Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz dvadeset i drugu nedjelju kroz godinu

By
Misna čitanja: Jr 20,7-9; Ps 63,2-6.8-9; Rim 12,1-2; Mt 16,21-27
Sveti Petar je neposredno prije događaja opisanog u današnjem evanđelju Isusa prepoznao kao Krista te dobio pohvalu kao nijedan drugi učenik, o čemu smo slušali u evanđelju prošle nedjelje. Isus mu je kazao: „Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“, obećavši kako ju „vrata paklena neće nadvladati“.
Zasigurno ohrabren i osnažen tim Isusovim riječima, Petar mu se nastoji odužiti. Zato ga „uze ga na stranu i poče odvraćati“ od ideje „da mnogo pretrpi“ i „da bude ubijen. Dok Isus pokušava objasniti da u njegov mesijanski identitet ulazi patnja, pa i smrt, Petar o njemu razmišlja u kategorijama vladara koji će kao takav biti prepoznat i od svih priznat. Zato Isus nastavlja u istome duhu poučavati kako ne koristi čovjeku „ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi“.
Ništa na zemlji nije vrjednije od samoga života, pa ništa drugo ne treba ni voljeti više od života. Božja promisao o čovjeku i čovjekova zadaća da joj odgovori živeći vlastitu sličnost Bogu isključuju svako vezivanje uz ovozemnu stvarnost. Upravo o tome progovara sveti Pavao u Poslanici Rimljanima, pozivajući vjernike da se ne suobličuju „ovomu svijetu“. Apostol mu suprotstavlja „svijet koji dolazi“. Prvi je ovaj povijesni trenutak u kojemu svatko od nas živi, dok je drugi onaj koji je Bog pripravio nakon nađeg ovozemnog života i na koncu ljudske povijesti. Pavao je najprije izložio nauk o Božjem milosrđu po kojemu je Bog svijet spasio. To je milosrđe u današnjem evanđelju Isus nastojao pokazati Petru i drugim učenicima, ispravljajući njihovu pogrješnu predodžbu da je Bog uz čovjeka samo kad čini čudesa i velika djela. On je uz čovjeka i u patnji i smrti. Pavao tim istim milosrđem zaklinje vjernike da prepoznaju kako naša ljubav ne smije ostati vezana isključivo uz ovozemaljsko, nego okrenuta prema svijetu koji ne prolazi.
Upravo je u tome tajna sukoba Petra i Isusa. Patnja i smrt za Isusa su samo jedan dio puta, a prema Petrovim mjerilima kraj. Petar je u „ovome svijetu“, a Isus nudi „svijet koji dolazi“. Pavao potiče vjernike da sve što čine treba biti prema kategorijama toga svijeta. Svaku svoju misao, riječ i djelo treba gledati u svjetlu onoga što je volja Božja, što je dobro, Bogu milo, savršeno“. Pismo ne želi da uništimo vlastitu volju, da ona nestane, ali nam jasno kaže da ona mora biti preoblikovana, iznova oblikovana, obnovljena, a to može postati samo iz i zbog susreta s Riječju života.Tu je napetost živio i Petar.
Sotonsko koje Isus razotkriva, krije su u Petrovoj namisli da Isusa, njegov život, poslanje i djelovanje podredi logici vlastitoga promišljanja, logici koja nije preoblikovana nego je čvrsto ukorijenjena u očuvanje vlastitog ja i u promišljanje logike uspjeloga i dobro življenoga života koji izbjegava sve sukobe i nejasnoće. I ostalo bi tako da Petar nije bio izazvan i postiđen Isusovim riječima. Isus nije želio da Petar ostane u zabludi. Želio je da se Petrova pamet preoblikuje i da se suobliči njegovoj jer jedino je tako mogao imati pristup životu i ostvariti pravi autoritet na koji je bio pozvan. Stoga, uzeti svoj križ ne znači prvenstveno i jedino patiti, premda onaj tko ljubi i tko se daruje uvijek iznova prolazi kroz patnju. Uzeti svoj križ znači priznati da ljubav prema sebi samome nije jedino i pravo mjerilo ljubavi. Znači prihvatiti logiku ‘napuštanja sebe’ kako bismo sebe otkrili. Napuštajući sebe ne-ćemo se naći u praznom prostoru, nego ćemo – oslobođeni lažnih navezanosti, koje nam život čine nepodnošljivim – susresti Krista. On je smisao križa i života. Stoga traži naše oduševljenje i naš žar.

You may also like

Hot News