Za hrvatske pisce iz BiH, ne za one iz Sarajeva, jedini put do Sarajeva je preko Zagreba
U Vitezu je 9. svibnja ove godine preminuo pjesnik Ivo Totić, koji je izvan ograničenoga kruga poznavatelja pisane riječi gotovo nepoznato ime. Totić je rođen u Zenici 1967. O njemu je nedavno u Jutarnjem listu pisao Miljenko Jergović, koji je svojevremeno šest Totićevih pjesama uvrstio u antologiju “Ovdje živi Conan”, pregled mlade bosanske lirike nastale u ratu. Knjiga je objavljena 1997. u izdanju zagrebačkog Durieuxa. “Iako mu je knjiga (zbirka pjesama “Crna fizika” iz 1995., op.a.) izašla u Sarajevu, vijest o Ivi Totiću i njegovu pjesništvu nikad nije prešla tih osamdesetak kilometara, niti je on kao pjesnik dobacio do Sarajeva”, piše Jergović. Nažalost, ova konstatacija ne vrijedi samo za Totića. Na pamet mi, pored njega, padaju još dva imena: Marko Martinović Car, rođen 1933. u Polju kod Travnika, umro u Vitezu 2003., te Dragan Šimović, rođen u Gabeli 1964., umro u siječnju 2007. u Mostaru. Znači, zajedničko ovoj trojici pisaca je to što nikada nisu dobacili niti do Sarajeva, a kamoli do Zagreba, iako se radi o sjajnim piscima. Zapravo, za hrvatske pisce iz BiH, isključujući one iz Sarajeva, jedini put kojim se može dobaciti do Sarajeva je onaj zaobilazni, preko Zagreba.
I sâm sam na neki način prešao sličan put. I neki drugi pisci podrijetlom iz BiH. Razloga je više, a prvenstveno se radi o nepostojanju bilo kakvog sustavnog bavljenja knjigom u BiH, sve je svedeno na zatvorene, privatne kružoke zapišane taštinom “najviđenijih članova”. Bez obzira što je u vremenu od 1962. pa do pred rat Marko Martinović objavio pet knjiga, bio je gotovo nepoznato književno ime. Iako je njegova debitantska knjiga, “Zvona i tišine” iz 1962., zbirka poezije, Martinović je prvenstveno bio poznat kao pisac kratkih priča. “Izuzimajući književno djelo pokojnog Vitomira Lukića, doista bi se teško mogao pronaći u novijoj književnosti bosanskohercegovačkih Hrvata pripovjedač ravan Martinoviću”, napisao je književni kritičar i pjesnik Željko Grahovac. Spomenuti Dragan Šimović, koji je nekoliko godina pred smrt radio kao književni urednik, objavio je 2003., nekoliko mjeseci prije Martinovićeve smrti, knjigu “Salon namještaja”, koja je zapravo izbor iz tri Martinovićeve prozne knjige: “Tražio sam Augusta” (1981.), “Isus u podrumu” (1995.) i “Gutači žaba” (1999.). U uredničkom predgovoru toj knjizi Šimović se dotiče i percepcije književnog djela Marka Martinovića. “Za pisca Marka Martinovića sam slučajno čuo negdje u drugoj polovici osamdesetih prošlog stoljeća, pasivno nazočeći jednoj od neobičnih, štoviše živopisnih rasprava u Klubu književnika, u podrumu sarajevske Svjetlosti. Naime, usputno je od nekolicine sugovornika Martinović tada, s ‘visoka’, imenovan ‘onim poštarom iz Viteza’. Valja spomenuti, radilo se o društveno iznimnome mjestu, ‘književnom pupku svijeta’, gdje su prigodu za javni govor, prešutno, imali tek posvećeni i u samu ‘suštinu’ zagledani pojedinci, što je istodobno moglo značiti kako književna i svaka druga periferija započinje iza vrata Kluba, prostirući se cijelim okolnim svijetom, na sve četiri njegove strane”, piše Šimović. “I nakon ovlašna čitanja dalo se vidjeti kako je Poštar Majstor te da književni pupak svijeta, izgleda, zahvaća i mali Vitez u srcu Bosne, dotad nepoznato mjesto na našem književnom obzorju.”
Da bi se vidjelo koliko je Marko Martinović uistinu dobar pisac, dovoljno je pročitati par njegovih priča, primjerice “Ružičasti sapun”, jednu od najboljih ratnih priča koju sam pročitao, koja govori o poratnom odnosu ratnih zločinaca i žrtava. Nakon šoka, kad neimenovana žena na odjelu parfumerije robne kuće prepozna ubojicu svoga muža, prodavačica je tješi sljedećim riječima: “Sve ćemo ih više sretati, što da radimo? Lica žrtava i lica ubojica susrest će se i pogledati još bezbroj puta.” U ove dvije rečenice ima više istine o nakaradnosti postdejtonske Bosne i Hercegovine nego u tonama elaborata u kojima se barata raznim stereotipima. Ova priča je napisana 1995., godinama prije nego što su zločinci promovirani u heroje a žrtve ponižene. Zatim jednu potpuno suludu i potresnu priču, “Gutači žaba”, koju bi u najkraćemu mogli opisati kao križanac Juana Rulfa i Tarantina, odnosno Marqueza iz svoje “magične faze”, koji je Rulfa najčešće navodio kao svoj uzor, i Tarantina. Pored ovoga, Martinović je smatran i predvodnikom novog književnog naraštaja u Srednjoj Bosni. On je odigrao ključnu ulogu pri objavljivanju debitantske zbirke poezije Ive Totića i bio je na neki način dobri duh Viteza, apsolutno nezainteresiran za nešto što bismo mogli nazvati književnom slavom. Prijatelji i poštovatelji zvali su ga Carem, što je u malim sredinama poput Viteza, ako ćemo suditi po onoj kako nitko nije prorok u vlastitu selu, postignuće samo po sebi. Čitao je gomile rukopisa raznih anonimusa te sve knjižice koje su objavljivane u lokalnim okvirima, odnosno više je truda ulagao u tuđe knjige nego u vlastite. Nedugo nakon što je 1997. objavljena moja debitantska knjiga “Puževa kućica”, Marko Martinović se jedan dan obreo u mome gradu i potražio me, potegnuo je osamdesetak kilometara da me upozna. Moja knjiga je tako u startu “dobacila” do Viteza, što iskreno nisam očekivao. Nismo puno razgovarali o mojoj knjizi, osim što je Marko rekao kako ću “daleko dobaciti”. To je bio jedini trenutak u našem razgovoru u kojem je bio smrtno ozbiljan. To mi je i danas vrednije od bilo koje književne nagrade koju sam u životu dobio. Kad je tri godine kasnije objavljen moj prvi roman “Kad magle stanu”, susreo sam jedne prilike u Vitezu Marka, koji mi je rekao samo “Sjećaš se ti šta sam ja tebi reko!”, te iz džepa kaputa izvukao moj roman koji je nosao po gradu i preporučivao ga svakome za koga je znao da mu je stalo do knjiga.
Među ostalima i Ivi Totiću, koji mi je poslao jednu svoju zbirku i poruku kako ga je roman oduševio. Dragan Šimović pomalo je atipična pojava i teško se uklapa u bilo kakve šablone: unatoč tome što je prvu knjigu priča, “Misterij stolne lampe”, objavio 1990., s 26 godina, poslije rata se javio drugom zbirkom tek 1997. godine. Što je, ipak, pomalo neobično, ako imamo na umu svu silu pisaca i “pisaca” koji su se raspisali za vrijeme i poslije rata, a pogotovo zbog činjenice da je svojom prvom knjigom jasno dao do znanja da se radi o piscu koji ima što reći. Šimović je 1988. dobio uglednu Nagradu Zija Dizdarević, najvažniju književnu nagradu za kratku priču u BiH, koju su svojevremeno dobivali pisci poput Ivana Lovrenovića, Stjepana Čuića, Daše Drndić, Ivana Ivanjija… U priči “Čita krava novine”, koja je objavljena u trećoj i posljednjoj Šimovićevoj zbirci priča “Učili smo za pjesnike”, objavljenoj u Zagrebu 2003., Šimovićev junak, rezignirani tridesetogodišnjak, negdje na ratnoj crti oko Sarajeva, poput kakvog starca rezimira vlastiti život. To mjesto bismo mogli označiti kao ključno u cijeloj knjizi, jer se ona da iščitati po jednom jedinstvenom ključu: kao bolan hommage jednoj generaciji koja je “učila za pjesnike”, a završila kao topovsko meso. Odnos “liberalnog” Zagreba prema hrvatskim piscima iz BiH bio je prilično shizofren: od nevjerojatne susretljivosti pa do statusa “sumnjivih lica”, odnosno rušitelja vlastite zemlje, što sam i sâm bezbroj puta iskusio na vlastitoj koži, pogotovo zbog činjenice jer sam rat proveo u demoniziranom HVO-u, što je bilo vidljivo iz mojih romana, a jedna anegdota upravo o Draganu Šimoviću govori do kojeg je paradoksa to znalo dovesti. Jednom sam s jednim tipičnim zagrebačkim “liberalom” razgovarao o književnosti u BiH, koja je tad, u prvoj polovici 2000-ih, bila u trendu. Spomenuo sam u jednom trenutku Dragana Šimovića, koji mi je bio prijatelj i urednik tri moje knjige, a također smo u suradnji, uključujući Roberta Mlinareca, objavili 2004. jednu zajedničku zbirku priča (“Triangulacija”). “Pa on je nacionalist”, rekao je moj zagrebački poznanik.
“On živi u Mostaru.” Šimovićevo hercegovačko podrijetlo bilo je u to vrijeme “neoboriv argument” za slične tvrdnje. “Da”, rekao sam mu, “ali otkud ti to da je nacionalist?” To mu je navodno povjerio jedan sarajevski pisac, naš zajednički poznanik. Nisam mu htio reći kako je taj rat proveo izvan Bosne i Hercegovine, a Dragan Šimović u opsjednutom Sarajevu, odakle je tek nakon rata prešao u Mostar. Jedan period rata je kao vojnik Armije BiH proveo na najopasnijem ratnom položaju iznad Sarajeva, koji je bio ključan za obranu grada, na zloglasnom brdu Žuć, gdje je poginuo veliki broj branitelja. Kad je riječ o Ivi Totiću, nekoj vrsti reinkarnacije velikog Nikole Šopa, koji je proveo rat u opsjednutoj Lašvanskoj dolini, ostaje mi tek toplo preporučiti spomenuti Jergovićev tekst, jer je bolji teško ili gotovo nemoguće napisati. Prenijet ću samo, kao zaključak, Totićevu bolnu i sumornu pjesmu o Zagrebu iz “Crne fizike”, uvrštenu u Jergovićevu antologiju, koju je napisao 1994. i koja na svoj način govori o odnosu “pupkova svijeta”, Sarajeva i Zagreba u našem slučaju, prema skrajnutim “provincijskim” piscima poput Totića, Martinovića ili Šimovića.
www.express.hr
