TV NEKAD I SAD: OD PROZORA U SVIJET DO RELIKTA PROŠLOSTI

Godine 1996. UN je 21. studenog proglasio svjetskim danom televizije, uvažavajući time utjecaj toga medija na društvo, ali i potičući svjetske nacije da svoje TV programe usmjere prema miru i sigurnosti. Televizija je u sedamdesetak godina široke dostupnosti među publikom sama po sebi bila jedna velika medijska revolucija, ali je i prešla velik put, od čuda u dnevnom boravku preko naširoko kritizirane ‘kutije prepune gluposti’ pa sve do današnje transformacije i fragmentacije koje njezinu budućnost čine neizvjesnijom nego ikada

‘Ako nije bilo na televiziji, nije se ni dogodilo’, rečenica je koja ne sasvim ozbiljno, ali ni sasvim neozbiljno opisuje status koji je u zadnjih sedamdesetak godina u našim životima imala televizija. Nazivana je svakojakim imenima – od prozora u svijet do ‘kutije gluposti’ namijenjene zatupljivanju masa, ali jedno je sasvim sigurno – televizija je, ako već ne svih sedamdeset, onda nedvojbenih pedesetak godina svojega postojanja bila neizbježna. Ona je prema brojnim istraživanjima i statistikama bila primarni izvor informacija i zabave većini stanovnika razvijenog svijeta, jedno od najvažnijih sredstava oglašavanja, a zbog svega toga, u određenim je okolnostima bila i najmoćnije sredstvo manipulacije i političke kontrole.

Neki podaci govore da su djeca u zapadnom svijetu, barem donedavno, kada su taj primat preuzeli internet i videoigre, više vremena od onoga koji su provodila gledajući televiziju – provodila jedino spavajući, a o utjecaju koji televizija ima na mlade pa samim time i na budućnost društva ispisane su bezbrojne studije te vođene brojne više ili manje žučne rasprave – nerijetko i na samoj televiziji. Televizor i danas u većini dnevnih boravaka zauzima središnje mjesto nekadašnjeg ognjišta, ljudi koji rade na proizvodnji televizijskog programa i danas se manje ili više ponašaju kao da se bave jednim od najvažnijih poslova u svemiru te će vas i danas najviše ljudi prepoznavati na ulici ako se samo na nekoliko minuta pojavite na nekom od gledanijih televizijskih programa.

Nije zbog toga nikakvo čudo što je UN odlučio jedan dan u godini posvetiti ovome moćnom mediju pa današnji dan, 21. studeni, proglasiti Svjetskim danom televizije. Svjetskim danom medija koji, vjeruju, ima toliku moć da može utjecati na važne stvari kao što su mir, tolerancija i demokracija.

No je li televizija doista takav medij? I jest i nije. Njezina povijest vrluda između dobrih i loših učinaka kao i sve ljudske tvorevine, a još se i trenutačno nalazi u trenutku koji je u mnogim aspektima prekretnica, samo što malo tko zna kamo će nakon te prekretnice poći. Novi mediji, novi načini konzumiranja sadržaja, takozvani ‘drugi ekrani’ i fragmentacija interesa u zadnjih su desetak godina pred televiziju kao medij postavili čitav niz izazova, od kojih je onaj vezan uz privlačenje pozornosti najmlađe publike već pomalo izgubljena bitka. Mlađe generacije, govore istraživanja, ali i zdrav razum svakoga tko gleda svijet oko sebe – informacije i zabavu više primarno NE traže na televiziji, televizijski ritam za njih je prespor, brejking njuz mnogo se brže dobiva putem Twittera, podaci se pronalaze na Wikipediji, a zabavni se sadržaji konzumiraju putem YouTubea, videoigrica i streaming servisa te u nekim slučajevima torrenata.

Mlađe su generacije, dakle, bez ikakve sumnje vrlo slabo zainteresirane za televiziju u njezinu klasičnom obliku pa će se televizijski medij, ako mlađariju želi privući (a trebao bi), morati transformirati i usvojiti takozvano ‘višeplatformsko prikazivanje’ umjesto ležanja na lovorikama nekadašnje utjecajnosti i medijske nadmoći. Interes slabi i među pripadnicima srednje generacije koji su vičniji novim tehnologijama, a i sama se televizija, primjerice, u Americi uvelike fragmentirala podjelom na kabelske i mrežne, uvođenjem servisa kao što su gledanje na zahtjev, razne mogućnosti streaminga pojedinih kanala i slično, zbog čega je već sada postao problematičan klasičan način praćenja gledanosti pojedinih sadržaja jer ih gledatelji sve rjeđe gledaju ‘po rasporedu’, a sve češće onda kada njima odgovara, što u slučaju zabavnih sadržaja može biti i nekoliko dana, pa i tjedana te mjeseci nakon izvornog emitiranja.

Znači li to da je televiziji u klasičnom smislu u potpunosti odzvonilo i da će se morati u potpunosti preobraziti, odnosno prijeći na internetska, streaming i on demand emitiranja? Donekle da, ali ne nužno i u potpunosti. Kao što pokazuju neki specifični primjeri, gledanje ‘po rasporedu’ u nekim slučajevima i dalje ima svoju privlačnost i publiku – možda ne baš u onoj sekundi u kojoj se neki sadržaj emitira, ali unutar intervala od kojih 24 sata. Jedan od najvećih televizijskih spektakala, HBO-ova serija ‘Igra prijestolja’ – iako uvelike višeplatformska (prati se na svim mogućim medijima uz nevjerojatnu količinu popratnih sadržaja) – jedna je od onih TV-serija koje imaju solidnu bazu fanova koji uživaju ne samo u gledanju serije, nego u zajedničkom praćenju istoga sadržaja s još gomilom drugih gledatelja s kojima poslije mogu komentirati i analizirati sadržaj. Sličan je slučaj i s mnogim drugim sličnim sadržajima – kultnim serijama i filmovima, takozvanim ‘televizijskim eventima‘, a među sadržaje koji se i dalje konzumiraju ‘po rasporedu’ ubrajaju se i brojni prijenosi uživo, kako sportski, tako oni političkih debata ili spektakularnih događaja kao što su dodjele Oskara i sličnih nagrada. Televizija još uvijek ima materijala na kojima može graditi svoj PRIMAT, no čak i uz te sadržaje mora se uvelike okrenuti i drugim platformama te zajedno s njima stvarati potrebu za sadržajem koji se putem televizije konzumira.

Jer budimo realni – upravo je to – potreba za sadržajem koji se emitira SAMO na televiziji – ono u čemu televizija kao medij gubi. SVE se može gledati i na neki drugi način, sve se informacije mogu prikupiti i na neki drugi način, televizija nema nikakve šanse u natjecanju s Twitterom kada je riječ o brzini prijenosa informacija, nikakve šanse u konkurenciji s Facebookom kada je riječ o interaktivnosti, nikakve šanse u konkurenciji sa streaming servisima i torrentima kada je riječ o tome kada je nekome nešto zgodno gledati. Ono u čemu se televizija možda može natjecati s tim drugim medijima jest kvaliteta sadržaja zbog koje će gledatelji pomisliti da baš to i baš tada moraju gledati. Nešto zbog čega će imati potrebu iskustvo gledanja podijeliti s drugim gledateljima koji primaju isti kanal.

Kakva je pak situacija u Hrvatskoj? Televizija zasad i dalje drži primat u srednjoj i starijoj generaciji, televizija i dalje ima mnogo jači doseg te jači politički i sve ostale utjecaje na stanovništvo, kojemu zbog pomalo zastarjelih zakona o medijskim sadržajima i autorskim pravima nisu još dostupni svi servisi kao gledateljima u razvijenijim zemljama. No i ovdje je internet već odavno prihvaćena, notorna činjenica, a ne samo tehnološka novotarija kojom se služe najmlađi članovi obitelji pa su ugrizi novih medija sve vidljiviji na programskom licu domaćih televizija. Specifičnost je domaće situacije i to što u Hrvatskoj postoji javna televizija, što je za budućnost TV-a u zemlji dvosjekli mač: HRT-u s jedne strane taj ‘javni’ status osigurava daljnju egzistenciju, ali mu i neke javne obveze otežavaju isticanje u odnosu na komercijalnu i novomedijsku konkurenciju. Dosadašnje reakcije domaćih javnotelevizijskih manga na takvu situaciju nisu uopće dobre jer upućuju na to da se javna televizija, unatoč tome što tu bitku ne može (i ne smije) dobiti uporno pokušava natjecati s komercijalnim medijima, umjesto da se istakne upravo onime što je specifičnost javne televizije (obrazovna, informativna, zahtjevnija funkcija, dakle, kvaliteta nad kvantitetom) – no vrlo je velika vjerojatnost da će u budućnosti okolnosti natjerati HRT da se doista počne ponašati kao javna televizija jer će jedino tako uspjeti preživjeti kao klasična televizijska kuća. Jednako je toliko vjerojatno, naime, da komercijalne televizije transformaciju NEĆE preživjeti u dosadašnjem obliku.

Štogod bilo i kako god se priča s televizijom dalje razvijala, i dalje mislim da je riječ o mediju koji zaslužuje svoj dan i o mediju čija je važnost dovoljno velika da se o njemu pišu članci i raspravlja na sjednicama UN-a. Televizija možda za dvije, pet ili deset godina više neće biti ono što je bila u zadnjih sedamdesetak, ali izumrijeti neće. Nisu izmurli ni radio ni kazalište ni jazz glazba. Pitanje je samo hoće li se televizija zadovoljiti time da u budućnosti postane tek medij za usku nišu obožavatelja ili će kroz svoju transformaciju i spajanje s drugim medijima ostati na samom vrhu medijskog utjecaja i moći.

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

TOPLI NAPITCI KAO STVORENI ZA BLAGDANE : TRI RECEPTA KOJA ĆETE ZAVOLJETI

Read Next

SV. NIKOLA UVESELIO MALIŠANE U HKD NAPREDAK ZENICA

Follow On Instagram