Na današnji dan, prije 580. godina spominje se po prvi put ime Zenice. Podatak o prvom imenu današnjeg grada spominje se godine 1244. Naime, vezana je za povelju ugarsko-hrvatskoga kralja Bele IV. Kralj Bela IV. (1206.-1270.). Zlatnom bulom kralj potvrđuje darove vojvode Kolomana i bana Ninoslava Bosanskoj biskupiji. U povelji se nabrajaju stare crkve i posjedi Bosanske biskupije u iskonskoj, još neproširenoj Bosni prema sjeveru i zapadu. Upravo te posjede ban i bosanske velmože potvrđuju Crkvi „radi raznih šteta i nepravdi“. U razdoblju srednjeg vijeka, točnije 1370., spominje se naselje Klopče, kao i obitelj toga imena,a 8. siječnja 1404. bosanski djed iz Janjića šalje depešu dubrovačkom knezu Vlahi Sorkočeviću. U zeničkom naselju Varošišće otkopana je crkva iz srednjeg vijeka i franjevački samostan Sv.Marije, koju je gradio kipar Ivan Hrelić, učenik Juraja Dalmatinca.
U kasnom srednjem vijeku imamo i prvo spominjanje Zenice pod ovim imenom u jednom dokumentu Dubrovačke Republike od 20. marta 1436. godine, a koja je vezana za provalu osmanskog vojvode Baraka oko Podvisokog i Zenice. Za ovaj period vezana je legenda o bijegu posljednje bosanske kraljice Katarine Kotromanić – Kosače iz Vranduka, kojom prilikom je ona navodno rekla “Osta moja Zenica, što predstavlja još jednu legendu o podrijetlu imena grada Zenice.
Franjo Šanjek, Kršćanstvo na hrvatskom prostoru, Pregled religiozne povijesti Hrvata, Zagreb 1996.,125.-127.
