OSNIVANJE HRVATSKOG PJEVAČKOG DRUŠTVA “ZVEČAJ”

By

U Napretkovom kalendaru, koji je svjetlo dana ugledao 1. siječnja 1931., objavljen je članak Dragutina Hofbauera pod nazivom “Hrvatsko pjevačko društvo Zvečaj”. Autor članka na vrlo jednostavan način opisuje nastanak pjevačkog društva “Zvečaj”, a mi vam prenosimo u cjelini tekst koji govori o samom činu nastanka ovog društva.

To je trajalo sve dotle, dok nije godine 1900. Izidor barun Benko postao doglavnikom poglavara zemlje. Čim su »Hrvoje« i »Trebević« dobili dozvolu, da se smiju prozvati hrvatskim imenom, počeše po Bosni i Hercegovini nicati hrvatska društva kao cvijeće poslije tople proljetne kiše. U to je vrijeme bio u Zenici župnik Fra Filip Dujmušić, pravi narodni svećenik i odlučan rodoljub. On nam predloži, da i mi osnujemo pjevačko društvo i da tako ne zaostanemo za ostalim manjim mjestima. Naravno, da smo bili oduševljeni za taj naum tim više, što nam je fra Filip Dujmušić obećao svaku moralnu i materijalnu pomoć. Ugovorismo, da će kao predlagač molbe za osnivanje društva i prvi predsjednik biti tadanji podgradonačelnik i ugledni građanin Stipo Konić. Neki je mladić pokupio oko 40 članova i tako nam je bilo društvo osigurano s te strane. Naručismo pravila od »Trebevića« i stanemo ih prepisivati bez promjene, jer ih je vlada već odobrila. Ostala su društva uzimala sebi bezazlena imena po obližnjim brdima kao na pr. Zvijezda« u Varešu, »Vlašić« u Travniku, »Majevica« u Tuzli i t. d. Mi smo odlučili, da naše društvo prozovemo »Zmajevac«, jer to ime lijepo zvuči, a tako se zove neko brdašce blizu Zenice. Pokupismo pot; pise, a starina Stipo Konić odnese molbu u kotarski ured. Kotarski predstojnik je bio Clemens grof Brandis, Tirolac. Bio je dobar čovjek, ali nagluh i spor u shvaćanju, te zato vrlo nesamostalan. Nikada se nije mogao uživiti u naše prilike, te nije ni do svršetka svog službovanja naučio čestito hrvatski govoriti. Svog perovodnog činovnika je upotrebljavao za sasvim obične stvari, a pravi je njegov savjetnik bio neki financijski činovnik, za kog smo znali, da nije Hrvatima sklon i da je protivan osnivanju našeg društva. Ali molbu predadosmo i što Bog dade i sreća junačka. Vrijeme je prolazilo, a mi smo tjeskobno očekivali riješenje i čekali smo dugo. Znali smo, da ćemo imati zapreka, pa makar bilo pod kojim izlikama. Zaista teda negda javi nam prijatelj povjerljivo, da je stigao natrag spis od vlade. Sada se istom saznalo, da je kotarski ured predložio, neka se ne dozvoli osnivanje društva, nego da treba kazniti sve potpisis vače, jer da su se bez dozvole sastajali i dogovarali. Samo ime društva je izazovno, jer da neki dio stanovništva imade običaj, o istočnom petku rano uraniti i na Zmajevcu se zabavljati. Za taj smo običaj tada prvi put čuli, jer niko nije ni znao za tu zabavu o istočnom petku. Vlada je riješila našu molbu povoljno. Naredila je, da imademo samo promijeniti ime, te društvo prozvati drugim imenom, koje prema mnijenju kotarskog ureda ne bi bilo »izazovno«. Odmah smo o svemu obavijestili našeg budućeg predsjednika, jer smo znali, da će njega zvati kotarski predstojnik. Uputili smo ga, neka svakako nastoji osujetiti svako razvlačenje, a u pogledu samog imena društvu smo se složili, da se prozove »Zvečaj« po jednom drugom brdu blizu Zenice. Zaista je drugi dan pozvao kotarski predstojnik našeg predstavnika Konića. Kao stari Dolačanin bio je vješt »stamboljskoj« politici, te smo bili sigurni, da ga predstojnik ne će prevesti žedna preko vode. Grof Brandis nije Koniću rekao sve, što je bilo u vladinom riješenju. Kazao je samo, da moramo moliti dozvolu za glavnu skupštinu, gdje će se raspravljati o pravilima. To je predstojniku po svoj prilici predložio njegov pouzdanik, jer se nadao, da će koga naći, koji će na glavnoj skupštini praviti neprilika i tako onemogućiti glavnu skupštinu. Da mu je to uspjelo, otišao bi sav naš trud uzalud, Mi smo se tomu zlu i nadali. Nadalje je rekao kotarski predstojnik, da iza te glavne skupštine imademo opet predložiti pravila na odobrenje, a svakako moramo promijeniti ime društvu. To znači: »Ne krepaj magarče, dok trava naraste«, odgovorio je starina Konić na sve to. Grof Brandis nije te ironije razumio, pa je zato upitao svog tumača: — Was hat er sagt? Kada je tumač u pridržanom smijehu rastumačio pravi smisao tog slikovitog odgovora, okrenuo se Konić činovniku, te mu rekao: — Kaži der gospodinu grofu ovo: Ja sam sastavio pravila, ja sam dao ime društvu i našao sjedeći na dućanu toliko članova. Ne možemo mi čekati, dok zima prođe i gledati, kako naša djeca po šteti hodaju. Neka gospodin grof javi vladi, da će se društvo zvati »Zvečaj«, a što sam rekao ja, to će reći i cijelo moje društvo. Kotarski je predstojnik uvidio, da se gazda Stipo ne da osedlati. Ne bi druge, nego sastavi zapisnik, koji Konić potpisa i ode, da nam javi, kako je uspio. Nije dugo potrajalo i stigoše potvrđena pravila. Veselju ni kraja ni konca. Sazvasmo odmah glavnu skupštinu u go« stionici sada već pokojnog Antuna Weroste. Za zeničke prilike dosta prostrana dvorana napunila se ljudi svakog staleža i spola, te je bila puna kao šip koštica. Ni u snu se nijesmo nadali takovom odzivu. Već na glavnoj skupštini je palo toliko novaca, da smo mogli kupiti tambure i najpotrebnije note. Za prvog je predsjednika bio izabran po dogovoru podgradonačelnik i trgovac Stipo Konić. Izvršujući su članovi bili mladići i djevojke iz radničkog i obrtničkog staleža. Bili su vrlo marljivi, veoma oduševljeni, ali slab materijal, jer je bilo dosta i nepismenih članova. O poznavanju nota nije moglo biti ni govora. Kada su poteškoće kod vlasti popustile, nastadoše nove. Izvršujuće članove su nakon vježbi u noći dočekivali i tvorno napadali i bez razloga krivo otpuživali kod vlasti oni, kojima je osnutak »Zvečaja« bio ne samo trn, nego čitava klada u oku. Uz takove neprilike nijesu se državni, ni općinski činovnici ni usudili, da stupe u redove pjevača ili tamburaša. No željezna volja, odlučnost i ustrajnost je i tu nadvladala tako, da je Zvečaj nakon malo vremena postao jedan od najboljih i najjačih pokrajinskih društava. U tih trideset godina opstanka »Zvečaja« bilo je vrlo lijepih i sjajnih dana, ali i burnih vremena, o kojima bi najbolje bilo šutjeti. Krasan je odsjek u tom razdoblju bilo ono vrijeme, kada je »Zvečaj« u zajednici sa organizacijama radnika Hrvata kupio od Antuna Weroste kuću na vrlo lijepom mjestu i tako osigurao sebi i radnicima Hrvatima dom. Na istom mjestu gradi sada »Zvečaj« sebi novi dom. Uvjereni smo, da će »Zvečaj« nakon svoje tridesetgodišnjice u svom novom domu obuhvatiti i u svoje okrilje uzeti svu braću i sestre, staro i mlado, jer su nam naša društva osnovana teškim trudom, velikom i predanom požrtvovnošću zato, da nam narod bude i ostane plemenita srca i čeličnog značaja.

You may also like

Hot News