BICIKLOM SE SNOVI BRŽE STIGNU; INTERVJU SA BORISOM LALIĆEM,MLADIM PISCEM!

U naš grad stiglo je lijepo vrijeme, gotovo proljetna temparatura i sunce koje mami na izlazak, a mi u šetnji pored Miljacke, na dobro poznatom mjestu, kod Akademije likovnih umjetnosti nismo susreli mladog i zanimljivog autora koji tu prodaje svoje dvije knjige. Odlučili smo ga kontaktirati i provjeriti zašto još nije izašao na svoje “prodajno mjesto” i šta se to novo krčka u “radionici Elektra Mačkica”.
Ovo je priča o mladom piscu, magistru Komparativne književnosti, samostalnom izdavaču i prodavaču svojih knjiga. On je Boris Lalić, Sarajlija, mladi čovjek koji je svjestan svojih kvaliteta, sposobnosti, koji se ne da letargiji i uspavanom ili “štela društvu”. Donosimo vam priču koja vam može proširiti vidike, podsjetiti vas da se za sve morate sami potruditi i da smo svi tvorci svoje sreće ili nesreće. Ako vjerujete i želite sve je moguće, a nekad je za sreću potrebna samo vožnja biciklom  i vjetar u kosi.

KOCKICE.BA: Šta se desi kada mladi magistar, komparativista, odluči ne čekati ničiju pomoć ili štelu i uzme stvar u svoje ruke, krene u ostvarivanje svoga sna?

BORIS L.: Desi se da se san, ili bolje reći plan, kako-tako počne ostvarivati. Bez akcije nema reakcije, to je valjda svima jasno, samo što neki ljudi manje vole da se upuštaju u akciju, nego radije biraju da je neko drugi akcija, a oni da se pojavljuju kao reakcija. Meni se čini da se tako ponašaju ljudi koji zapravo ne znaju šta bi radili i gdje, a ja  sam se, zbog čitanja, pisanja i magistrata iz književnosti, bio uobrazio da ipak ponešto znam o onome što bih volio raditi na ovome svijetu. Nisam mogao odoliti da ne probam, a književnost je, na moju sreću, reagovala kao majka, ne kao maćeha. Biće da je ljubav obostrana, pa ide to nekako.

KOCKICE.BA: Otkud zamisao i hrabrost za samoizdavaštvom? Koliko je zanimljiv i težak taj put?

BORIS L.:U neka doba svoje mladosti počeo sam slušati punk muziku i hodati po koncertima i festivalima, gdje sam spoznao u praksi i teoriji takozvanu DIY etiku. DIY je skraćenica koja znači «Do it yourself.» Drugim riječima, šta ti fali, sam sebi napravi onako kako znaš i umiješ. Onda sam kroz studij vidio i da su moji omiljeni pisci sami sebi izdavali knjige i da je to najnormalnija stvar, a imao sam i jedan predavački par profesor-asistent koji nas je podučavao književnosti kao prostoru lične slobode, oni su me isto dosta ubijedili da nemam šta čekati. Moram još i to reći, sam kad čovjek radi, najjeftinije ga ispadne, lova je veliki faktor u svemu, pa i u književnosti. Meni je to sve jako zanimljivo, a život mi je postao lakši od kako sam izašao na tu stazu, sad barem imam pravac, pa kad prepreka naiđe nije mi više toliko teško jer znam da me neće skrenuti s puta, može samo usporiti.

KOCKICE.BA: Iza tebe su dvije knjige, u pripremi je treća. Kako si zadovoljan reakcijom čitatelja i komentarima. Da li su kritike konstruktivne i korisne za tvoj stvaralački zanos?

BORIS L.: Reakcije i komentari su mi draži što su pozitivniji, a mogu reći da sam prilično zadovoljan s tim dijelom. Za moj stvaralački zanos književna kritika nije toliko uticajna, jer ja sam na prvom mjestu čitatelj književnosti i to je ono što mene zanosi, knjige i neposredni život u Bosni i Hercegovini ovih dana. Nije da mislim kako kritika nema vrijednosti, nego znam da se zanatu najbolje učiti od majstora, pa onda mene više zanima šta su rekli Gogolj, Tomas Man, Igo, Manconi i ta bratija, sve ljudi kojima skidam kapu kada je u pitanju znanje o književnosti.

boris1

KOCKICE.BA: Zamisao novog književnog pravca „Malograđanskog irealizma“ je potekla od refleksije našeg društva, da li je tu dovoljno ideja za tvoje knjige? Misliš li da ti ova situacija u našoj domovini pruža dovoljno inspiracije i materijala za pisanje?

BORIS L.: Situacija u domovini, prema mojoj subjektivnoj malenkosti, nije puno gora od one koju nalazimo u Gogoljevom romanu «Mrtve duše» i još stotinama drugih knjiga koje govore o izrazito malograđanskim društvima, gdje je sve živo pogrešno isprespajano. Materijala ima koliko hoćete, u svakoj sferi ljudskog postojanja život u Bosni i Hercegovini je temeljito poremećen, nakrivo nasađen, herav, kriv, nikakav i tako dalje, da ne davim sa depresivnom pričom. Moja je teorija da bi mi u Bosni i Hercegovini mogli razviti industriju komedije i postati broj jedan u Evropi po tome, svi k’o lordovi da živimo od toga, pošto kod nas ništa ne treba izmišljati da bi se dobila najluđa književnost (mogu i filmovi ko voli), dovoljno je biti realan i imati želju da se govori što je moguće istinitije. Sve imamo spremno i to ne za prostakluke koji se danas snimaju i pišu, već za ozbiljne komedije, one gdje se čovjek smije, a plakao bi, da ostanemo svijetu na opomenu u šta će se pretvoriti ako ne budu pošteni i čestiti ljudi.

KOCKICE.BA: Ko su likovi u tvojim knjigama i šta o njima misle čitatelji?

BORIS L.: Likovi u mojim knjigama su Bosanci i Hercegovci svih vrsta, ljudi koje bije svaki belaj i svaka muka, ali koji u svemu tome umiju sebi srediti i malo popularne gotive. Puno pišem, pa ih onda imam puno, u tri vreće ne bi mogli stati. Čitateljima se ti likovi većinom ne sviđaju, ali sviđa im se kako su napisani.

KOCKICE.BA: Pored toga što samostalno štampaš knjige, ti iste i sam prodaješ i nudiš čitateljima. Kako si se odlučio na taj korak, otkud ideja i kako je realiziraš?

BORIS L.: Na taj korak sam se odlučio jer mi, kao i svim drugim mladim ljudima u zemlji, treba posao, neki rad koji bi mi plaćao račune. Ljudi mi viču: «Ko se od pisanja hljeba najeo?», BORISja ih znam koliko hoćeš što jesu, ali u pravu su ljudi, ne ide to baš tako lako u zemlji analfabeta. Ovako imam građanski posao trgovca knjigama, a on mi odlično odgovara jer radim sam za sebe, pa mi šef nimalo ne tersa i ne zagorčava mi život samo zato jer može. Realiziram tako što uzmem knjigu u ruku i onda prilazim ljudima, nudim robu, predstavljam je, radim sve što trgovci inače rade. Rekao bih da se stilom prodaje ne razlikujem puno od trgovaca koji u državi prodaju slikovnice i bojanke od kojih dio ide za pomoć djeci, s tim da ja nikada ne pokušavam kod ljudi izazvati sažaljenje, nego nasmijati ih, jedan od mojih slogana jeste «najgore knjige u gradu».

KOCKICE.BA: Književni uzori i najdraže knjige, kojima se uvijek vraćaš?

BORIS L.: Za moj ukus najbolja je klasična književnost, i to baš ona za koju je svako živ čuo, knjige koje su, možemo tako reći, međunarodno priznate za vrijedne. U jednom izdanju «Dekamerona» držim pare, tako da se njemu najčešće vraćam, a pored toga volim još svu silu pisaca koje neću navoditi jer je jednom meni jedan čovjek, na moje riječi da sam student književnosti, nabrojao tridesetak pisaca koji su mu u trenutku naumpali, pa sam vidio preko njega da to ne trebam raditi ako hoću nekoga zainteresovati za književnost. Posljednje otkriće mi je Gotfrid Keler, čitao sam njegovu knjigu «Zeleni Hajnrih» i život mi se činio lijep i prosperitetan ovakav kakav je. Jedino me malo izdeprimiralo što sam vidio preko te knjige da su Švicarska i Bosna slične zemlje, samo nekako oni najveći bogataši, a mi najveći tapijaši. Kod njih se ljudi isto ne vole među sobom, ali posao im je svetinja pa onda rade jedni s drugim, nisu kao mi da ne radimo ništa i živimo u sirotinji sa pogrešnom sviješću da su za sve drugi krivi.

KOCKICE.BA: Ša misliš o mladima u našem okruženju? Smeta li te njihova letargija i nezainteresiranost? Gdje vidiš izlaz i koliko te upravo masa nezadovoljnih i besciljnih ljudi tjera da se izdvojiš i budeš bolji?

BORIS L.: Za naše mlade mislim da su veliki potencijal, ali da ih, kao i starije, pojede malograđanština i nerazumijevanje osnovnih životnih principa. Ima jedna dobra Andrićeva rečenica što sam je upamtio, mislim da je iz «Travničke hronike», veli tamo kako su naši ljudi bili protiv dolaska stranog konzula jer općenito niko nije vjerovao da bi se išta dobro moglo dogoditi, pa su zato svi bili više za opciju da se ništa ni ne dogodi. Šuti, ne talasaj, uvijek može gore, to je taj ropski pogled na život koji je kod nas jako prisutan, a koji mene rastužuje i tjera me da se opijam, pa zato i gledam ovako da se borim glavom, srcem, rukama i nogama, samo da ne budem takav i da mogu raditi šta hoću, a ne šta mi se naredi, pa i ako ću se opijati onda samo kad je veselje, nikako da utopim tugu. Dok sam bio mlađi smetala mi je ta nezainteresiranost i letargija kod vršnjaka, ali to je zato što sam u grupi i sam bio takav, a danas mi to ne smeta jer se bavim svojim poslom. Izlaz vidim u radu i učenju, a nezadovoljni i besciljni ljudi mi služe da se na njih nikako ne ugledam i čini mi se kako ću ja, što budem stariji, sve manje mariti za ove lijene bube, jer oni nisu ni sami sebi dobri, kako onda meni da budu?

KOCKICE.BA: Dobitnik si prve nagrade konkursa za najbolju kratku priču Oslobođenja, kakvo je iskustvo i osjećaj?

BORIS L.: Nikako se nisam nadao da ću osvojiti prvu nagradu, a nekako se desilo da mi se taman tad nekad nepopravljivo pokvario bicikl, još jedna od mojih velikih ljubavi, pa je sve skupa ispalo da ne može bolje biti, u isto boris3vrijeme sam osvojio književnu pažnju i sredstva za novi bolid. Osjetio sam se ponosnim jer sam tu priču napisao prema onome što sam znao o kratkoj priči kao formi, dakle uz pomoć svojih komparativističkih znanja. Neću sad reći da sam se doživio kao majstora, ali kao šegrta na dobrom putu, to definitivno. Novi bicikl je tu, pa ako sam nešto neraspoložen, samo sjednem na njega i kažem sebi: «Daj ba, mani se šuplje, mačkica ti tvoja gazelu ulovila, a ti tako!»

KOCKICE.BA: Reci nam nešto o novoj knjizi, kako se zove, kad izlazi, o čemu se radi?

BORIS L.: Nova knjiga iz Elektre Mačkice zove se «Dobar život u vrijeme krize» i treba da izađe do početka aprila. Jeste da će ispasti «svaki Cigo svoga konja», ali u odnosu na prve dvije knjige, ova treća je bolja u svakom pogledu. Sadržavati će deset mojih pripovjedaka, ilustracije za iste od poznatih sarajevskih crtača Borisa Stapića i Saše Džine, a osim toga i bonus priče od tri druga autora, isto sa ilustracijama. Prepotentno zvuči, ali takve literature i tako opremljene knjige nećete baš lako naći da je neko drugi izdaje u našoj zemlji ovih dana, ja sam dva sajma čitava obišao i svaku knjigu ispipao i pregledao da bi to moje moglo ispasti ljepše i ugodnije za našu raju. Kao i prethodne dvije, nova knjiga neće biti skupa i ja ću je lično prodavati, što ispred Likovne akademije u Sarajevu, što uz pomoć interneta i pošte.

KOCKICE.BA: Trenutak najveće sreće i gdje se vidiš za 10ak godina?

BORIS L.: Neki od većih trenutaka sreće u vezi sa Elektrom Mačkicom bili su: kada sam prodao na prvom sajmu gdje sam izlagao preko trista knjiga (tad sam imao samo jednu knjigu i cilj sam bio postavio na stotinu); kada sam pravio inkognito tender za štamparije, pa vidio svojim očima kako sam lično dobio ponudu za hiljadu maraka jeftiniju od najbolje preko veze; kada mi je došla druga knjiga iz štamparije na kućnu adresu, dvadeset i pet paketa po četrdeset knjiga; kada sam jedne prilike izašao da radim i prodao 4 knjige za trideset šest sekundi, završio smjenu za manje od minute; kad sam na promociju u Travnik otišao s punom aktovkom knjiga, a vratio se s praznom…
Za desetak godina se nadam da će se Elektra Mačkica, ako bude zdravlja i sreće, razviti u kakvu veću mačku i da me ta mačka neće pojesti.

Ako su vam snovi daleko, i čine se nedostižnima, sjednite na biciklo, možda prije dođete do njih. Nadamo se da je ova priča o mladom, izuzetnom momku probudila u vama ono najhrabrije i najkreativnije, da ne sjedite doma i čekate čuda, nego da sami počnete da ih činite…

Dražen Čolić

Dražen Čolić je rođen 19.07.1980. u Zenici. Zaposlen je kao tajnik HKD"Napredak" podružnice Zenica. Na portalu Kockice radi kao novinar- istraživač.

Read Previous

MASKEMBALSKI PLES XVIII. GENERACIJE UČENIKA KŠC-a ZENICA

Read Next

VJEŽBANJE ZA SREĆU

Follow On Instagram