Poraz moderne Europe u sarajevskim mahalama

By

Ovih dana počeo je orkestrirani napad na Katoličku Crkvu u BiH, sve zbog služenja mise za nevino stradale žrtve na Bleiburgu. Digli su se brojni političari i raznorazni nositelji antifašističkih ideja, optužujući kardinala Puljiića i katolički kler za fašizam i odavanje počasti fašističkim idejama. Dok mi razapinjemo kardinala, Europa nam je davno očitala lekciju i osudila zločine fašizma i komunizma.

piše: Dragan Vidović, magistar povijesti

No, svi ti jeftini politički napadi padaju u vodu činjenicom da ih je kardinal Puljić ponizio šutnjom, tom tako simboličnom gestom, ne spuštajući se na te jeftine igre. Multietično Sarajevo kapituliralo je pred nečim što bi trebalo uvažavati, jer na križnom putu Bleiburga bilo je i sarajevskih Hrvata i Muslimana, ljudi koji su nevino ubijeni, bez suđenja i čije su kosti negdje u Sloveniji. Ubijeni su u omazdi i želji da se osveti, da se zatre trag da su postojali i do danas nose stigmu i nevina krv žena, djece i muškaraca nosi etiketu ustaša, koljača i svirepih fašista. Tko smo mi da dijelimo takve etikete, da brojimo krvna zrnca i da sudimo.

Ukoliko analiziramo izjave političara sarajevskih mahala o najavi održavanja mise, vidimo iskrivljavanje tog sakramenta i postavljanje teza o služenju mise ustaškim zločincima i veličanju ustaških zločina. Niti u jednoj rečenici kardinala Puljića nećete i niste nikada mogli vidjeti veličanje tih osuda, nego je kardinal bio prvi koji je osudio sve zločine, pa i zločine počinjene u zadnjem ratu od strane pripadnika vlastitog naroda, ali i pozvao da se svi zločini procesuiraju. Po navici, izvlačimo iz konteksta samo ono što nam odgovara, skloni smo okretanju činjenica, pa je jasno da ovi jeftini trikovi plod su nezrelosti naroda, ali i pojedinih povjesničara koji bi jasno trebali govoriti i o zločinima komunističkog režima, ne koristeći ga u kontekstu revizionizma, kako se vrlo često žele postaviti teze.

Povjesničari bi trebali biti osobe koje će vođeni povijesnim činjenicama biti tumači događaja i brana koja će upravo sprečavati ovakve zloupotrebe tumača i iskrivljenja povijesnih događaja. Upravo bi događaji na Beliburgu trebali biti dio nastave na studijima povijesti gdje bi se govorilo o komunističkim zločinima nad civilima, uz jasnu osudu svih zločina fašističkog režima, i jasno govoreći i o zločinima ustaškog režima, kako bi smo pravilnim tumačom povijesti, propitujući sve strane došli do pravih odgovora i time pružili poruku za sve generacije. Nažalost i sami povjeničari danas vrlo često ostaju negdje u skutama nacionalnih ideologija, političkih margina i borbi za vlastiti položaj, a ne za životni poziv, a to je istinsko tumačenje povijesnih događaja.

Što se dogodilo na Bleiburgu?

Povlačeći se pred partizanima, 15. svibnja 1945. godine, pripadnici Hrvatske vojske, točnije vojne snage Nezavisne države Hrvatske nastale 1944. spajanjem domobranstva i Ustaške vojnice , s civilima počeli su se povlačiti prema britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskoj pokrajini Koruškoj. Britanci su međutim odbili prihvatiti predaju oružanih snaga NDH i naredili im da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji. Osnažene partizanske postrojbe s gotovo 800.000 pripadnika raspodijeljenih u pet armija gonile su ostatke poraženih snaga sve do Koruške. Bitno je istaći da su vojnici bili izmiješani s brojnima civilima, s brojnom djecom i ženama.

Prema izvješću štaba 12. divizije Jugoslavenske armije, sačinjenim odmah nakon događaja, 15. svibnja se na Bleiburgu predalo 93.000 pripadnika poražene vojske NDH. Partizanske snage koje se od ožujka 1945. nazivaju Jugoslavenska armija zarobljene vojnike i civile s Bleiburga povukle su dublje na područje pod svojom kontrolom te su velik broj tih ljudi pobile u masovnim zločinima kod Teznog, na Kočevskom Rogu, u Maceljskoj šumi i na mnogim drugim manjim stratištima, dok na samom Bleiburgu nisu zabilježeni pokolji zarobljenika. Demograf Vladimir Žerjavić u svojima analizama navodi podatak od 50 000 stradalih Hrvata, ali bitno je reći da je tu bilo i Muslimana, Slovenaca i brojnih drugih.

Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima sljedećih mjeseci, a ti su se događaji u hrvatskoj iseljeničkoj literaturi nazivali križni putovi i zapravo su bili marševi smrti. Prema svim važećim konvecijama o ratnim zarobljenicima, trebalo se suditi za počinjene zločine, ukoliko ih je bilo. No, negiranje takvih zločina narodnooslobodilačke jugoslavenske vojske je prekrajanje povijesnih činjenica i zapravo potvrđuje i do sada poznatu činjenicu da se u politčkom Sarajevu kontinuirano nastavlja politika koja iskrivljiva povijesne činjenice i dodatno pridonosi narušenoj slici pogotovo kada je riječ o položaju Hrvata.

Misa je sakrament, a ne politčka parada

Sveta misa ili euharistija je sakrament kojega je Isus Krist ustanovio na posljednjoj večeri te je ona spomen-čin njegove žrtve i kao takva je „izvor i vrhunac svega kršćanskog života“  (usp. Lumen Gentium, 11).  Budući da Crkva ni za koga nije definirala da se nalazi u paklu, možemo konstatirati kako svetu misu valja slaviti za sve krštene pa čak i za one koje prema ovozemaljskim mjerilima s pravom smatramo zločincima, poput Hitlera, Staljina i Tita.

Slaviti misu za nevino stradale civile je moralni čin i upravo poziv na preispitivanje vlastitih kolektivnih sjećanja i prilika da izađemo iz sjene iskrivljene realnosti i da time pokažemo ono što su zapadni znanstvenici davno istaknuli, oba režima su počinila zločine i komunizam su jasno osudili kao i fašizam, a Tita kojeg se u Sarajevu diže u bogove, smjestili na političku poziciju, lidera, vođe, ali i zločinca, koji je vladao čineći brojna nedjela. Umjesto što su digli oštrice na kardinala, svi ti propagatori demokracije, morala i lažnih ideala bi sami trebali organizirati događaj kojim bi se odala počast svim nevinim žrtvama jednostranačkih idelogija tijekom Drugog svjetskog rata.

Kao društvo doživjeli smo poraz, jer živimo u postkomunizmu i posttitoizmu, u uvjerenjima da je Tito bio dobar, da je bilo blagostanje, dok brojna istraživanja arhiva koje su zaostavština njegove vlasti jasno govori o represivnom aparatu, brojnim zločinima. Vrijeme je da svi mi izađemo iz tih iluzija i učinimo ogromni korak naprijed i jasno osudimo sve zločine, ali i iskažemo ljudsku poniznost pred svim nevino stradalim, pogotovo kad znamo koliko je djece nevino ubijeno.

You may also like

Hot News