<

KAD LJUBAV POSTANE PROFESIJA, A OSTANE LJUBAV! INTERVJU SA HARMONIKAŠICOM, AMELOM FRLJUČKIĆ

Kako živimo u vremenu u kojem su se  vrijednosti izopačile bitno je postalo nebitno, ljudi su postali umorni i tužni, opterećeni svojim brigama, umjetnost nam je postala daleka a blisko sve ono što je kič. U takvim okolnostima i u takvom vremenu kao plamen ugriju dušu, ozare misli i srce ljudi koji čuvaju prave vrijednosti, ljudi koji ostaju dosljedni sebi i kvalitetu bez obzira koliku cijenu žrtve, truda i odricanja morali platiti da bi do njega došli.
U ovom intervjuu predstavljamo vam jednu takvu umjetnicu, mladu osobu koja se nije dala zavesti prolaznim i primamljivim, onim lakšim i sjajnijim putem. Ona je izabrala put kojim se rjeđe ide. Donosimo vam priču sa Amelom Frljučkić, harmonikašicom, mladom studenticom Muzičke akademije i Fakulteta političkih nauka. Upravo, svi ovi nespojivi interesi čine njezinu istinu, čine nju takvom kakva jeste; mlada, uspješna, sigurna u sebe, sretna, plemenita, pomalo tvrdoglava, tajanstvena a opet otvorena, oštra i nježna, sve po potrebi, reklo bi se. Zapravo u svim ovim posebnostima i na prvi pogled nerazumljivim ljubavima leži moć naše sagovornice. Spoj mašte, iluzije, umjetnosti i realnosti jeste Amela Frljučkić .

Kako počinje priča danas uspješne dvadesetogodišnje studentice harmonike?Italija
AMELA: Rođena sam u Podgorici gdje sam završila osnovnu školu, nižu muzičku školu, Srednju školu za muzičke talente „Andre Navarra“ i Srednju stručnu školu. Danas mi se čini da je sav moj život predodređen i podređen harmonici. Moja sestra je završila nižu muzičku školu i s obzirom na to da je ona svirala klavir mene je muzika kroz nju zainteresirala. Kada sam otišla da se upišem u muzičku školu očekivala sam da ću, kao moja sestra, svirati klavir, eventualno violinu. Desilo se to da je jedino slobodno mjesto bilo na harmonici. Kao devetogodišnja djevojčica bila sam puna predrasuda i mislila sam da je harmonika samo za narodnu muziku i to mi je tada bilo odbojno. Nakon par mjeseci nastave vidjela sam da radimo pjesmice, valcere i ostale zanimljive numere pa mi je odmah postalo jako interesantno.

Po završetku srednjoškolskog obrazovanja u Podgorici dolaziš u Sarajevo na Akademiju. Kako je izgledao prijemni ispit, koliko su primali studenata na klasu te, 2011.,godine?
AMELA: Općepoznato je da je na umjetničkim akademijama jako teško položiti prijemni ispit. Te godine je bilo slobodno samo jedno mjesto. S obzirom na to da sam ja „upala“ na tom prvom roku, to je rezultat sa kojim se izuzetno ponosim. Na svih pet godina nas je 12 harmonikaša.

Zašto baš sarajevska Akademija i kako je protekao period adaptacije na novi grad i novo okruženje?
AMELA: Moji roditelji su fakultete završili u Sarajevu, onda je i moja sestra došla na studij u Sarajevo. Ja sam, kada je bilo vrijeme za odluku došla na Akademiju i upoznala svoju sadašnju profesoricu, porazgovarale smo, ona me preslušala i bila sam jako zadovoljna tim prvim susretom. Uvidjela sam da možemo dobro funkcionisati pa sam se odlučila da to bude sarajevska Akademija. Prvih mjeseci mi je bilo jako neobično. Bilo je teško napustiti roditeljski dom i doći u potpuno novi grad i novo okruženje. Velika pomoć mi je bila moja sestra, koja mi je ujedno najveća podrška, tako da sve što je bilo i teško na momente, uz nju sam bez problema prevazišla i sad mi se čini kao da sam u Sarajevu mnogo godina a ne samo tri.
Nama, laicima, harmonika izgleda kao kompliciran instrument. Koliko je teško naučiti svirati harmoniku?

AMELA: Harmonika jeste zahtjevan instrument za sviranje i nije baš lako naučiti svirati harmoniku. Sa jedne strane imate dirke, sa druge basove treba sve to uskladiti, tako da, posmatrajući sada mlađe, tj.djecu, uviđam da nije baš jednostavno. Meni je to i tada išlo jako dobro i prilično lako sam savladala početke, što je vjerovatno uslovilo moje dalje bavljenje muzikom i harmonikom, konkretno.

Nakon prve godine imala si prosjek 9,63, nakon druge 9,70, dobitnica si i Državne stipendije za najbolje studente, kakav je osjećaj i koliko truda treba da bi se postigao taj uspjeh?
AMELA: Mi smo jedna prilično ambiciozna generacija, tako da trenutno nisam jedina koja ima tako visok prosjek. Naravno, on je rezultat mog konstantnog rada i on je zapravo došao sam po sebi, kao ishod mog zalaganja i truda.Franjevacki jun

Koliko često se kod nas i na ovim prostorima može susresti žena harmonikašica?
AMELA: Konkretno, ja sam na klasi profesorice Belme Šarančić – Nahodović što će reći da nas ima. Naš broj zasigurno nije zanemariv jer se polako razbijaju te predrasude pa sve više djevojaka počinje studirati harmoniku. Iako su zbog medija i promovisanja „moderne“ muzike najviše zastupljeni muškarci, što se tiče klasične muzike može se reći da žene idu u korak sa muškarcima, ili kako ja to volim reći muškarci idu u korak sa ženama.

Zbog tog disbalansa u kvantitetu ima li predrasuda, ima li ljubomore? Kako kolege gledaju na vas, djevojke?
AMELA: To kako vas drugi gledaju zavisi od toga koliko ste dobri. Ja nisam nikad doživjela neprijatnosti i pocjenjivanja zbog toga što sam žensko. Samo to kako svirate definiše kako će se drugi odnositi prema vama.
Što se tiče moje klase ja imam sreću da kod nas nema ljubomore. Zadovoljna sam što sam baš ovdje upisala akademiju i to u klasi izuzetno dobre profesorice, i zbog činjenice da imam izuzetno dobre kolege. Svi smo iskreni i otvoreni u suradnji tako da ljubomori nema mjesta.

Harmonika i narodna muzika, da li je ta veza mit ili stvarnost? Šta se zapravo sve može svirati na harmonici?
AMELA: Sa harmonikom se može sve, od Silvane do Nirvane!  Ja sam se opredijelila za klasičnu muziku koja nije baš toliko dostupna širim narodnim masama, nažalost. Zato se moje mlade kolege i ja trudimo da više afirmišemo harmoniku kao klasični instrument. Ljepota harmonike zapravo i jeste u tome da se na njoj može svirati mnogo žanrova; narodna, klasična, zabavna muzika ili odličan jazz.

Kako prijatelji gledaju na tvoje  životno opredjeljenje?
AMELA: Moji najbolji prijatelji nisu iz svijeta muzike. Inače, ja sam jedina muzičarka u cijeloj familiji Frljučkić, ne pamtimo da je generacijama unazad itko bio muzičar. Unatoč tome svi me podržavaju, dobro razumiju koliko je to zahtjevan poziv i koliko iziskuje mog odricanja i vremena. Tako da su moji prijatelji, pored porodice i profesora, velika podrška i jako sam im zahvalna na razumijevanju i podršci.

Franjevacki 1U želji za što kvalitetnijim i sveobuhvatnijim obrazovanjem upisala si i studij Politologije na Fakultetu političkih nauka! Otkud poveznica harmonike i politologije?
AMELA: Jeste, to je neobično, ali poznato je da umjetnost prezentuje stvarnost i ono što nas okružuje a politika kreira tu stvarnost. Studij Političkih nauka mi je otvorio vidike, odlično me inspiriše i smatram da mi u budućnosti može pomoći da ja kao npr. pedagog mogu razumjeti drugačija viđenja ljudi, stavove i normative, što samo sa muzikom ne bih mogla.

Kako postižeš taj uspjeh, kako koordiniraš na svim poljima tako uspješno?
AMELA: Ambicija je neosporno pokretač čovjeka. Istina je i da je u osnovi rad, potrebna je i odlična organizacija ali je neophodno procijeniti i samog sebe, koliko možete u datom momentu. Nekad je moguće ostvariti ono što se zacrta, nekad ipak nije.

Imaš li vremena i prostora za dobra druženja?
AMELA: Naravno da ima. Ja smatram da svaka uspješna osoba mora uskladiti sve aspekte svog života. To su kvalitetna druženja sa mojim prijateljima koji su van muzike ali i sa kolegama sa Akademije. Teme za razgovor su različite u krugu te dvije grupe društva ali je ljepota i kvalitet jednak.

Kako izgleda Amelin slobodan dan i šta slušaš privatno?
AMELA: Kad imam slobodan dan obično ga provedem u nekoj fizičkoj aktivnosti ili u druženju sa prijateljima ili sa sestrom, koja mi je ujedno najbolji prijatelj.
Od muzike volim sevdah, ako govorimo o narodnoj muzici. Volim naš stariji pop, a od klasike miljenik mi je Beethoven.

Bojiš li se da će doći do zasićenja, da ćeš  se jednog dana probuditi bez želje da sa takvim žarom i ljubavlju sviraš harmoniku i dalje?
AMELA: Muzički instrument nudi toliko mogućnosti, postoji mnoštvo programa za odsvirati, toliko žanrova, da se ne bojim da ću se zasititi. U varijanti da budem pedagog i predavač svaki učenik dolazi kao priča za sebe gdje postoji pregršt mogućnosti. Ako govorimo o izvođenju, postoji toliko programa koji se trebaju odsvirati ili čak onih koji još nisu napisani tako da je to neiscrpan izvor koji nadahnjuje i ne može iscrpiti čovjeka.

Na najprestižnijem svjetskom takmičenju koje je održano u 10. mjesecu ove godine osvojila  si  24.mjesto! Kakav je osjećaj?
AMELA: Nosim odlično iskustvo sa tog takmičenja i sretna sam što sam imala priliku da odem tamo. To je moj najljepši nastup do sada, jer odličan je osjećaj kada svirate a ispred vas je jedanaest članova žirija sa svih kontinenata i koji su jedni od najuticajnijih svjetskih harmonikaša.

Franjevacki 2

Koliko je teško iz naše države otići na jedno takvo takmičenje, koliko zaostajemo za regijom i za svijetom?
AMELA: Smatram da ljudi sa Balkana generalno dobro sviraju harmoniku i da mi, kada odemo negdje drugo, bar se tako pokazalo za sad, da možemo stajati rame uz rame sa harmonikašima iz drugih dijelova Evrope, pa čak i šire. Harmonika je zapravo kao dio naše kulture i ta činjenica je utjecala na to da mi generacijama već imamo dobre profesore koji su omogućavaju svojim učenicima dobro i kvalitetno znanje.
Rusija, naprimjer, ima odličnu kulturu harmonike. Baš sam sad na takmičenju bila impresionirana njihovim izvođenjima. Ima zemalja gdje harmonika jeste poprilično prisutan instrument i to se odmah osjeti na kvalitetu izvođača iz te zemlje.

Sa kojeg takmičenja nosiš posebno iskustvo, da li je neko bilo posebno iskušenje i zadovoljstvo?
AMELA: Ja bih pored ovog svjetskog, o kome smo govorili, izdvojila internacionalno takmičenje u Italiji koje je bilo u maju. To je bilo moje prvo takmičenje izvan Balkana. Sa njim sam probila led u izlasku na malo jače i konkurentnije tržište i osvojila sam treće mjesto.

U primjeru Ane Rucner koja je maksimalno približila svoj instrument narodnim masama i ljudima koji se ne bave muzikom, kakvo mišljenje imaš o tom vidu popularizacije instrumenata? Da li u budućnosti možemo očekivati i od tebe nešto slično?
AMELA: Svakog pojedinca koji na bilo koji drugačiji ,pozitivan, način želi približiti klasičnu muziku i instrumente, poštujem. Do sad nisam imala takvih poduhvata što ne znači da u budućnosti neću pokušati na neki način, svojstven samo meni, da približim ljudima svoj instrument.

Kakvi su planovi za budućnost, reci nam barem kratkoročno. Sad si treća godina Akademije, šta slijedi?
AMELA: U planu su mi takmičenja tokom naredne kalendarske godine, također završetak ove treće studijske godine. Poslije toga slijedi četvrta godina koja je završna godina osnovnog studija. Dugoročne planove ne volim praviti jer se pokazalo da se uglavnom ne ostvare. Generalno se nadam da ću imati priliku nastaviti svoje obrazovanje i usavršavanje i da još mnogo godina radim i učim od eminentnih profesora.

Sretni smo što u našem okruženju djeluju i žive mladi ljudi poput Amele. Nadamo se da će ovaj primjer ustranosti, ambicije i želje da sama kroji svoju sudbinu i piše stranice knjige života, biti poticaj i drugim mladim ljudima a i onim malo iskusnijim, koji su se našli na putevima koji ne vode cilju, koji lutaju ili nemaju hrabrosti slijediti svoje snove.

Dražen Čolić

Dražen Čolić je rođen 19.07.1980. u Zenici. Zaposlen je kao tajnik HKD"Napredak" podružnice Zenica. Na portalu Kockice radi kao novinar- istraživač.

Read Previous

IVAN LOVRENOVIĆ: AHDNAMA JE SVJEDOČANSTVO NEJEDNAKOSTI

Read Next

SVE LJEPOTE ORIJENTALNOG PLESA; INTERVJU SA INSTRUKTORICOM AIDOM TOLJA

Follow On Instagram