<

Aco otkrio što je našao u Draženovu novčaniku nakon nesreće, jedno će zauvijek ostati tajna

– Odluka o silasku s postolja je došla s više instance, meni su je samo iznijeli. Za razliku od nekih, ja sebi ne dopuštam da se toga ne sjećam – kazao je Petrović.

Acina biografija je bogata, bivši je igrač Cibone iz njenih najslavnijih dana, negdašnji je trener istog kluba ali i hrvatske reprezentacije, pa izbornik BiH, pa izvršni dopredsjednik Cibone. – Meni svojevrsna karantena nije teško pala. Odlazio sam u šetnje sa psom, u nabavu namirnica, a dvaput tjedno sam roditeljima potrepštine ostavljao na pragu njihova stana. Osim toga, u takvim vremenima čovjek se okrene stvarima za koje nema vremena u uobičajenom ritmu života.

Tako sam gledao neke utakmice iz daleke prošlosti, iz Cibonina zlatnog vremena, tadašnje dvoboje sa Zvezdom i Partizanom, ali i utakmice s lanjskog SP-a, a pogledao sam još jednom i onu utakmicu Hrvatske protiv Srbije u olimpijskom četvrtfinalu u Riju – kaže Aco. U zemlji njegova poslodavca, a Brazil je druga zemlja na svijetu po broju zaraženih virusom COVID-19, situacija je vrlo teška. – Još je u veljači, kada smo igrali dvije kvalifikacijske utakmice, sve bilo mirno. Prateći što se događa u Kini i Italiji, već tada sam bio veliki skeptik zbog načina na koji Brazilci žive.

A to je i zemlja s velikim brojem stanovnika, među kojima je puno siromašnih ljudi koji žive u iznimno gusto naseljenim predgrađima i favelama u kojima se teško može održavati socijalna distanca. A govorimo i o populaciji koja nije dovoljno informirana i, kada je među njih ušao virus, nastala je prava pošast. Najgore je što se ovog trenutka tomu ne nazire kraj – zabrinut je Petrović. Velika je razlika, ističe Aco, u hrvatskom i brazilskom pristupu epidemiji.

– Kod nas su glavnu riječ vodili epidemiolozi i mi smo njih slušali, a u Brazilu su to radili guverneri saveznih država, a među njima je bilo dosta razlika. Najgore je što se tamo ne zna ni točan broj smrtnih slučajeva od koronavirusa jer među siromašnom populacijom puno je onih čiji se razlog smrti i ne zna – kaže Petrović.

Pandemija će imati nesumnjiv utjecaj i na brazilsku reprezentaciju koju Aco treba voditi na olimpijskom kvalifikacijskom turniru u Splitu. – Baš kao ni o Olimpijskim igrama, tako ni o olimpijskim kvalifikacijama ne možemo govoriti dok se pandemija ne riješi globalno.

Primjerice, u Split vam trebaju doći Brazil, Meksiko, Tunis i Rusija. Tek kada o pandemiji budemo razmišljali kao o nečemu što je prošlo, možemo početi razmišljati o olimpijskom sportu. Svi znamo koliko problema može nastati, recimo, ako ti se virus uvuče u veliki zrakoplov, a i za košarku je u nezahvalno jer se igra u dvoranama, a to je sport s puno kontakta, znoja i aerosola – upozorava Aco.

Dodatni bi poremećaj mogla proizvesti NBA liga, koja bi sljedeću sezonu mogla započeti tek za Božić, a to znači pomicanje kalendara duboko u sljedeće ljeto koje bi trebalo biti olimpijsko. – Onaj tko je na vrhu piramide, taj diktira pravila prema sebi i rijetko kada vodi računa o drugima. U tom bi slučaju puno reprezentacija bilo zakinuto za neigranje NBA igrača, a američka reprezentacija mogla bi nastupiti na OI bez najboljih košarkaša. Poanta je u tome što u NBA ligi sve pokreće novac i oni neće pristati na skraćenu sezonu. Već sada su ostali bez velikog dijela kolača pa si neće dopustiti da i druga sezona bude takva – upozorava Aco. A i Hrvatska ovisi o NBA igračima.

– Ma Hrvatska gubi jako puno da joj samo Bojan Bogdanović ne dođe. Ili pak Ivica Zubac koji je startni centar kandidata za naslov LA Clippersa – dodaje Petrović. Što je s Brazilom, s obzirom na to da su u startnoj petorci trojica NBA reprezentativaca – razigravač Neto, četvorka Caboclo i centar Felicio?

– Mi se spremamo za sve opcije, pa čak i za one ako ne bude ni naših veterana kao što su Varejao i Garcia. U tom slučaju u Split ćemo doći s mladom reprezentacijom, skupljati iskustvo za Olimpijske igre 2024., ali ne otpisujući mogućnost da možemo igrati sjajnu košarku.

Eto, posljednje dvije kvalifikacijske utakmice igrali smo s klincem od 17 godina, pa jednim od 19, pa 22 godine. A taj klinac, Guilherme Carvalho, može igrati na sve tri vanjske pozicije i za dvije godine bit će megazvijezda – najavljuje Petrović. Smeta li mu što NBA liga toliko toga diktira u međunarodnoj košarci?

– To je liga u kojoj svi zarađuju. Od komesara koji ima višemilijunski ugovor, preko vlasnika i menadžmenta klubova, pa do igrača. A ne zarađuju proizvođači igrača. Sramotno je da Cibona u posljednjih desetak godina izbaci četvoricu NBA igrača i da za to dobije mrvice sa stola. A da je riječ o nogometu, Cibona bi plivala u novcu i mogla bi deset godina nesmetano proizvoditi igrače. Ovako se pak hranidbeni lanac prekinuo, a ljuti me što nitko zbog toga ništa ne pokreće.

Počevši od nacionalnih saveza pa do Svjetskoga košarkaškog saveza. Nitko od njih ne podiže glas protiv tog robovlasničkog sustava, da se napravi humanija piramida. Kada bi NBA klubovi za igrača iz prve runde NBA drafta trebali platiti pet milijuna USD onda bi i Kaštela, za Žižića koji je jednu sezonu tamo igrao, dobila 50 tisuća dolara. Tada bi sve imalo više smisla. Ovako se klubovima više ne isplati proizvoditi igrače za NBA, nego im se više isplati proizvesti poluproizvod koji će za nekoliko tisuća eura igrati 10 godina za klub u kojem je počeo trenirati – upozorava Petrović.

Netko mora, kaže Aco, pritisnuti NBA ligu za takvo što. – Sustav mora biti pravedniji. Klubovi moraju pritisnuti svoje nacionalne saveze, oni Fibu, a Fiba mora ići jače prema NBA ligi. Ja mogu shvatiti da je tako bilo 80-ih kada su u NBA ligi igrali samo Dražen, Divac, Glučkov, Fernando Martin, no sada u NBA ligi igra 108 internacionalaca. NBA klubovi danas više nemaju strpljenja čekati da se neki klinac razvije, da odigra koju euroligašku sezonu kao što su naši Bogdanović i Šarić, nego ih uzimaju s 19 godina i šalju u razvojnu ligu koja je također pod njihovom kontrolom.

U redu, neka uzimaju igrače i tako rano, no neka ga plate pet milijuna dolara pa će klub proizvođač znati da mu se to isplatilo – izričit je Petrović. Isplatio se Realu, svojedobno, Acin brat Dražen, čiji su ugovor on sam i budući klub Portland otkupili za milijun dolara. – Dražen je za tri godine u Realu trebao dobiti milijun dolara, a na kraju je bio samo jednu sezonu otišavši u NBA ligu. Nažalost, on nije bio takve sreće kao Divac da završi u Lakersima ili pak Kukoč kojeg su draftirali Bullsi. Dražen je draftiran od Portlanda koji je tada u Drexleru i Porteru imao najbolji bekovski par u ligi – podsjeća Aco. Sve to ponukalo je Dražena da zatraži “trade”. – Ti američki treneri u to vrijeme naprosto nisu vjerovali nikome tko ne dolazi iz Amerike.

Kada je voda prelila čašu, preko svog agenta zatražio je razmjenu u Netse. E tu je pak imao sreće jer su ga htjeli i glavni menadžer Willis Reed i trener Bill Fitch. A prije toga mu nije bilo lako, pogotovo kada su mu operirana leđa pa sam i ja tada bio kod njega. S onim kako je igrao u Netsima, Dražen je učinio iznimnu uslugu svima onim internacionalcima koji će u NBA ligu doći poslije njega. A on je morao rušiti barijere. Prije toga, gdje god bi došao, on je bio prvi igrač, odmah bi osvajao trofeje, a sada je prvi put udario u zid i nije mogao shvatiti što se događa.

Osim toga, on tada nije imao spoznaje o prehrani, a ni nekoga tko bi o tome vodio računa, baš kao ni kondicijskog trenera. Tako je za prvu godinu sam sebi odredio da mora dobiti 5-6 kilograma, no s time je izgubio brzinu izlaska iz bloka i šuta, pa je nakon toga u Šibeniku, na trim-stazi u Jadriji, preko ljeta tu kilažu skidao.

Danas kada neki hrvatski NBA igrač kaže da preko ljeta ide u Hrvatsku, za njim dođu i kondicijski trener i drugi pomoćnik i prate njegov rad – kaže Petrović. Kako je stariji brat gledao na NBA muke mlađeg brata? – Mama i prijatelj mu Stojko Vranković bili su mu “rame za plakanje”, a ja sam mu govorio da ne može sve odmah i da će doći bolja vremena, a ako treba neka se vrati i u Europu – prisjeća se Aco.

Je li se doista htio vratiti na Stari kontinent i igrati za Panathinaikos?

– Kad je o tome riječ, kod njega su postojale faze. Strašno je bio razočaran te sezone jer je imao brojke za All-Star igrača, a i najbolji postotak za tricu, a nisu ga zvali pa mu je izvjesnu zadovoljštinu predstavljalo to što je izabran u treću petorku sezone, jednim od 15 najboljih košarkaša svijeta. A to će reći da su samo Michael Jordan i Reggie Miller na njegovoj poziciji bili ispred njega. Postojala je realna mogućnost da on doista ode u Panathinaikos, za koji je igrao Stojko i čiji trener je bio Pavličević. S obzirom na to da je do tada igrao za “sitniš”, pa je čak i u Realu imao samo 330 tisuća USD, dojma sam da je došlo do odabira da bi Dražen izabrao financijski najpovoljniju opciju. Jer, bio je u 29. godini i prvi put je bio na štihu za veliki ugovor – otkriva Aco.

Houstonov trener hrvatskih korijena Rudy Tomjanovich više puta nam je kazao da je to ljeto, uoči dva NBA naslova u nizu njegove momčadi, htio dovesti Dražena. – Dražen je u svojoj rekordnoj NBA utakmici Houstonu zabio 44 koša i Rudy je bio svjestan što mu Dražen može donijeti. Uostalom, nakon nesreće, ja sam u Draženovu novčaniku pronašao papirić na kojem su pisala imena četiriju klubova: Knicksi, Netsi, Rocketsi i Panathinaikos – kaže Petrović.

Nažalost, nikad nismo saznali što bi bio Draženov izbor jer, na njemačkoj cesti, 7. lipnja 1993., zbila se ta fatalna prometna nesreća.

– S obzirom na to kako je živio i da je iza njega bila najbolja sezona u karijeri, ja sam uvjeren da su pred njim bile njegove najbolje godine. Nažalost, nikad nismo saznali dokle bi ga to dovelo – kaže Aco. A nas je ova priča odvela do vječnog pitanja koja si postavljaju domaći košarkaški fanovi.

Tko je od trojice genijalaca bio najbolji – Dražen Petrović, Krešimir Ćosić ili Toni Kukoč? – Ja se nikad ne bih odlučio pokrenuti takvu anketu samo na razini dojma a da ne postavim jasne kriterije. Bez obzira na to što je Dražen pobijedio za jedan bod, po meni je ta anketa izazvala previše prijepora u ionako teškom trenutku za hrvatsku košarku. Ako niste prije bili svjesni Draženove veličine, postanete to ako pogledate kako je igrao protiv Jordana ili kako je odigrao cijelu tu svoju posljednju NBA sezonu.

Za Kukoča pak govore svi njegovi klupski i reprezentativni trofeji, a kada vidite koliko je Ćosić osvojio medalja s reprezentacijom, onda vam je jasno da je riječ o genijalcu – analizira Petrović. No, ni jedan hrvatski sportaš, a ne samo košarkaš, nema takvo nasljeđe kakvo ima Acin brat. Ima statue u Zagrebu i Šibeniku, trg, dvoranu i muzej u Zagrebu, ulice u nekim mjestima, ime škole košarka… –

Logično je to, no ja bih ipak volio da je tih počasti bilo manje, a da je moj brat poživio svoj život na kvalitetan način – kaže. Draženova muzeja zacijelo ne bi bilo da nije bilo angažmana mame Petrović, gospođe Biserke. – Sjećanje na Dražena u hrvatskoj javnosti bilo bi puno bljeđe da mama nije krenula u tu bitku. Svi ti pehari, sve te medalje “gušili” su moje roditelje u Draženovu stanu i trebalo je godina da se ideja o muzeju realizira. Ja sam joj govorio da ništa od toga neće biti, da od svega digne ruke, no ona se nije predavala, već je povezala Grad i državu dok svi nisu stali iza tog projekta – kaže Petrović. Imala bi Cibona možda i tri pehara prvaka Europe da nije bilo onog fatalnog poraza od Zadra, u finalu prvenstva SFRJ 1986. godine.

– Ja sam te sezone bio u vojsci, a bio je to jedan od najbolnijih poraza u Ciboninoj povijesti. Pogreška je napravljena uoči druge utakmice finala kada se inscenirala Draženova ozljeda gležnja. A učinjeno je to jer je Dražen kazao Mirku Novoselu da nije siguran da u Jazinama, gdje bi moglo biti svakojakih provokacija, neće dobiti treću tehničku koja bi bila eliminirajuća za eventualnu treću utakmicu – prisjeća se Aco. Kako je bilo biti cibonaš tih 80-ih godina prošlog stoljeća ako se zna da su gimnazijalci, ali i osmoškolci, masovno bježali s popodnevne nastave kada bi Cibona igrala neku svoju utakmicu Kupa prvaka?

– Bilo je tako da nismo mogli slobodno šetati Zagrebom. Cibona je bila pokret, bili smo jako popularni, poput nekog svjetskog rock-benda, pa je Novosel, svjestan toga, odvodio momčad u karantenu. Tako smo na većinu važnih utakmica dolazili iz karantene u Samoboru, najčešće u Mokricama – kaže Aco. Današnja Cibona tako je nisko pala da se više i ne usudi igrati u Europi.

– U toj priči nema nevinih. Devastacija kluba traje dugo. Evo vam primjera. Koliko god da je nekadašnji direktor Božo Miličević bio vrhunski strateg, zaslužan za dolazak velikog sponzora VIP-a, upravo iz njegova doba postoji ugovor koji je u to vrijeme, te 1998., bio jedan od najvećih u Europi. To Cibona marketinški nije mogla podnijeti, te svote nisu bile realne pa se dogodilo da je za neke ugovore iz 1999. Cibona prije pet-šest mjeseci dobila ovrhu od više od milijun kuna – upozorava Aco. Dijelom i zbog takvog ponašanja u prošlosti,

Cibona je u posljednjih pet godina peta momčad u Europi po broju slučajeva na Fibinu Arbitražnom sudu. – Ja sam otišao iz kluba krajem 2016. tako da ne mogu govoriti gdje je Cibona sada, no tada smo uspjeli iskoristiti jedan sporni zakon pa smo putem predstečajne nagodbe dug od 41 milijun kuna sveli na 16 milijuna koji se mora otplatiti u sedam godina. No, ako ste non-stop na Arbitražnom sudu, teško je servisirati predstečajnu nagodbu i plaćati aktualnu sezonu – analizira Petrović.

Nakon zamolbe gradonačelnika Bandića, Aco se 2014. vratio u klub i postao njegov ključni operativac to jest izvršni dopredsjednik. – To su dvije najteže godine u mom životu, to razdoblje od ljeta 2014. pa do prosinca 2016. Puno je tu bilo neprospavanih noći jer igrači su me gledali samo kao osobu koja treba osigurati novac za njihove plaće. Trudio sam se maksimalno da se klub stabilizira i recimo da sam dva puta bio na pragu rješenja koja bi se, u posljednji tren, raspala. P

rvi je put bilo zamišljeno da se Franck, Badel i Kraš ujedine oko Cibone i da taj tercet nastupa zajedno s Gradom. No, tim ljudima nisu se svidjele neke stvari u klubu vezane za reviziju. Došlo je do konfrontacije, trebale su se donijeti neke odluke, a ja nisam htio napraviti pogrešku kao Miličević i zaratiti s Gradom iz čega je klub izašao kao gubitnik. Druga je prilika bila vezana za jednu stranu tvrtku čije ime sada ne mogu spominjati – nagovještava Aco. Priča je da je Aco tih godina klubu posuđivao vlastiti novac kao sredstvo vatrogasnih mjera.

– Znalo se dogoditi da preko noći klubu treba novac koji tog časa nema, a bez tih 20 tisuća eura ne možemo igrača licencirati za ligu. Kada je trebalo uplatiti depozit za Fibinu Ligu prvaka, otišao sam u banku i sa svog računa prebacio na račun Cibone. Kada je pak trebalo više novca, onda smo mama i ja koristili Draženov novac kojim raspolažu roditelji i upumpavali ga u Cibonu – kaže Aco. Je li Cibona taj novac vratila? – Dvije velike pozajmice su vraćene, a ove tri-četiri koje su bile između 10 i 20 tisuća eura, one su predmet sudskog spora. Njih Cibona, preko svoga pravnog zastupnika, osporava, a one su jasne i nedvosmislene. A kada ti takvo što netko osporava, onda je logično da si ljutit.

Posebice jer u dvije i pol godine nisam uzeo od kluba ni lipe. Sva svoja putovanja, cestarine, hotele, plaćao sam sam jer od nekoga tko se utapa nisam mogao uzimati plaću – kaže Aco. U okolnostima kakve jesu, može li se klub bolje voditi? – Ne mogu o tome jer vodim tri sudska procesa s direktorom Čavlovićem, odnosno Cibonom. No, svjesni smo kakve su godine pred nama i veliko je pitanje što će biti s Cibonom. Sretna okolnost jest što taj klub Grad servisira, no moja je bojazan da će ta sredstva sljedeće godine biti kudikamo manja s obzirom na to da će potresom pogođeni Zagreb imati neke druge prioritete. A ja ne vidim neke poslovne subjekte koji bi imali ekonomski interes ući u Cibonu. Premda sam tada vodio veliku bitku s Cedevitom, kako starim vidim da bi bilo pametnije da je došlo do fuzije ta dva kluba. A ovako se dogodilo da je Cedevita otišla u egzil u Ljubljanu, a Cibona financijski vegetira – kaže Petrović.

Osim što je bio sve i svašta u Ciboni, Aco je tri puta bio hrvatski izbornik i jednom pomoćnik, i to prigodom postizanja najvećeg dometa hrvatske košarke – olimpijskog srebra u Barceloni.

Kao prvi trener nacionalne selekcije, Hrvatsku je pak odveo do olimpijskog četvrtfinala. – Tu utakmicu protiv Srbije neću zaboraviti jer nam 16 sekundi prije kraja nije suđena nesportska na Luki Babiću. A to bi, na minus četiri, značilo dva bacanja za nas i posjed iz kojeg bismo mogli gađati za pobjedu ili produžetak – prisjetio se. Aco je zapravo posljednji trenerski potpisnik medalje za Hrvatsku. Sa samo 36 godina s reprezentacijom je osvojio europsku broncu. J

e li nakon toga doista bila riječ o nekom hrvatskom prokletstvu ili pak o Fibinim tihim sankcijama za onaj atenski odlazak s postolja?

– Ja tu nisam vidio nikakvu zavjeru, nego samo naše neiskorištene prilike. Pa ja sam bio izbornik 2001. kada smo u četvrtfinalu Eurobasketa protiv domaćina Turske napravili nekoliko gluposti u zadnjih 12 minuta i izgubili veliko vodstvo. A da smo prošli, igrali bismo s Njemačkom i potom, vjerojatno, sa SR Jugoslavijom u finalu. U Poljskoj 2009. godine također smo ispali u četvrtfinalu nakon ispuštenih “plus 13” krajem prvog dijela. Dakle, imali smo svoje izglede i ja ne bih govorio ni o kakvom proklestvu.

To je zgodna tema za žutu štampu, no prokletstva nije bilo – izričit je. No, zato je bilo protestnog odlaska s postolja na kojem su srpski košarkaši mahali s tri prsta. Kako se to dogodilo i je li izbornik uopće bio suglasan s tim potezom? – Ta odluka nije donesena među nama, nego na telefonskoj liniji sa Zagrebom. Mene nitko nije pitao, odluka je došla s više instance, a meni su je samo iznijeli. Za razliku od nekih, ja sebi ne dopuštam da se toga ne sjećam – zaključio je razgovor Aco. /vecernji.hr/

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz blagdan Presvetog Trojstva

Read Next

Prije 27 godina poginuo je Dražen Petrović

Follow On Instagram