<

Priča o herojstvu bojovnika HVO-a središnje Bosne

U najtežim trenucima obrane Lašvanske doline uveliko je pomogao u obrani hrvatske Lašvanske doline vojni helikopter MI 8 s pilotom Goranom Batalijom, rođenim Vitežaninom.

Čim je ABiH zauzela Travnik i Bugojno, sve svoje snage usmjerila je na preostale hrvatske enklave u Lašvanskoj dolini, tako da su snage, kako isti izvor navodi, bile 1 : 10 u korist ABiH. Tada je zavladao pravi pakao u Lašvanskoj dolini, u koju su snage Trećeg korpusa Armije BiH, njih 80 tisuća na čelu sa generalom Mehmedom Alagićem (kasnije ga optužio Haški tribunal, umro prije suđenja) i druge snage ABiH, gotovo iz cijele BiH, potpuno stavile u obruč Lašvansku dolinu.

General Alagić putem Radio Travnika nagovještava da će Vitez biti u rukama ABiH na Badnju večer ili na katolički Božić 1993. godine, a da će sav plijen pripasti onima koji ga zauzmu. Tim krvavim napadima suprostavile su se malobrojne snage HVO-a. Svakodnevno je bilo sve više poginulih i ranjenih – djece, staraca, žena, a ponestajalo – tehničkih sredstava, osobito strijeljiva.

Spas iz zraka
Kada je izgledalo da više nema spasa za Lašvanskoj dolini, Bog je dao da se počinje pojavljivati helikopetr spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske doline nazvali. Vlado Štrbac, pomoćnik zapovjednika zeničke brigade “Jure Franvetić”, koja se iz zeničkog obruča preko Ovnaka uspjela probiti u Vitez, potvrđuje da je u predbožićno vrijema 1993. godine veliki problem HVO-a bio nedostatak hrane, sanitetskog materijala, a posebmno strijeljiva.

– U takvoj, gotovo bezizlaznoj situaciji, gdje se vodila borba na život i smrt, pojava helikoptera značila je spas i nadu za obranu i opstanak. Vojnici su se tada više veselili helikoipteru nego ručku, mada su bili neopisivo gladni. Nemoguće je opisati koliko je zvuk helikoptera, koji se postupno čuo s velike visine, budio osjećaj radosti, i ne samo kod vojnika, nego svega živog hrvatskoga u cijeloj Lašvanskoj doline. Oči su bile uprte prema nebu i molbe Boga da sačuva tadašneg pilota helikoptera, današnju živu legendu Gorana Bataliju – sjeća se Štrbac.

Taj skromni pilot, velika i hrabra srca, koji je završio pilotsku školu 1985. godine, u vojnoj mirovini je od 2001. godine, sada provodi miran život u svom rodom Vitezu sa svojom suprugom i djecom. Pilot hrabrog srca I nakon 13 godina od strašnih ratnih zbivanja u Lašvanskoj dolini i šire, još uvijek se svega dobro sjeća.

– U rujnu 1993. godine u Glavnom stožeru HVO-a zaključili su da se jedino helikopterom može pružiti logistička potpora HVO u kojeg su muslimanske snage okružile u Lašvanskoj dolini. Nas nekoliko prijatelja organizirali smo helikopterske letove u središnju Bosnu. Imali smo preko 70 letova u 1993. i 1994. godini. Prenijeli smo preko 1.300 ranjenih vojnika i civila, među njima i oko 200 djece, velike količine medicinske opreme i aparata, te vojno – tehničkih sredstava. Vratili smo natrag oko, 500 vojnika koji su se liječili u Hercegovini i Hrvatskoj. Bilo ih je koji su se vraćali i sa štakama. Budući da su njihove obitelji bile u okruženju i velikoj životnoj opasnosti (neke su i stradale), mnogi od tih ranjenika su ponovo stupili u boj.

Neki su i poginuli kao takvi, dok su drugi kao ranjenici, koje smo kupili iz crkve – bolnice u Novoj Biloj i sa drugih lokaliteta, umirali već u helikopteru, prije nego bi stigli do bolnice. Samo u jednom letu s jednom predstavnicom Međunarodnog Crvenog križa odvezli smo pedeset troje ranjene i bolesne djece iz Lašvanske doline. Pripadnici Armije BiH stalno su pucali na nas i po svaku cijenu nastojali nam onemogućiti letove, mada su vjerojatno znali da u helikopteru ima i njihove djece.

Osim nekoliko prvih letova danju, svi ostali bili su noćni na velikim visinama (4.000m). Kad bismo stigli iznad teritorija pod nadzorom HVO-a, spiralno smo se spuštali između brda na improviziranu sletnu stazu. Letjelo se i po lošem vremenu, po snijegu i kada se stvaraju ledeni okovi na helikopteru.

Let iznad Rame
Na upit da nešto kaže o nekom posebnom letu, pilot Batalija navodi: – Jedne noći letjeli smo visoko iznad Rame, ali zbog jakog leda helikopterom se nije moglo upravljati. Visina leta je bila oko 4.000 metara. Tako zaleđeni među visokim planinama morali smo se podići na malo više da bismo helikopterom mogli upravljati. U tom kruženju izgubili smo mnogo vremene i gotovo ostali bez goriva u oluji. Jedva smo se uspjeli spustiti na jedan mali poluotočić Ramskog jezera. Ipak, najteže dojmove na posadu helikoptera ostavile su scene nejake i ranjene djece koju smo prevozili. Popis te djece sigurno i danas postoji u bolnici u Splitu, kamo su odvežena – sjeća se hrabri pilot Goran Batalija, kojeg smo snimili 9. listopada ove godine, a koji je dodao da bi se mogla napisati knjiga od 200 stranica o njegovim doživljajima kao ratnog pilota, što će možda, kako je kazao, to sve i pretočiti u knjigu.

Na kraju, na pitanje što mu je davalo tako veliku snagu da izdrži sve to u tom strašnom paklu lašvanskog neba i njegova podneblja, pilot Goran Batalija, sa nekim posebnom pogledom prema nama, ističe da je to neizmjerna želja i ljubav da spasi svoje ranjene suborce, osobito djecu, stare i iznemogle, cijeli hrvatski puk Lašvanske doline, u kojoj se tada nalazila i njegova obitelj.

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

ČOVIĆ: Vjerujem da smo stvorili preduvjete da prije Božića imamo Vijeće ministara

Follow On Instagram