Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz Devetnaestu nedjelju kroz godinu

By

Misna čitanja: 1Kr 19, 19a.11-13a; Ps 85, 9-14; Rim 9, 1-5; Mt 14, 22-33

Vihor, potres i oganj u Starom su zavjetu bili tajanstveni znakovi božanske prisutnosti. Bog Izraelaca bio je Bog snažniji i jači od egipatskih božanstava i božanstava naroda zemlje u koju ih je Bog doveo. I prorok Ilija u strahu za vlastiti život dolazi na brdo Horeb, ostaje iznenađen činjenicom da je Bog potpuno drugačiji nego je on mislio. Bog mu se ne očituje u snazi vjetra, potresa i vatre, nego u “šapatu blagog i laganog lahora”. Bog se, zapravo, Iliji objavljuje u tišini. Ilija se na Horebu susreće s blagim i tihim Bogom. I shvaća da ono što je on mislio da je bio Bog, nije bio Bog nego njegova, Ilijina, kriva slika Boga.

I to mijenja njegovu sliku Boga koji više nije Bog snage i moći, nego je Bog koji ljudima uvijek daje novu šansu. To mijenja i Iliju i njegov pogled na vlastito poslanje koje nije više beznadno jer, iako se ponekad čini da je sve gotovo, za one koji imaju povjerenja u Boga nikad nije gotovo. Kad ustrajavamo s nadom u dobro, uvijek ćemo moći primijetiti da u tome nismo sami, da postoje i drugi koji to isto čine. I da postoje i oni koji će nastaviti ondje gdje mi moramo stati. Sličan proces onom kroz koji je prošao Ilija morali su proći i Isusovi učenici.

Istinski susret učenika s Isusom ne događa se u vjetru i oluji nego, kao i u Ilijinom slučaju, u tišini koja slijedi. Lako nam je u toj lađi prepoznati ne samo zajednicu učenika Isusovog vremena, nego i Crkvu svih vremena koja je uvijek i ponovo prepuštena valovima i šibana protivnim vjetrom. To je prošlost i sadašnjost, to je i budućnost Crkve. I uvijek se u takvim situacijama Isus čini kao utvara. Ali on to nije. On je osobito u tim situacijama naš uskrsnuli Gospodin, onaj koji nam svojom pojavom pobjednika nad smrću i zlom, koje simbolizira njegov hod po vodi, pokazuje izlaz, otvara nas nadi.

Svima nama, Crkvi svojoj, Isus ponavlja utješnu poruku: „Hrabro samo! Ja sam! Ne bojte se!“ Protivni vjetrovi i valovi, odnosno krize, problemi, poteškoće, patnja kao takva, pa i sumnje u vjeri – postoji li uopće među nama netko kome se to nije dogodilo? – su nužni da bismo nastavili naše slijeđenje Isusa. „Tko raste u ljubavi raste u patnji“, kaže p. Fernando Armellini. Doista je to tako, jer onaj tko ljubi želi sve najbolje onom koga ljubi i iz ljubavi je spreman na svaku žrtvu. Primjer takve ljubavi dao nam je Isus. Takvu nam ljubav u današnjem ulomku iz Poslanice Rimljanima svjedoči i sv. Pavao. On toliko ljubi svoj narod da istinski pati jer njegov narod nije prepoznao i prihvatio Isusa kao Krista. I u ljubavi je za svoj narod spreman žrtvovati sve, čak i oni najvrijednije, svoje osobno zajedništvo i vječnost s Kristom. Kako je sv. Pavao dosegnuo ove visine? Nije se to dogodilo jer mu je sve dobro išlo, jer nije imao protivnih vjetrova ili valova, nego baš obrnuto. To se dogodilo zahvaljujući odbijanju njegovog naroda i neuspjehu propovijedanja, koje je u njegovom slučaju slijedio i veliki napor i patnja kojoj je bio izložen.

Evo zašto se ne trebamo bojati protivnih vjetrova, kriza, patnje. Razlog je u ljubavi koja kroz sve to raste. I na tome se, povezana s vjerom koja je sposobna i po moru hodati, ne zaustavlja, nego nalazi prostor i za nadu. Pavao tu nadu vidi u neopozivosti Božjih obećanja. I činjenici da je i Bog onaj koji zbog ljubavi pati. I da će se, jer ljubav uvijek pronalazi izlaz, povijest patnje iz ljubavi pretvoriti u povijest spasenja. Neka neopozivosti Božjih obećanja u koja smo i mi uključeni podržava i našu nadu, kako bismo se i mi mogli iz svih kriza kroz koje prolazimo izdići jači i nastaviti ploviti na lađi Crkve, pa i kad je gonjena vjetrom i protivnim valovima, i sa svima onima koji su u njoj s vjerom ispovijedati Isusa govoreći mu: „Uistinu, ti si Sin Božji!“

You may also like

Hot News