INTERVJU SA NUROM BAZDULJ-HUBIJAR

By

Nura Bazdulj-Hubijar, ime koje dovoljno govori samo za sebe. Naša proslavljena bosanskohercegovačka spisateljica sa preko 35 naslova, prevođena na engleski, njemački, švedski, norveški i druge jezike, uvrštena u školski program i nagrađivana sa mnoštvom nagrada i priznanja pristala je biti našom sugovornicom i učiniti nam čast sa ovim intervjuom.

O svojoj karijeri, uspješnom a ipak skromnom životu, o nadanjima, čežnji i ljubavima govorila je sa nama liječnica, spisateljica, majka, prijatelj i nadasve čovjek, Nura Bazdulj-Hubijar.

kockice: Što Vas čini sretnom u posljednje vrijeme, u čemu najviše uživate?
Nura B.-H.: Vrijeme koje provodim sa mojim unučicama Lanom i Ninom, druženje sa četiri psića koja sam našla kao ostavljene bebice, a sad su već prekrasni, narasli, zdravi, pa završni “radovi” na romanu “Kao jedne davne zore”, ma ima dosta lijepoga onome ko sreću nalazi u običnim stvarima.

kockice:  Žalite li za prošlim vremenom i koliko se često mislima vraćate u njega?
Nura B.-H. Može se shvatiti na dva načina, a žalim na koji god način gledala. Žalim za vlastitom mladošću, (“jer starost je lepa samo dok se čeka”), žalim za onim dobom koga Vi ni ne pamtite, dobom kad nismo živjeli u toleranciji nego u razumijevanju i ljubavi sa drugima. Neki kažu da je to bila iluzija. Pa čak i da jeste, bila je lijepa. Ja ne znam za gori vakat. Bukvalno i doslovno sve lijepo, plemenito, dobro, kao da je pokopano. Ni priroda ni ljudi, ništa nije kao što je bilo nekad. I to ne kažem zato što se lijepim čini ono što prođe. I dok je trajalo, bila sam svjesna te ljepote, uživala u njoj. I vraćam se. Često. Voljela bih da se vraćam manje, manje bi boljelo.

kockice: Mislite li da ste najbolje od sebe već ponudili svojim čitateljima, ili se možda „čuvate“ i pripremate za neko veliko životno djelo?
Nura B.-H.: Na tu temu niti sam razmišljala, niti razmišljam. Nikad nisam bila ambiciozna osoba niti sam željela postati “ime”. Nije mi žao što sam pisala, ali mi jest žao što nisam objavljivala pod psudonimom. Divno je biti anoniman a ipak raditi ono što voliš.

kockice: Imate li ljubimca među Vašim romanima? Možda knjiga „Ljubav je sihirbaz,babo“ koja je nekako Vaš zaštitni znak, ili teška životna priča ispričana u nagrađivanoj knjizi „Kad je bio juli“ ili možda neka od posljednjih naslova?
Nura B.-H. Svaku svoju knjigu, čak i svaki lik volim, ne kajem se ni za jednu što sam je objavila. Jedino bih voljela da nikad nisam napisala “Ljubav je sihirbaz, babo”. Razlog je posve racinalan. Ni ne bih je napisala da mi majka nije poginula u ratu. I krvlju vlastitom sam je pisala. Ne dao Bog nikom takvu inspiraciju. Sad sam sva pod dojmom romana koji završavam “Kao jedne davne zore”, u ovom trenutku njega najviše volim. Ali znam da će ta faza proći i da će mi sve opet biti podjednako drage.

kockice: Kako pišete Vaše knjige, ako nije tajna. Da li u trenucima inspiracije ili si uzmete vrijeme kad ste sami, i kad se ostale kockice poslože?
Nura B.-H.: To je divno pitanje. Uvijek mi je bilo čudno, pa i smiješno kad sam slušala da neki pisci govore kako imaju određeno vrijeme za pisanje, noć, zora i slično. Ja nemam. Pišem samo kad mi dođe da moram iz sebe izbaciti nagomilane emocije koje počnu gušiti, stezati. Onda pišem i po 15 i više kartica dnevno. A nekad prođe i pola godine da rečenicu ne napišem. Ja ni od čega ne pravim čudo, ništa ne mistificiram. Ni pisanje nije nikakvo čudo.

kockice: Da li Vam nedostaje pisanje na papiru? Koliko uživate u tipkanju o tipkovnicu? Nisu li bliži, više emotivni i stvarni bili susreti pisca sa papirom, preko pera ili olovke?
Nura B.-H.: Sve ima lice i naličje. S jedne strane mi užasno nedostaje, neopisiv je osjećaj uzeti teku i olovku, sjesti u neki samotni kutak i sav se predati toj olovci i papiru… Raduje me što imam dosta teka mojih rukopisa. S druge strane, tipkanje je neuporedivo praktičnije i mnogo jednostavnije. Možete mijenjati, izbacivati, ubacivati. Dok sam tipkala na pisaćoj mašini, masu puta mi se desilo da pogriješim na pola stranice, pa vadi list i sve ispočetka. Pa kucanje u više primjeraka, slab otisak indiga i slično… Ipak, ono je bilo nekako romantičnije. Slađe su stvari u koje uložimo više truda, više sebe.

kockice: Da li biste bez medicine, svog posla i svoje bašče bili potpuni? Možete li od te tri ljubavi; medicina, književnost i priroda, neku staviti na pijedestal?
Nura B.-H.: Opet pitanje koje mi se sviđa. Biti potpun, suština je u tome. Svaki čovjek gradi svoj svijet upravo iz tog razloga. Da se zaokruži, nađe mir u sebi i u svijetu oko sebe. Ja sam našala i sebe i mir prvenstveno kao čovjek, žena (ne volim riječ – supruga!), majka dvoje prekrsne djece, nana dvjema divnim curicama. Naravno, tu su i moj posao ljekara koji dugi niz godina obavljam savjesno i časno, koji volim, koji me ispunjava. I moja bašča, moj mali raj gdje je sve skromno kao ja (sve je nalik na svog sahibiju!)  gdje se družim sa zemljom i nebom i travom i cvijećem i mravima i pticama i cukama i macama i suncem i kišava i zvjezdama i mračnim noćima…A pisanje meni nije ni posao ni profesija, niti mi od toga zavisi egzistencija, samo hobi u kome uživam…

kockice: Doimate se kao skromna osoba, da li se poslije toliko uspješnih naslova, nagrada i priznanja smatrate uspješnom spisateljicom?
Nura B.-H.: Objavila sam 37 naslova, završila 38., prevedena na engleski, njemački, slovački, švedski, norveški, mađarski, holandski, u toku su novi prevodi, u školskim sam programima, dobila preko deset značajnih književnih nagrada i priznanja, a ne smatram se ni spisateljicom ni uspješnom. O tom segmentu mog života ne razmišljam ni na koji način osim kao o vlastitom užitku pražnjenja i punjenja istovremeno. Moram kazati da me čini sretnom kada mi se jave već zreli, uspješni ljudi i kažu da su moje knjige dale veliki doprinos u njihovom formiranju, u osjećaj da su postali čestiti ljudi. Kome to ne bi godilo?

kockice: Nedostaju li Vam u našoj zemlji tako uspješne kolegice spisateljice, sa kojima biste surađivali, razmjenjivali i nadopunjavali svoja iskustva?
Nura B.-H.: Iskreno – ne. Sebe smatram osobenom, vrstom koja izumire. Ni sa jednom spisateljicom nemam ama baš ništa zajedničko. Ne razumijem osobe koje umišljaju da objavljivanjem jedne ili 30 knjiga postale neke “face”, koje imaju poze, koje se trude da zvuče kao filozofi, koje o pisanj govore kao o najtežem kuluku, koje… ma da ne nabrajam. Moju jednostavnost, distanciranost od krugova pisaca, kritičara, novinara (sama sam se distancirala, vrlo svjesno), ne bih mijenjala nizašto. Sve što sam radila, radila sam iz ljubavlji i sve mi je polazilo za rukom, čak i sa lijevom. Zašto? Zato što nikad nisam željela ni mnogo, a kamoli nemoguće. Što sreću nalazim u malim stvarima. Što me sretnom čini kad usrećim druge. Što nikom nisam uradila ni poželjela zlo. Nikad! Eto, to su zapravo razlozi što me mnogi iz tih krugova ne vole. Žao mi ih što su nesretni.

kockice: I za kraj, što možete poručiti mladima koji vole čitati, ploviti na krilima mašte i pisati, koji sebe u budućnosti vide kao pisca.
Nura B.-H.: Volite sebe, volite ljude, vjerujte u dobro i dobrotu!

Privatni izvor fotografija

Intervju priredila Nera Halilkanović

You may also like

Hot News