Svjedoci smo konstantnih medijskih natpisa o trećem entitetu, Čovičevom entitetu, prekjranju unutarnjih granica.. svi dijele sve, političke igre nisu bile nikada aktivnije…No, u svim tim prekrajanjima zenički Hrvati su redovito zanemareni.
Veoma aktualno pitanje bilo je formiranje trećeg entiteta, borba Hrvata za ravnopravnost, za vlastiti kanal, za rješavanja pitanja branitelja. Ova pitanja fokus su svih političkih izbornih kampanja, u kojima slušamo puno obećanja, ali kada se završi cirkus poznatiji kao izbori, tako nestanu i konkretni potezi i rješenja istih pitanja.
Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini ima pak suprotna stajališta o famoznom trećem entitetu, ne želeći podržati službenu hrvatsku politiku u BiH, koja se očito vodi iz hercegovine i koja je prohercegovački orjentirana. Svjesni činjenice da je iz dana u dan broj vjernika sve manji, Crkva nema kada ni razmišljati o takvim idejama, nego se grčevito mora boriti za očuvanje broja vjernika ili prijeti brojno gašenje i izumiranje župa, koje su kroz dugu povijest grčevito ispisali svoju borbu za egzistenciju.
U svim ti prekrajanjima teritorija zenički Hrvati su redovito izostavljani, kao da ne postoje, kao da nisu dio hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Zašto smo takvim politikama trn u oku i zašto im smetamo, pitanje je koje je nemoguće odgovoriti. Tijekom rata dio zeničkih Hrvata naseljen je u dijelu Hercegovine između Mostara i Čapljine, a veliki dio njih zauvijek se odselio u zemlje zapadne Europe i ostatka svijeta. No, misija nije uspjela do kraja jer mnogi zenički Hrvati nisu htjeli ostaviti svoju višestoljetnu grudu, i postati nekim drugim, postati osobe s vještačkim identitetom. No, danas zbog toga trpimo brojne blokada i marginalizacije, a podatak da niti jedan zenički Hrvat u periodu od 1995. do 2016. nije bio dio vlasti u vladi i skupšiti Zeničko – Dobojske županije, ocrtava jasnu poruku svima nama. Važniji su i Usora i Žepče, od zeničkih Hrvata, jer smo predodređeni da nas se izbriše iz Zenice. Sama činjenica da zbog nemogućnosti zapošljavanja i napredovanja, mnogi zenički Hrvati posljednjih godina životnu sreću grade u Njemačkoj, dovodi zeničke Hrvate u tešku situaciju koja podsjeća na poptuni nestanak zeničkih Hrvata. Broj zeničkih Hrvata se u posljednjih pet godina prepolovio, što odgovara hercegovačkoj politici koja nas je davno otpisala i time došla do svoje pobjede, bez potrebe da nas sele u Hercegovinu.
No, unatoč tim težnjama, postoje i oni zenički Hrvati koji neće nikada napustiti svoju rodnu grudu, unatoč svim pritiscima koji smo svakodnevno svjedoci. No, gorak ukus u ustima ostaje zbog činjenice da smo otpisani od samog naroda, točnije dijela naroda kojeg je povijesno uvijek bilo manje, a danas ta manjina diktira pravila i piše političke odluke prohercegovački orjentirane politike.
Naravno, ne treba potisnuti ni zaboraviti činjenicu da bošnjačka većina u srednjoj Bosni na sve načine nastoji ostvariti prevlast nad Hrvatima. Kada se pogleda struktura direktora javnih ustanova u gradu Zenica, priča o ravnopravnosti je samo bajka, jeftina otrcana fraza, jer niti jedan direktor ili pomoćnik direktora nisu iz reda hrvatskog naroda, a pogotovo ne iz reda srpskog naroda. Ni sadašnji gradonačelnik Zenice Fuad Kasumović ništa nije uradio, a sadašnjim načinom upošljavanja pokazao je da do takvih promjena neće ni doći.
Kad se povuče crta pod sve, jasno je da su zenički Hrvati prepušteni sami sebi, ostavljeni i zaboravljeni od istih onih kojima su na izborima dali svoj glas, nadajući da će konačno početi raditi svoj posao. I dalje se politički diktira iz Žepča, i bez njihovog blagoslova nemoguće je pomisliti dobiti posao u nekoj od institucija u nadležnosti županije. No, najteže pada činjenica da se svakodnevno netko od zeničkih Hrvata odseli, tražeći dostojan život, osjećajući se kao žrtva političkih igara ….
I kao otpisani i ostavljeni sami sebi, teško je gledati utopiju vlastitog naroda…svezanih ruku…s željom da im se pomogne, ali nemoguće je…sa svih strana nas se briše…ali oduprijet se moramo…hoćemo li uspjeti pokaza..t će vrijeme