<

SELFIE ZA ROPSTVO ILI SLOBODU ?!

U zadnjih nekoliko godina došlo je do nagle tehnološke ekspanzije. Postala je moda imati što noviji smartphone, svaku sekundu objaviti neku fotografiju na društvenim mrežama, pisati na istim mrežama gdje smo i što radimo, kako se osjećamo, objavljivati fotografije raznih sadržaja. Dulje vremena promatram osobe po kafićima, u šetnji, njihovu komunikaciju, odnos prema drugima. Sjedi se i svi su apsolutno za mobitelima ili tabletima. Ljudi provedu sate na kavi da uopće ne progovore ni dvije riječi. Malo po malo se sve više otuđujemo, gubimo dodir s realnim svijetom i postajemo robovi tehnologije. Prave prijatelje zamijenjujemo s virtualnim, imaginarnim, od koje mnoge nismo nikada sreli. Doista se svakog dana počinjem sve više i više zgražavati nad fotografijama  djevojaka i djevojčica koje objavljuju na društvenim mrežama; pa zar smo toliko počeli kao društvo propadati i žalosno je gledati što si sve te djevojke dozvoljavaju, gubeći i posljednje zrno dostojanstva. Sve više i više počinjemo se srozavati do razine koja ruši svaki autoritet i dostojanstvo pojedinca.

Doista je zapanjujuće koliko vremena trošimo na društvene mreže, koliko poruka napišemo putem tih aplikacija. No uočljivo je koliko sve manje vremena pronalazimo za druge ljude, za čitanje knjiga i koliko smo zapravo olovku i papir zamijenili tipkovnicom i programima za pisanje. No, možemo li sami napraviti određene promjene i odagnati se od ropstva društvenih mreža i pokušati biti što više uključeni u normalni život. Nedavno mi je jedan prijatelj priznao kako je zapravo uhvatio sebe da je počeo zaboravljati pisati i koliko se njegov rukopis pokvario. Postajemo li polako robovi društvenih mreža, počinje li nas netko polako kontrolirati. Koliko smo knjiga pročitali zadnjih mjesec dana, koliko smo vremena izdvojili i otišli u šetnju prirodom ili u obilazak neke povijesne i kulturne znamenitosti kojim obiluje naša država, ili smo radije sjedili za mobitelima, tabletima ili laptopima i provesti sate i sate u dopisivanju s virtualnim prijateljima.

I na kraju , trebamo se sami zapitati koliko sami sebi pomažemo u otuđenju i udaljavanju od drugih ljudi i u kojoj smo mjeri postali ovisnici o društvenim mrežama. Želimo li si dozvoliti da netko kontrolira svaki naš pokret, da zna gdje smo i što činimo. Mogu li se društvene mreže iskoristiti i u odgojne i obrazovne svrhe?  Moramo li svakodnevno objaviti slike u oskudnoj odjeći, s ispupčenim usnama, s krpicama na sebi, s desetcima boca piva na stolu. Možemo li se trgnuti iz te nametnute kontrole i ograničenja slobode i pokušati pokazati da kao društvo, ali i pojedinci, ipak imamo određene moralne principe i granice, ili ćemo se polako pretvarati u “ovce” koje kontroliraju “čobani”.

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

KRIZMA U CRKVI “UZVIŠENJA SVETOG KRIŽA” KLOPČE

Read Next

35. GODIŠNJICA SMRTI JOSIPA BROZA TITA

Follow On Instagram