Danas je Cvjetnica – nedjelja muke Gospodnje

By

Kada
se u starom Rimu neki vojskovođa pobjedonosno s nekog vojnog pohoda
vraćao kući, njemu je u čast priređivan trijumfalan prohod gradom.
Vojskovođa bi u svečanom mimohodu skupa s vojskom i robljem prolazio
gradom, a građani grada Rima klicali bi mu i slavili ponovno
uspostavljeni mir.

Foto: pixabay.com

Foto: pixabay.com

Piše: Pavo Jurišić

Uvod u pokajnički čin

S Nedjeljom muke Gospodnje ulazimo u Veliki tjedan, dane proslave
pashalnog misterija. Božji je Sin uzeo ljudsko tijelo i došao na svijet
da se Bog proslavi u njemu i da po njemu donese spasenje ljudima. Isus
je došao na svijet da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.

Jedinom Bogu pripada slava, čast i hvala. To je smisao Isusova
svečanog ulaska u Jeruzalem. To je i smisao i ovoga našega bogoslužja na
Cvjetnicu, to je smisao blagoslova grančica (palminih, maslinovih ili
zimzelenih, kako je već u kojem kraju običaj) koje simbolično nosimo u
procesiji.

Gospodin Isus ulazi u Jeruzalem jašući na magarcu. To je njegov izraz
poniznosti i krotkosti jer s posebnim naglaskom kaže da su siromašni,
krotki i ponizni njegova radost. Isus je sam bio siromašan: „Lisice
imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu
naslonio“ (Lk 9,58). Isto tako i učenik Isusov treba biti zadovoljan
ako mu bude isto kao i Učitelju.

Put pobjednika prolazio je pored sjajne građevine Forum Romanum i
kroz trijumfalne lukove te bi svetom ulicom vodio prema hramu na
Kapitolu.

Na prvi nam se pogled može činiti kao da Isusov ulazak u Jeruzalem
ima sličnosti s ovakvim ulascima proslavljenih vojskovođa ili careva u
starom Rimu. Isus, sasvim suprotno od svoga dosadašnjeg načina života,
vladanja i postupaka, prilikom ulaska u grad jaše na magarcu, te dopušta
da ga narod pozdravlja s prastarom kraljevskom titulom „Davidov sine!“,
te mu molitvom za spasenje i izbavljenje uzvikuje: „Hosana!“ Takvo je
klicanje bilo izraz velike radosti. Ljudi su sterali haljine i stavljali
zelene grane pred njim u znak proslave. Nadali su se da će doći do
promjene, da je poniženi narod našao svoga izbavitelja i da će uskoro
biti oslobođen od svakoga ropstva, posebno od okupatorske rimske vlasti.

Kolebljiva ćud naroda

Isus prihvaća da ga ljudi slave, prihvaća klicanje puka i nade
naroda, ali se ovaj njegov nastup ipak odvija u svoj jednostavnosti. On
za ulazak u Jeruzalem traži magarca na kojemu će jahati prilikom ulaska u
grad, a ne kraljevskoga konja.

Što li je Isus osjećao u tom trenutku kada mu je ovo mnoštvo klicalo i
oduševljeno ga pozdravljalo? On je znao da je ovo narodno oduševljenje
površno, i da kod ljudi iz mnoštva koje mu je klicalo nema toliko vjere
koja će im pomoći da izdrže do kraja, a kamo li da shvate patnju i smrt
koja se nalazila pred njim. Koliko ga je god moglo radovati to što ga
ljudi prepoznaju kao Mesiju, toliko je duboka morala biti bol koju je
osjećao zbog nestalnosti i kolebljivosti onih koji su mu klicali
„hosana“, a koji će za koji dan tražiti od Pilata da ga razapne.

Nismo li i sami koji put to iskusili u životu? Dok nam dobro ide,
imamo mnoge „prijatelje“ koji s nama dijele sreću. Ali kad nam je teško,
okreće se list, pa mnogi „prijatelji“ brzo promijene stranu. Tek se u
nevolji poznaju pravi prijatelji koji stoje uza te.

Isus se nije dao smesti ovim iskustvom susreta s ljudima promjenjive i
kolebljive ćudi. Njegova je misija jasna, da u potpunosti izvrši volju
Očevu. On je ljubio ljude, sve mu je bilo poznato i jasno, pa zato je i
došao da za sve nas preuzme na sebe toliku bol, patnju i smrt, unatoč
iskustvu nevjernosti i nezahvalnosti koje je doživio s nama. Ljubav je
jača od smrti, jača od svake ljudske nevjere i nestalnosti.

Kralj mira

Isus svečanim ulaskom u Jeruzalem želi svima dati do znanja da se on
ne prilagođava pravilima igre koju su moćnici izmislili za sebe. Kada je
na magarcu ujahao u grad Jeruzalem, svaki se pobožni Židov mogao
sjetiti riječi proroka Zaharije: „Klikni iz sveg grla,
Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo
tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na
magaretu, mladetu magaričinu. On će istrijebit’ kola iz Efrajima i konje
iz Jeruzalema; on će istrijebit’ luk ubojni. On će navijestit’ mir
narodima; vlast će mu se proširit’ od mora do mora i od Rijeke do rubova
zemlje“ (Zah 9,9-10). Isus želi biti kralj mira. On ostaje povezan s
narodom i ne uzvisuje, a njegova vlast ne počiva na moći i oružju, nego
na unutarnjoj punomoći i ovlasti koje mu je dao Otac nebeski.

No ipak je ovakav Isusov ulazak u Jeruzalem bio uistinu svojevrsna
svjesna demonstracija protiv ustaljenih normi koje su nametnuli vjerski i
politički moćnici. Zbog toga se za ovaj nastup brižno priprema. Sasvim
suprotno od njegova uobičajena načina putujućeg proroka i učitelja, on
traži da mu dovedu magare, zna i gdje se nalazi, pa u tu svrhu ističe
svoj autoritet: „Recite: ‘Gospodinu treba’“ (Lk 19,31). Njegovi ga
učenici pozdravljaju kao kralja i mironosca.

Isusu je moralo biti jasno da će ovim načinom isprovocirati vladajuće
strukture, kako Veliko vijeće, tako i okupatorske vlasti, odnosno
rimskog upravitelja. Tu su i farizeji. Oni će, promatrajući prizor,
početi škrgutati zubima. Kada Božji poslanik ulazi u grad, to se ne
smije držati u tajnosti. To neće biti njegova zadnja demonstracija. Malo
nakon ulaska u Jeruzalem uzet će bič i početi izgoniti trgovce iz
Hrama, jer je taj Hram „dom molitve“, a ne spilja razbojnička.

Isus je spreman platiti punu cijenu. Zna da će mu se moćnici
suprotstaviti. U njihovim je rukama sila, pa će mu oni uzvratiti
nasiljem i terorom, a on će stajati pred njima kao „janje krotko“ koje
vode na klanje (usp. Iz 53,7). Već se na ulazu u Jeruzalem usred
svjetine koja kliče nazire križ, a Isus već sluti da će ova svjetina
promjenjive ćudi, koja mu sada kliče „hosana“, uskoro vikati: „Raspni
ga! Raspni!“

Javna stvar

Blagoslov grančica i ophodi na Cvjetnicu podsjećaju vjernike na
njihovu vlastitu odgovornost u vjeri. Vjera ipak nije privatna stvar,
koliko je god netko želio zatvoriti u sakristiju i na privatno područje
života. Istina, Isus nije težio za vlašću jer je izbjegavao svaku
mogućnost bilo kakva oblika političke vladavine, a isto su tako
nastupali i prvi kršćani naspram političkim vlastima i društvenim
strukturama, ali su se u svakoj prilici suprotstavljali političkim
sustavima tamo gdje su se oni pojavljivali u svom najgorem obliku
totalitarizma i nečovještva. Nisu bez razloga rimske vlasti, koje su
inače u pitanjima vjere bile tolerantne, tako često progonile
kršćanstvo.

Imajući sve to na umu, želio bih da i naša Crkva ima više odvažnosti
da i u pojedinim političkim pitanjima zauzme jasan stav, a ne samo u
stvarima kada se radi o njezinim vlastitim interesima i pravima.
Kristovo evanđelje je jasno i traži od nas zauzimanje stava, bilo da je
riječ o aktivnoj politici o uspostavi mira u svijetu ili o zaštiti
ljudskih prava, posebno onih za koje se nema tko zauzeti; bilo da se
radi o političkom moralu ljudi na vlasti ili o načinu kako se mi u svom
malom svijetu odnosimo jedni prema drugima. Jer kako ćemo biti Kristovi
svjedoci ako u zajednicama u kojima živimo ima braće i sestara koji
prolaze pored tebe, a ne udostoje se ni pozdraviti te, a kamo li
pokazati spremnost da ti oproste krivnju ili barem jasno izreći zbog
čega se ljute na tebe. To se ne događa negdje tamo izvan crkvenih
zidina, nego u našim kršćanskim zajednicama, na svim razinama crkvenih
struktura. Dovoljno je da jedan bude na krivom mjestu, a da od njega
trpi cijeli organizam.

Šutnja nije uvijek zlato

Zadaća Kristovih učenika i članova Crkve trebala bi biti da se na
privatnom području zalažu za dobro bližnjega, a da se u javnom životu
zauzimaju za potlačene. Zato se ne bismo trebali ustezati javno
progovoriti u situaciji kada vidimo da se na društveno-političkom polju
gazi čovjek i njegova prava (npr. u našoj državi prava radnika koji su
izrabljivani, koji rade bez zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, nad
kojima poslodavci ili šefovi na javnim službama vrše mobbing i
zlostavljanje), ili staviti svoj potpis na peticiju u skladu sa svojom
savješću, pa ako je potrebno izići i na ulicu. Jer „šutnja nije uvijek
zlato“ (Tanja Popec). A po sebi je razumljivo da nam je
dužnost odgovorno pristupiti glasovanju na izborima i dati svoj glas te
ne podlijegati manipulacijama.

Kada su Isusu farizeji rekli: „Učitelju, prekori svoje učenike!“, on
im je uzvratio: „Kažem vam, ako ovi ušute, kamenje će vikati!“ (Lk
19,39-40). Neki koji s vjerom i nemaju baš neke veze znaju se pozivati
na Bibliju i citirati je. Istina, koji put su ti njihovi istupi
sumnjivi, a često i komični. Ali nam to ipak ukazuje na činjenicu da smo
možda mi sami predugo šutjeli i u privatnoj sferi prakticirali svoju
vjeru, pa zbog toga drugi pokušavaju prisvojiti naše ideale. Zato nas
mnoge opravdane kritike pogađaju, posebno ako su odraz vlastita
neuspjeha ili malog zauzimanja za čovjeka siromaha koji trpi, a kojemu
smo mogli iskazati milosrđe, bilo u tjelesnom ili duhovnom pogledu.
Suradnja sa zakonitim vlastima potrebna je Crkvi, ali to ne uključuje
podilaženje kako bi Crkva mogla ostvarivati svoje vlastite projekte. To
bi bila izdaja, pa bi upravo u tom trenutku moglo početi umjesto nas
„kamenje vikati“.

You may also like

Hot News