Josip Mlakić: Mi živimo u vremenu ‘kraja povijesti’ kako je to okarakterizirao američki politički filozof Francis Fukuyama

By

Crtamo
li svi mi u BiH skicu u ledu budućnosti naše domovine… Otapa li se ta skica
istom brzinom kojom je crtamo… Ima li sigurnijeg načina za skiciranje…

Je
li puno čvršću skicu u ledu za svoj istoimeni roman iscrtao književnik Josip
Mlakić, laureat nagrade ‘Dana Mirka Kovača’ za 2018. godinu?

Razgovaramo
o tome s našim piscem.

Kako se uopće dogodilo
da 15 godina ispisujete svoju knjigu?

-Radi
se o knjizi koja je pomalo karakteristična u odnosu na preostala moja djela,
jer se radi o jednom širem i kompleksnijem obuhvatu, priči koja je situirana u
period od preko pedeset godina. 
Ponajprije me mučila forma, na koji način formalno organizirati roman.
Roman je današnje konture počeo dobivati prije sedam-osam godina po uzoru na
moj roman “Mrtve ribe plivaju na leđima” koji je sastavljen od 16
samostalnih priča koje  po temi, vremenu
i mjestu radnje čine romanesknu cjelinu. “Skica u ledu” je po uzoru
na taj roman sastavljena od tri samostalna romana koji zajedno čine jednu
jedinstvenu priču.

Mislite li da je to
pridonijelo kvaliteti djela?

-Apsolutno.
Roman sam započeo još tamo 2000-ih, a u međuvremenu sam napisao više od deset
romana. Tih desetak romana su u slučaju “Skice u ledu” ujedno bili i
svojevrsna priprema. A uz to, u spisateljskom poslu je iskustvo neizmjerno
važno. Tako da su se svi ti faktori na neki način poklopili.

Kažete ponekada da su to
tri romana spojena u jedan, da ste prelazili iz žanra u žanr?

-Da.
“Skica u ledu” je sastavljena od tri romana koji mogu stajati
zasebno. Roman prati sudbine trojice prijatelja iz djetinjstva iz neimenovanog
bosanskog gradića od početka 80-ih prošlog stoljeća, pa do današnjih vremena.
Prva knjiga započinje u Njemačkoj, kao klasični krimi-roman, da bi već pri
njenom kraju prešla u neku vrstu ratnog romana. Druga knjiga je u cijelosti
ratni roman, dok treća ima elemenata distopije, odnosno SF-a. Ja svoj roman doživljavam
prvenstveno kao roman o “izgubljenom zavičaju” i sva ova žanrovska
igra polazi prvenstveno od toga.

O čemu je u romanu
riječ, koja crvena nit povezuje povezuje preko 500  stranica djela?

-“Prva
knjiga” romana koja je ispričana u formi krimića važna mi je zbog jedne
druge stvari. Ja sam se u tom dijelu poslužio formom, krimićem da bi ispričao
jednu drugu priču, koja je neizostavni dio odrastanja moje generacije, a to je
priča o sveprisutnoj rock-glazbi u to vrijeme, koja je, bojim se, današnjim generacijama
u fenomenološkom smislu poprilično nejasna. Da malo pojasnim: roman, odnosno
njegova “Prva knjiga” započinje u Njemačkoj, 1980., kao klasični
krimić, odnosno potraga za serijskim ubojicom koji ubija svoje žrtve,
isključivo žene, na margini rock-koncerata po Europi (Njemačka, Francuska,
Švicarska, Austrija). Radnja se potom seli u BiH uoči rata, gdje inspektora
vodi trag do ubojice, a radi se o starijem bratu pripovjedača “Treće
knjige”, Borisa. “Prva knjiga” je, dakle, u neku ruku i knjiga o
rock-sceni 80-ih iz vizure mladića koji je živio i odrastao u bivšoj
Jugoslaviji. Svi koncerti koji se spominju su stvarni, datumi održavanja
su autentični, a većinu tih koncertnih verzija sam preslušao, uključujući i
znameniti dvostruki koncertni album Chata Bakera u kelnskom jazz-clubu Salt
Peanuts Club, gdje se odvija najveći dio radnje “Prve knjige”, te
album “Live In Cologne” rock-grupe Whitesnake koji “otvara”
roman.

“Druga
knjiga” je ratni roman koji prati sudbine Darka i Nijaza, a započinje
1991. i u suštini je klasični ratni roman. Roman započinje na nogometnom
stadionu koji je pretvoren u logor, u kojemu je Darko završio. “Treća
knjiga” je najvažniji dio romana, u koji se “slijeva” tekst iz
prethodna dva dijela. Tu “knjigu” pripovijeda dakle Boris, vrsni
matematičar i inženjer strojarstva. Ovaj dio započinje odrastanjem koje sam
pokušao napisati u šulcovskom maniru, s tim da svako poglavlje završava jednim
“matematičkim zadatkom”. Boris, naime, pokušava napisati vlastitu
autobiografiju u formi matematičkih zadataka, što mu postaje svojevrsna
opsesija.

“Skica
u ledu” je zapravo roman o matematici i entropiji, s tim da su
“objekti” ljudi, a ne brojevi ili energetski sustavi. U drugom dijelu
“Treće knjige”, Boris ima opsesivnu ideju da na neki način
“konzervira” vrijeme djetinjstva, te to pokušava programirajući
kompjutorsku igru. U tu svrhu napiše i trailer koji je zapravo roman u romanu
“Treće knjige”. Radi se o distopiji koja se zasniva na entropijskim
procesima primijenjenim na društvo, a ne na zatvoreni energetski sustav. Jedan
dio “Treće knjige” je Borisovo “probijanje” kroz vlastitu
kompjutorsku igru. Skica u ledu, koja je ključni motiv romana, je zapravo
Borisovo najbolnije sjećanje na dane djetinjstva, odnosno grad svog djetinjstva.

 Ispisivali ste roman iz jutra u jutro, prije
polaska na posao?

-Da,
najčešće sam radio na taj način, jer sam se pored pisanja proteklih dvadesetak
godina bavio i drugim, redovnim poslom.

Inače, pišete svaki dan
od 5:30 do 7:00 sati?

-Tako
sam radio u vrijeme dok sam bio zaposlen, međutim posljednjih mjeseci više ne
radim na taj način.

Ispisali ste na taj
način impozantan, hvale vrijedan opus…

-Da,
ali treba uzeti u obzir da je pisanje samo jedan dio, završni, jednog mnogo
kompleksnijeg kreativnog procesa koji uključuje niz faktora: od planiranja
strukture romana, pa do čitanja, jer nitko nije pisac sam po sebi. Usuđujem se
reći da je upravo čitanje jedan od najvažnijih procesa pisanja.

Osvrnite se makar na
nekoliko nagrađenih romana, scenarija za filmove i kazališne predstave…

-Mogu
samo nabrojiti svoje najnagrađivanije romane, a to su: “Živi i
mrtvi”, “Tragom zmijske košuljice”, “Svježe obojeno” i
“Skicu u ledu”. Kada je riječ o filmu tu je ponajprije film
“Živi i mrtvi” Kristijana Milića koji je osvojio cijeli niz nagrada u
Hrvatskoj i svijetu. Što se tiče kazališnih predstava zasada se jedino radi o
predstavi “Mrtve ribe plivaju na leđima”, uz napomenu da trenutno
paralelno radim na dva dramska teksta.

Okušali ste se i u
poeziji?

-Da.
Radi se o jednoj zbirci poezije, “Oči androida”,  koja je objavljena davne 2004., s tim da u
mom romanu “Bezdan” postoji jedan ciklus pjesama koje
“piše” jedan od likova iz tog romana. Ono što mi je još važno
napomenuti kada je riječ o poeziji je to da u posljednje vrijeme čitam poeziju
mnogo više negoli je to bio slučaj ranije.

Rekoste da Vam pisanje
donosi ogromno zadovoljstvo? Kako, zašto?

-To
mi je jedna vrsta opsesije. Na ovo pitanje još nitko nije dao zadovoljavajući
odgovor. Ono najbliže tome su uvodni reci romana “Derviš i smrt” Meše
Selimovića, ono čuveno “pišem ovu priču iz potrebe jače od koristi i
razuma”.

Prisjetite se
djetinjstva… Što vam je tada značila knjiga?

-Tada
je knjiga, barem u vrijeme i u sredini u kojoj sam ja odrastao, bila jedini
mogući izbor.  U to vrijeme, 70-ih, sve
škole bile su opremljene bibliotekama, pa i ona u selu u kojem sam
odrastao. 

Koje  ste pisce tada čitali?

-Od
dječjih pisaca daleko su mi bili najvažniji Branko Ćopić i Ahmet Hromadžić, uz
sve one klasike dječje književnosti poput “Pinokija”, “Petra
Pana”, bajki braće Grim… A vrlo rano sam počeo čitati i
“ozbiljnu” književnost, tako da se kod mene to dvoje isprepleće.

Koje volite danas?

-Jako
ih je puno i ne znam gdje bi me odvelo nabrajanje. Navest ću jedino
“domaću” trojku: Ivu Andrića, Danila Kiša i Miroslava Krležu, te, po
meni, najvećeg živućeg pisca današnjice, američkog romansijera Cormaca
McCarthyja.

Koju glazbu rado
slušate?

Uglavnom
rock, a volim također i jazz i klasičnu glazbu. Ipak, rock je uvjerljivo na
prvom mjestu, a “Skica u ledu” mi je među ostalim poslužila da
progovorim na neki način i o tome, o toj svojevrsnoj opsesiji koja je
obilježila vrijeme odrastanja moje generacije.

Strojarski ste inženjer,
volite li svoj posao?

-Da,
ali evo, kako sam naveo u jednom od prethodnih pitanja, više ne radim kao
strojarski inženjer. To je jedan iznimno dinamičan i kreativan posao koji se u
nekim segmentima, po pitanju forme, poklapa s onim književnim. Dakle, svaki
kreativni segment ljudskog djelovanja na neki je način povezan, tako da to,
pisanje i inženjerski posao, nisu u konfliktu kako se to na prvi pogled čini.

Što Vam dobivena
nagrada znači?

-Nagrada
Mirko Kovač mi znači jako puno, jer se radi o prestižnoj regionalnoj nagradi u
čijem žiriju sjede eminentni članovi iz cijele regije, poput Ivana Čolovića,
Vlahe Bogišića, Envera Kazaza…

Mislite li da će
umjetnost promijeniti svijet…

-Ne.
To nije zadatak umjetnosti. Nekada je postojao pojam angažirana umjetnost, koji
je u današnjem svijetu obesmišljen, jer je umjetnost samo kap u moru
“sadržaja” koji se nude, tu prvenstveno mislim na internet i
sveprisutne društvene mreže. Njen značaj, čini mi se, nikada nije bio manji.

Kamo  ide suvremeni svijet?

To
je možda najteže pitanje koje se danas može postaviti. Nikada nije bilo
nezahvalnije biti prognozer u svakom pogledu. Mi živimo u jednom posebnom
vremenu, vremenu u kojemu je teško pronaći bilo kakvu analogiju s nekimdrugim
razdobljem, u vremenu “kraja povijesti” kako je to okarakterizirao
američki politički filozof Francis Fukuyama.

Poznavali ste Kovača, čega
se rado sjećate?

-Prije svega treba znati što je Mirko Kovač značio mojoj književnoj
generaciji. Radilo se o klasiku, a koji je istovremeno bio i naš
suvremenik. Međutim, Mirko Kovač je bio iznimka među sličnim piscima jer
nije živio od stare slave, već je u tom periodu napisao svoje možda
ponajbolje djelo, roman “Grad u zrcalu”. Imati samo priliku susresti se i
razgovarati sa sličnim piscem je rijetka privilegija. Pogotovo s piscem
poput Kovača koji je plijenio svojom komunikativnošću i, da budem malo
banalan, ljudskom toplinom.

Razgovarala Vesna Hlavaček, desk@dnevni-list.ba

You may also like

Hot News