<

Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz sedmu uskrsnu nedjelju

Misna čitanja: Dj 1, 12-14, Ps 27, 1.4.7-8a, 1Pt 4, 13-16, Iv 17, 1-11a

Crkva nam danas donosi evanđeoski ulomak koji je početak Isusove velikosvećeničke molitve i njegov oproštajni govor učenicima par trenutaka prije muke. Susret poprima oblik molitve. Učitelj se predstavlja kao onaj koji je od Oca izišao, izvršio svoje poslanje i vraća se Ocu. Svjestan svega što će se s njime dogoditi, Isus ne moli za sebe, nego za svoje učenike. Zato učenici na povratku s Maslinske gore, kako nas izvješćuje prvo čitanje, ne traže Isusa gledajući u nebo, nego tamo gdje su sigurni da će ga pronaći tj. u molitvi i zajedništvu.

Njihova gesta istodobno svjedoči da Isusovo uzašašće k Ocu i nas potiče na povratak u našu svakodnevicu, ali tako da u njoj budemo znak Isusove nazočnosti u obliku molitve i zajedništva. Zašto je važno moliti? Rekao bih da postoje tri razloga koja nam predlažu današnja liturgijska čitanje. Prvi je razlog što u molitvi otkrivamo Boga onakvog kakav on doista jest, kakav nam se objavio u Isusu Kristu, Boga koji nas neizmjerno ljubi i ne želi nam ništa uskratiti nego nam želi u Isusu sve darovati.

Vrhunac te Božje ljubavi prema nama je njegova proslava na križu, koju je Otac potvrdio uskrisivši Isusa iz groba i pridruživši ga svojoj vječnoj slavi. To otajstvo sakramentalno ponavljamo u svakoj euharistiji. Zato je za nas kršćane euharistija, kao spomen čin Isusovog pashalnog otajstva, njegove, muke, smrti i uskrsnuća, molitva na najizvrsniji način, vrhunac i izvor cjelokupnog kršćanskog života i uzor svakoj drugoj molitvi.

Drugi je razlog što u molitvi, svakoj molitvi, a osobito euharistiji, produbljujemo svoju povezanost s Bogom, s Isusom s Marijom, apostolima i svecima koje spominjemo u euharistijskoj molitvi kad i mi uzdižemo oči k nebu, odnosno s onom proslavljenom Crkvom, koja je već na nebesima, ali i s onom trpećom, našom putujućom Crkvom s kojom i za koju molimo. Naravno, molitva nas povezuje i s Crkvom hodočasnika, počinjući od pape, preko biskupa do svih onih koji su kao i mi još uvijek na putu i imaju s nama poslanje da budu svjedoci Isusa Krista i njegovog uskrsnuća.

Naravno da naša molitva ne isključuje ni druge, što se osobito moglo osjetiti i u ovom vremenu pandemije, jer molitva nas ujedinjuje s cijelim svijetom, čovječanstvom i svom stvorenom stvarnošću za koju smo pozvani u molitvi uzdizati Bogu svoj glas i još više svoje srce. I, konačno, treći razlog za što moramo trajno moliti su teški trenuci života, osobni ili teški trenutci zajednica kojima pripadamo. Molitva nam i u tim teškim trenucima pomaže produbiti svoju povezanost s Isusom i Ocem i staviti se na raspolaganje Božjoj volji. Ona je uvijek razgovor s Bogom koji je naš Otac, koji nas želi slobodne i želi da budemo njegovi sinovi i kćeri.

Takva nam molitva, parafraziram ulomak iz Prve poslanice sv. Petra iz koje smo i ove nedjelje pročitali ulomak kao drugo čitanje, pomaže biti zajedničari Kristovih patnja i kad nas pogrđuju. Potrebno je da budemo poput Isusovih učenika koji su se vratili u dvoranu Posljednje večere nakon što je Isus otišao nebeskom Ocu, te su bili ustrajni u molitvi. Vrijeme u kojem živimo trebalo bi biti obilježeno ustrajnom i postojanom molitvom.

Dobro je moliti sam, u svojoj sobi, u skrovitosti, ali današnja čitanja nam govore i o zajedničkoj molitvi Isusovih učenika. I čitanja ove nedjelje pitaju nas i možda pomalo i provociraju: koliko zajednički molimo? Stidimo li se moliti zajedno? Stidimo li se moliti u obitelji? Kada se okupimo jesmo li se spremni barem kratko pomoliti i zahvaliti Bogu za dar zajedništva i za darove koje nam svakodenvno daje?

I zasigurno su nam današnja svetopisamska čitanja i pomoći i poticaj nas na ustrajnu i postojanu molitvu te da možemo naučiti da nam se kao vjernicima trajno oslanjati na Boga i na njegovu pomoć i prisutnost u životu da upravo po zajedničkoj, obiteljskoj molitvi očitujemo naše vjerničko zajedništvo i da jednostavno rečeno vjerujemo u Boga i u njegovu prisutnost i snagu u našem svakodnevnom životu. Amen

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Devetnica Duhu Svetom

Read Next

Probošnjačke stranke ruše ustavni poredak i koriste govor mržnje prema Hrvatima katolicima

Follow On Instagram