncerta. Toliko je dio svega da ona jedino nije sa mnom na pozornici. Uzela je sve moje obaveze na sebe tako da je ona direktor naše firmice koja se bavi samo mojim poslovima, i to vrlo uspješno radi. Dobar je suradnik i jako je vole svi naši suradnici. Smatram i taj dio svog života dobro uređenim i uspješnim’.

Ljubav prema njegovoj djeci i unučadi je najveća

Djeca i unučad su mu, kaže, najveći ponos. ‘Prvo bih spomenuo svoju najstariju kćer Silviju koja je u braku i ima troje djece, zovu se Tin, Leon i Ema. Moja srednja kćer Bianca ima malu kćerkicu Haju, to je moja najmlađa unuka. Ružica i ja imamo Zvonimira i Katarinu. Oboje su talentirani u glazbi, nismo to otkrili prerano, bili su u početku sretniji otkrivajući pojedine sportove… Oboje su izvrsni u skijanju, fanatici smo svi u obitelji za to. Upisali smo Zvonu kada je imao 12 godina na gitaru na Rock Akademiju na Ribnjaku. Bio mu je to prvi susret s glazbom. Katarina se tamo također upisala, ona je upisala klavir što je potom napravio i Zvone, a zajedno su onda upisali i pjevanje’.

Sin Zvone obožava glazbu i već dvije godine nastupa s ocem

Sretan je, kaže, što će kroz život nositi poznavanje sporta, ali i glazbe. ‘Zvone je na tom polju ambiciozniji, kada je imao prvi ispit na gitari, onda me zamolio da mu budem gost na gitari u Vintage Industrial baru. Taj nastup smo ponovili i u njegovoj školi kada je ista slavila 60. godina postojanja. Bili smo gosti obljetnice, nastupali smo i tada skupa. Ovu genezu pričam jer je vrlo brzo Zvone postao moj gost na koncertima koji su slijedili uskoro. I to da nastupi s tri pjesme koje su najjače u programu tog trenutka. Tada smo mi kao bend doživjeli da je naš gost bio pravi gost, teen publika se jako vezana za njega. On bi tri pjesme zahvalio publici i sišao s bine. Uočio sam da ga publika voli, bilo je tek pitanje želi li on upravo to. Pratio sam ga par koncerata s pozornice, vidio ga u backstageu, uvijek bi stajao što se događa na pozornici i vidio da je u njemu narasla želja da odradi cijeli koncert. Ubrzo sam ga preporučio svom bendu, sjeo je s njima i prošao cijeli program. Već dvije godine svira na svim mojim koncertima, jedino ne ide onda kada mu škola to ne dopušta. Dozvole mu nekada da ode malo ranije kada je nešto bitno, ali je ipak škola na prvo mjestu. Divno mi je to što je sa mnom na pozornici, svi roditelji znaju da je to neopisiv užitak. Naravno, kad je to opravdano, u njegovom slučaju jest’, ponosan je Bebek. Spreman je Zvone i na svirku u Lisinskom 23. listopada, kada će Bebek tamo nastupati. Za kraj godine, kaže, pripremaju pravu poslasticu za splitsku publiku u Spaladium Areni, gdje će nastupati 21. prosinca.

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Foto: Niksa Stipanicev / CROPIX

Opuštanje – Uvijek u prirodi, uz more ili zemlju

Iako još uvijek radi punom parom, Bebek uvijek ostavlja malo vremena za odmor. Boravak u prirodi, uz more ili rijeku, boravak na snijegu… Sve to stvari su bez kojih ne prolazi njegova godina. ‘Uvijek si osiguram to slobodno vrijeme potrebno za rekuperaciju, psihički i fizički. U tom času je najbolje to vezano za snijeg, kada provodimo vrijeme na Kupresu, na našoj vikendici koja je odmah uz stazu. Odmah poslije novogodišnjeg koncerta, gdje god da ga odradim, idemo tamo i sportski se provodimo. To mi je najljepša rekuperacija u zimskom periodu. Proljetni dio godine obožavam provoditi u vrtu. Ružica i ja u Starom Brodu na Kupi imamo vrt, ozbiljno se njime bavimo iz razloga da se iscrpimo fizički na onaj starinski način. Ta veza sa zemljom i radom na zemlji vrlo je ugodna. To traje cijelo proljeće. Prekrasno je usto odmoriti se kraj rijeke’, objašnjava glazbenik. Ljetni period rezerviran je za uvale oko naših otoka. Brodom plove i istražuju uvale Korčule, Hvara, Brača, Šolte. Tu je i neizostavni ribolov, koji je uz Bebeka zavolio i njegov sin. ‘Ljetni period volimo provoditi u plovidbi, imamo svoj brod u Splitu, a koristimo ga za plovidbu po uvalama na Šolti, Korčuli, Braču i Hvaru. Ustajemo rano ujutro, pogotovo Zvonimir i ja, jer volimo ribolov’.

Cigarete odbacio, viski čisto za gušt!

Iako je poznat kao veliki ljubitelj viskija, danas se rjeđe počasti njime. ‘Nekada su me znali pitati – viski – da ili ne? Danas bi odgovor bio ne! Prije 15-ak godina shvatio sam da moja životna dob zahtjeva od mene neke promjene s obzirom na to da bih želio što je moguće duže ostati u ovom što radim, a za to je potrebna fizička sprema. Zdravlje, jasno, prije svega, njega si dobio ili ne, ali uvijek mu možeš pomoći. Zato sam prije 17 godina bacio cigarete koje su mi bile porok, bio sam svjestan da na određeni način one remete glasnice. Onda sam zapravo razmišljao o tome smijem li si dozvoliti prekomjernu težinu. Ne spadam u deblje ljude, uvijek sam bio mršav, ali danas i o tome vodim računa da ako dođem do 79 kilograma moram sebe vratiti na 72 kilograma. Ne prakticiram rigorozne dijete, probao sam neke, ali ne prakticiram ih, nego korekcijom prehrane skidam težinu. I to pozitivno utječe na zdravlje i fizičku spremu. Moji koncerti su stoga i danas slika vitalnog čovjeka, jednako otkad me pamte. To je zaključak ljudi koji dolaze na moje koncerte. Nije mi nikada bio problem priznati moje godine, iduće godine navršit ću 75. Hvala svima koji nemaju kompleks ići na koncert starijeg ili mlađeg pjevača nego smatraju da je pozitivno ići na moj koncert, pun dobre energije i emocija’, dobacuje Bebek.

Formu održava i teretanom, no ne pretjeruje u njoj. Voli i bicikl, drži kondiciju i nosi uza se jedan lijep boravak u prirodi. ‘To obično radim u Starom Brodu na Kupi. Ribolov je isto tako način odmora i rekreacije, sjedinjuje vas s prirodom, to je vrlo važno. To vam je to. Pravilno se hranim, ne više od dva puta tjedno masnije meso, uglavnom se jede riba, povrće, voće, domaće vino u umjerenim količinama. Viski – ne, ali tu i tamo s društvom uživam u jednoj čašici dobrog viskija, i dalje je to gušt’, zaključuje glazbena legenda.

izvor:100posto.hr

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Kolinda predsjedala sastankom ‘Vijeća žena – svjetskih vođa’

Read Next

Najbolji turistički gradovi u Australiji

Follow On Instagram