Kolumna Višnje Stratešine:Hrvatski problem nije u Lavrovu, nego u državnoj politici koju definira tuđi novac

By

Politički upravitelji Hrvatske već godinama dovode zemlju u energetsku ovisnost o Rusiji zapuštajući vlastitu proizvodnju plina i odugovlačeći s LNG-om na Krku, a preko Agrokora ruskom je kapitalu omogućena presudna uloga u opskrbi hranom u regiji

Korona je poslužila kao dobar pokrivač za odgodu regionalne turneje ruskog šefa diplomacije Sergeja Lavrova koja je trebala uključiti Zagreb, Sarajevo i, dakako, Beograd. Najprije je zbog epidemiološkog stanja (navodno zbog korone u ruskom veleposlanstvu) otkazan njegov posjet Zagrebu koji je trebao uključivati i razgovore s predsjednikom Milanovićem i premijerom Plenkovićem.

Nagađalo se da je planirani posjet zapravo postao neugodan za Plenkovića, zbog europskih saveznika. Da bi u tome moglo biti istine, može se naslutiti iz intervjua ministra Lavrova Večernjem listu u kojem kaže kako je ‘ozbiljna prepreka na putu daljnjeg jačanja rusko-hrvatskih veza i dalje vrtlog sankcija koje promiče Bruxelles (…) prema izravnom nalogu Washingtona’, dodajući da je ‘u posljednje vrijeme takva antiruska linija postala puno aktivnija’.

Uloga korone u ruskoj diplomaciji

Neposredno uoči puta ministar Lavrov ​otkazao je i ostatak turneje. Prema službenoj verziji, morao je u izolaciju zbog korone.Nema sumnje da je turneja ministra Lavrova po državama potpisnicama Daytonskoga mirovnog sporazuma, a uoči njegove 25. obljetnice, trebala biti poruka o ruskoj geopolitičkoj prisutnosti. I tada, a zapravo od Jalte do današnjih dana, taj prostor u geopolitičkom i sigurnosnom smislu, u međusobnom natjecanju i s promjenjivim uspjehom ‘menadžeriraju’ SAD i Rusija.

Sergej Lavrov kao tadašnji ruski veleposlanik u UN-u u New Yorku ima i osobna sjećanja o tome kako je s novom mirovnom misijom (IFOR) u BiH ušao NATO pod američkim zapovjedništvom, kako je (preko UNTAES-a) NATO pod zapovjedništvom američkoga generala (Jacques Paul Klein) izišao na Dunav istisnuvši dotadašnje ruske mirovnjake koji su u sklopu UNPROFOR-a čuvali stečevine srpske okupacije.
S nastavkom djelovanja i SAD i Rusija mogu biti djelomično zadovoljni.

U međuvremenu su pod pokroviteljstvom SAD-a Kosovo i Crna Gora postale države, Hrvatska je postala članica NATO-a i EU, zatim su članice NATO-a postale i Crna Gora i Sjeverna Makedonija (nakon što je pod američkim pokroviteljstvom riješila spor oko imena s Grčkom).

No i Putinova Rusija vratila se u regiju – manje vidljivo, ali vrlo snažno, i to sa svojim najjačim adutima: energijom, odnosno naftom i plinom, i obavještajnom prisutnošću, ojačanom starim vezama. Strateški saveznici u tome su joj Srbi, odnosno Beograd i Banja Luka, koja je u posljednje vrijeme vrlo snažna ruska ekspozitura.

Rusija je uspjela ostvariti plinsko-naftni monopol u cijeloj regiji, uključujući i Hrvatsku, ostvarujući svoje ciljeve uglavnom pridobivanjem (neki kažu kupnjom) lokalnih političara i njima bliskih ljudi od utjecaja. Uz to su ruski aktivisti u sklopu rusko-srpskog savezništva sudjelovali u više pokušaja destabilizacije Crne Gore i Makedonije nastojeći spriječiti njihov ulazak u NATO.

Dakle, u usporedbi s 1995. Sergej Lavrov ima razloga biti zadovoljan i ruskom prisutnošću i postignućima na Balkanu. I to je trebala demonstrirati njegova turneja po državama Daytonskog sporazuma da je nije spriječila korona – ili možda ipak pokoji telefonski poziv.

Samo je jedan strateški saveznik

No gdje je Hrvatska u odnosu na takvu rusku ulogu, a gdje bi trebala biti? Najprije gdje bi trebala biti: Rusija nikada nije bila niti može biti strateška saveznica one Hrvatske koja drži do svoje državnosti, do pripadnosti zapadnom krugu i njegovim vrijednostima.

Takav je strateški saveznik samo jedan – SAD. Ali Rusija je prevažna država, preutjecajna u regionu da bi bila ignorirana u političkim i diplomatskim odnosima. Uz to Rusija nije bila neprijateljska prema Hrvatskoj iako je strateško savezništvo veže sa Srbima i Srbijom. A i zašto bi se Hrvatska odricala povoljnih ruskih energenata?

No iza paravana prividne političke rezerviranosti teče drugi proces. Politički upravitelji Hrvatske već godinama dovode zemlju u energetsku ovisnost o Rusiji zapuštajući vlastitu proizvodnju plina i odugovlačeći s LNG-om na Krku, preko Agrokora ruskom je kapitalu omogućena presudna uloga u opskrbi hranom u regiji, politiku i energetiku Hrvata u BiH već odavno vode Banja Luka i Moskva… A onda je problem u Zagrebu razgovarati sa Sergejom Lavrovom? Ne, problem je imati državnu politiku koju definiraju tuđi novac (osobito onaj koruptivni) i tuđi državni interesi.

Višnja Starešina / Lider media

You may also like

Hot News