Ne, g. Izetbegoviću, Hrvatska nije počinila agresiju na BiH. Ne izvrćite povijesnu istinu i ne širite mržnju

Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović izjavio je u srijedu u intervjuu za portal Vijesti.ba da su ”Hrvatska i Srbija izvršile agresiju na Bosnu i Hercegovinu te da se u ovoj zemlji nije radilo o građanskom ratu, kako je to nedavno ustvrdila predsjednica Vijeća skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko”.

“U BiH nije bilo građanskog rata, relevantne rezolucije organizacije Ujedinjenih naroda i presude međunarodnih sudova su nedvojbeno potvrdile da se radilo o agresiji susjednih zemalja i udruženim zločinačkim poduhvatima koji su sezali do Miloševića i Tuđmana”, nastavio je dalje Izetbegović.

Komentirajući odnos Hrvatske prema BiH, bošnjački član državnog vrha BiH istaknuo je da se radi o ‘paternalističkom odnosu’. “Ignorira se naše stavove i interese, negira udruženi zajednički pothvat počinjen u pokušaju stvaranja etnički čistog hrvatskog teritorija, ne vraća nam imovinu, ne plaća vodni resurs Buškog jezera koje koristi desetljećima uz simbolične nadoknade”, rekao je Izetbegović.

Bošnjaci ne pokušavaju dominirati u BiH

Ipak, priznao je da Hrvatska podupire BiH u euroatlantskim težnjama, investira i olakšava kretanje ljudi i roba i ustvrdio kako su odnosi BiH i Hrvatske ‘ambivalentni i kontroverzni’, dodajući da bi mogli biti i bolji.

Nadalje, Izetbegović je odbacio tvrdnje kako se danas bošnjačka strana u BiH ponaša poput srpske u bivšoj Jugoslaviji pokušavajući ostvariti dominaciju nad manje brojnim narodima. “Naravno da nema nikakve istine u tome, ali ima tendencije da se Bošnjaci optuže i stigmatiziraju”, rekao je Izetbegović.

Nije ovo prvi puta da Izetbegović proziva Hrvatsku za činjenje agresije u BiH, ali očito je da je sada intenzivirao tu opasnu retoriku obzirom da ovu turbulentnu susjednu državu na jesen čekaju parlamentarni izbori. U listopadu ove godine građani izlaze na birališta, a već se mjesecima vode žučne polemike oko mogućih izmjena Izbornog zakona, kojim posebice nisu zadovoljni Hrvati u BiH. Iz HDZ-a BiH već su ranije ocijenili kako bi provedba novih izbora bez promjena Izbornog zakona dovela Bosnu i Hercegovinu u novu krizu, jer ne bi bilo moguće kompletirati zakonodavnu vlast, a na nivou Federacije ne bi mogla biti izabrana ni nova vlada.

Hrvatski narodni sabor BiH stoga je u parlamentarnu proceduru uputio svoj prijedlog izmjena Izbornog zakona, a njega je za sada prihvatio Dom naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, no nema izgleda da on dobije podršku i u Zastupničkom domu.

Taj prijedlog predviđa da se hrvatski, odnosno bošnjački zastupnici u federalnom Domu naroda biraju pretežno iz kantona u kojima su jedan, odnosno drugi narod u većini.

Kao što je poznato, Bakir Izetbegović godinama tvrdi kako Hrvati nisu u neravnopravnom položaju u BiH te kako nemaju razloga za nezadovoljstvo, protiveći se izmjenama Izbornog zakona. Ipak, ova posljednja, žestoka izjava svjedoči da je Bakir zaoštrio svoju retoriku kako bi mobilizirao svoje sljedbenike i ujedinio bošnjačku većinu, što je njegovo pravo, kao bošnjačkog lidera, no, upušta se u vrlo opasnu avanturu. Ne samo opasnu, već doista vrlo problematičnu i nepredvidivu političku akrobaciju, koja bi mogla imati nesagledive posljedice.

U situaciji u kojoj je područje jugoistočne Europe, čak nazovimo ga Balkana i dalje trusno, na što upozoravaju i sigurnosni eksperti, ali i diplomati, igrati se s ovakvim izjavama više je nego neodgovorno. Nije li dovoljno to što radi Milorad Dodik, šaljući neprestano ratnohuškačke poklike iz Republike Srpske, dok stoluje u svojim mramornim dvorima u Banjoj Luci, smišljajući kako da pokrene novi rat u BiH?

Prisjetimo se kako je bivša predsjednica HNS-a, a tada zastupnica Vesna Pusić šokirala javnost 2001. godine izjavom u Hrvatskom saboru da je Hrvatska počinila agresiju u BiH. Nakon burnih reakcija u Parlamentu, tadašnji predsjednik Sabora Zlatko Tomčić zatražio je od Vesne Pusić da se ispriča svim zastupnicima jer je omalovažila Deklaraciju o domovinskom ratu koju su svi izglasali. Nakon što je ona ponovila svoj stav ne želeći od njega odustati, dobila je opomenu. No i dan-danas, ta je tvrdnja ostala njezina najcitiranija izjava, a puno godina kasnije, 2017., pojavit će se i teze kako joj je baš ta izjava ”presudila” u borbi za glavnu tajnicu UN-a, za koju je žestoko lobirala.

Činjenica je da je odlične odnose Hrvatske i BiH, posebice nakon što je započela srbijanska agresija na Hrvatsku, 1991., a potom, godinu kasnije, 1992. na BiH, definitivno unazadio nepotreban i nesretan hrvatsko-muslimanski sukob 1993., u kojem su počinjena zlodjela s obje strane. I to je sramotna i krvava epizoda užasnog rata na ovim prostorima, ali povijest pamti kako je Srbija započela s prodorom, osvajanjem, uzurpacijom, ubijanjima, pokoljima i paljenjima prema susjednim državama, što će kasnije eskalirati i pokušajem zatiranja kosova.

Niti je hrvatska vojnička čizma stupila na područje Srbije, a niti je to učinila bošnjačka. Kristalno je jasno tko je agresor i krivac za užase na teritoriju bivše Jugoslavije, unatoč tome što ni današnja srbijanska vlast, koja bizantinski vodi igru prema Europi, punih usta priče o ulasku u EU, a u unutarnjoj retorici i dalje u Hrvatskoj vidi ustaše, a u BiH ”balije”, ne želi priznati povijesnu istinu- Srbija je generator zločina na nesretnim prostorima još nesretnijeg Balkana.

I zato g. Bakir Izetbegović treba pažljivo birati riječi, jer jedna je iskra dovoljna da zapali plamen, a već se to puno puta pokazalo uspješnim u ovim područjima. No, od Izetbegovića, koji, čini se, ipak nije naslijedio politički mir i filozofiju od svojega pokojnog oca, Alije, teško je očekivati drugačiju retoriku.

Presuda iz Haaga

Da, 29. studenog 2017. Žalbeno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju u Haagu je, u okviru žalbene presude bosanskohercegovačkoj šestorici utvrdilo da je postojao međunarodni oružani sukob u BiH i stanje okupacije, a potvrdilo je i postojanje hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata s ciljem etničkog čišćenja dijelova BiH te da je prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman bio dio udruženog zločinačkog poduhvata.

Haški je sud šestoricu bosanskohercegovačkih Hrvata u svibnju 2013. nepravomoćno osudio na kazne od 10 do 25 godina zatvora zbog zločina nad muslimanima tijekom rata u BiH osmišljenih u okviru udruženog zločinačkog pothvata.

Žalbeno je vijeće utvrdilo da je prvostupanjskom presudom pravilno utvrđeno postojanje međunarodnog oružanog sukoba, te da je pravilno utvrđeno da je Hrvatska provodila kontrolu preko lokalnih tijela u Herceg Bosni što potvrđuje da je postojalo stanje okupacije. Žalbeno vijeće odbacilo je i žalbene osnove u kojima se tvrdilo da nije postojao udruženi zločinački pothvat.

Raspravno vijeće je većinom glasova, uz suprotno mišljenje predsjedavajućeg suca Jeana Claudea Antonettija, u prvostupanjskoj presudi zaključilo je da je sukob između Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH 1993.-1994. godine bio međunarodni sukob uz umiješanost Hrvatske te da je većina zločina nad muslimanskim stanovništvom takozvane Herceg-Bosne za koje su se teretili optuženi počinjena u okviru udruženog zločinačkog pothvata u kojem je sudjelovao i dio političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske, uključujući i predsjednika Franju Tuđmana.

Cilj toga udruženog zločinačkog pothvata, prema zaključcima presude, bio je uspostava etnički čistog hrvatskog entiteta barem djelomično u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine i njegovo pripajanje Hrvatskoj kako bi se ponovno ostvarilo ujedinjenje hrvatskog naroda u slučaju raspada BiH, odnosno da on postane neovisna država unutar BiH tijesno povezana s Hrvatskom.

Vijeće je zaključilo da su HVO i HZHB bili u funkciji ostvarivanja različitih aspekata zajedničkog zločinačkog cilja uspostave etnički homogenog prostora.

Tako stoje pravne stvari iz Haaga, s i dalje otvorenim brojnim nedoumicama i pitanjima. Znamo što se dogodilo i s osuđenim Hrvatima.

Zaboravlja se pomoć Hrvatske

No, Bakir Izetbegović ipak zaboravlja da je Hrvatska intenzivno pomagala dok su Srbi klali i palili po BiH, slala Bošnjacima oružje, naoružavala ih, prihvaćala stotine tisuća izbjeglica, pokušavajući pomoći ne samo Hrvatima u toj državi, već i Bošnjacima, ali i Srbima koji su bili protiv sumanute Miloševićeve velikosrpske politike porobljavanja ostalih naroda iz bivše Jugoslavije.

Hrvatska svakako nije željela stvarati nikakvu etnički čistu mini-Hrvatsku u okviru BiH. Nisu to sigurno radili ni momci iz HOS-a, u kojemu je gotovo polovina njih bila bošnjačkog podrijetla. Pokušavala je zaštititi Hrvate u toj državi u jezivom srpskom pohodu, pružajući istovremeno ruku i Bošnjacima, a međusobni sukob iz 1993., o kojem smo pisali, ostat će upamćen kao opomena za obje strane za sva vremena.

Nije li i sam premijer Andrej Plenković, nakon što je preuzeo vlast, za svoj prvi službeni put izabrao upravo BiH, ponavljajući desetine puta kako je ona za Hrvatsku najvažnija partnerska zemlja s kojom želimo imati izvrsne dobrosusjedske odnose? S više ili manje nespretnosti iz službenog su Zagreba prema službenom Sarajevu stalno odašiljane poruke partnerstva, mira, suživota, prijateljstva, no, danas, 23 godine nakon Daytonskog sporazuma, Bakir Izetbegović i dalje priziva prošlost, kao što to radi i službeni Beograd.

Zašto? Čemu? S kojim ciljem? Izazivanjem novih, najprije verbalnih, a potom možda i oružanih sukoba? Ne sjeća li se g. Izetbegović kako je Slobodan Milošević perfidno palio mase svojim psihopatskim govorima, da bi se ubrzo sve pretvorilo u najveću masovnu klaonicu nakon Drugog svjetskog rata? Pa barem Izetbegović vješto upotrebljava riječi, obrazovan je, elokventan i na stalnoj liniji s turskim ”sultanom” Erdoganom, ima moćnoga saveznika, ali čemu zaziva neprijateljsko ponašanje, dok istovremeno naša vlast, koju narod optužuje da joj se diktira iz Bruxellesa, gotovo šalje golubove mira u Sarajevo? Znači li to Erdogan podržava svoga miljenika u ovakvim pogubnim eskapadama? Idemo li tom logikom da Bruxelles diktira Zagrebu, dakle, Ankara Sarajevu.

Gospodine Izetbegović, godina je 2018. Svijet nikada nije bio bliži novom globalnom ratu s golemim količinama zastrašujućeg oružja. Sirija je i dalje u plamenu, Izrael i Palestina u permanentnom sukobu, Europa preplavljena izbjeglicama, brojnim džihadistima, a na vlasti moćni i opasni veliki vođe koji ponovno vode borbu supersila.

Nemojte to raditi. Ne morate nas voljeti, čak ni poštivati, ali ne vraćajte nas u prošlost, ne prizivajte krvave duhove, dok svi zajedno stojimo na rubu provalije. Susjedi smo, osuđeni jedni na druge, što da radimo? Da se kolektivno odselimo, da ratujemo, ili da živimo u miru jedni pored drugih? Zagreb je izabrao ovo treće, izaberite i Vi.

direktno.hr




Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *