Životno svjedočanstvo Stijepe Gleđa Markosa: ‘Gospodin mi je važniji od svjetskih nagrada i aplauza’

By

Poznati dubrovački tenor, Stijepo Gleđ Markos, prije šest godina se vratio Bogu svoga djetinjstva, onome Ocu za kojim je toliko dugo čeznuo…. Donosimo njegovu životnu priču

Stijepo nikada neće zaboraviti onaj osjećaj srama kada je stao pred svećenika, kojemu je o sebi uvijek pričao u superlativima, a sada mu mora iznositi prljavštinu, odnosno govoriti svoje najgore grijehe. Bilo je to prije šest godina kada je živio u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Londonu, u kojemu je boravio na glazbenom usavršavanju. Njegov ispovjednik bio je voditelj misije fra Ljubomir Šimunović. Glazbenik se toga dana pred franjevcem pojavio s nekoliko listova A4 papira ispisanih grijesima. Na ispovijedi je rekao sve čega se sjetio: grijeh po grijeh, od onih najsitnijih prijestupa iz djetinjstva do teških grijeha iz zrelijih godina. Bilo mu je jako neugodno pred drugom osobom izgovarati ono što bi najradije u sjećanju zatomio. „Tijekom ispovijedi sam gorko plakao. Svećenik mi je na kraju rekao da odem spavati i da se odmorim.“ Kada je te noći legao u krevet, pomislio je kako ga ovaj fratar više sigurno neće pozvati na kavu, što je bio njihov običaj kojemu se pjevač jako radovao.

Ovako započinje priča o obraćenju međunarodno priznatog hrvatskog tenora Stijepa Gleđa Markosa koji je odigrao više stotina predstava s glavnim ulogama u mjuziklima i nastupao na hrvatskim i međunarodnim festivalima, gdje je osvajao brojne nagrade. Veliki iskorak u međunarodnoj karijeri ostvario je upravo u Londonu 2012. godine kada je bio izabran za glavnu ulogu Marija Cavaradossija u Puccinijevoj operi „Tosca“. Na preporuku Kraljevske operne kuće („Royal Opera House“) dobio je britansku glazbenu stipendiju i nastavio usavršavanje kod glasovitoga vokalnoga pedagoga i profesora Rylanda Daviesa s Kraljevske glazbene akademije. Surađuje s vodećim orkestrima u Hrvatskoj i inozemstvu, a posljednju ulogu u mjuziklima odigrao je kao glavna uloga u mjuziklu “Mirakul” o čudotvornoj Gospi Sinjskoj. Piše i sklada vlastite kompozicije suvremene popularne i duhovne glazbe.

Stijepo Gleđ je rođen u kišnom studenom 1980. godine u Dubrovniku. Prvih osam godina je rastao kao nasmijan i vedar sin jedinac. Bio je ljepuškasti dječak, velikih svijetlo zelenih očiju, koji je, ponajviše zbog lijepog pjevanja i iznimnih zabavljačkih sposobnosti, stalno privlačio pozornost svih članova obitelji. „Bezbrižno djetinjstvo je prekinuto 1988. godine kada je moj otac tragično poginuo u prometnoj nesreći. Naravno da je to za mene, osmogodišnjeg dječaka, predstavljalo šok, jer mi je tata silno nedostajao, ali čini mi se da kao dijete nisam znao do kraja izraziti tugu“, priznaje. Od drugih ljudi je slušao kako mu je otac bio dobar čovjek, ali on na njega ima tek nekoliko blijedih sjećanja. Jedno takvo nastalo je kada je Stijepu tata crtao Isusa i Mariju za domaći rad iz vjeronauka jer je njegov otac bio talentiran za crtanje.

Pjevač nam priča kako je rastao u obitelji koja je držala do kršćanskih vrijednosti. Kao dječak je redovito išao na nedjeljne svete mise i na vjeronauk kod fra Stipe. Prisjeća se djece u crkvi koja su ga nakon očeve smrti gledala sa sažaljenjem. „Meni je to bilo neobično jer ja to uopće nisam doživljavao na takav način. Jednom prilikom sam na vjeronauku rekao kako je moj otac sada na nebu s Isusom, što je fra Stipi bilo drago čuti.“ Stijepo vjeruje kako je, bez obzira na kasnija lutanja i odvajanja od Boga, Božja ljubav u njegovo srce usađena upravo preko roditelja. „Da se tako izrazim, ona je ostala pohranjena, a kasnije se instalirala“, objašnjava.

Ljubav prema glazbi i lutanja

Naš sugovornik se još u djetinjstvu zaljubio u glazbu. „Odrastao sam u obitelji u kojoj se neprestano pjevalo. Djed je imao gromoglasan tenorski glas, mama je također stalno pjevušila, a tata je nevjerojatno lijepo plesao. Stoga ne čudi da sam ja već s dvije godine pjevušio hitove grupe Abba, a kasnije i pisao nekakve svoje pjesmice. „Naravno da sam nastupao na svim školskim predstavama i uvijek sam bio u nekakvom dramskom điru“, prisjeća se. Talent za glazbu je također vječito ostao u njemu, ali je, poput vjere, ostao zapakiran, odnosno na duže vrijeme se zatajio. Nakon završene osnovne škole Stijepo je školovanje nastavio u Pomorskoj školi, gdje je upisao smjer brodostrojarstvo. „Istina je da sam u srednjoj školi otkrio da imam snažan glas, ali tome nisam pridavao nekakvu važnost“, priznaje. Jedan prijatelj mu je čak rekao da bi mogao pjevati u operi, na što je Stijepo samo zamahnuo rukom, ali je kod kuće ipak skrivećki slušao Placida Dominga i Luciana Pavarottija te svoje glasovne mogućnosti uspoređivao s najznačajnijim svjetskim tenorima. „U srednjoj školi sam otkrio klasiku. Razrednim prijateljima sam čak pričao o klasičnoj glazbi, ali su me oni zbog toga doživljavali kao čudaka. Možda bi me drukčije gledali da sam išao u gimnaziju ili umjetničku školu…“. Unatoč brojnim predrasudama, Stijepo je u srednjoj školi imao svoju klapu, u kojoj je pjevao prvog tenora.

Stijepovi odlasci na nedjeljne svete mise prekinuti su nakon sakramenta svete potvrde. „Crkva me nakon toga više nije vidjela. Mislio sam kako sam obavio sve važno. Vidimo se na vjenčanju!“ priznaje. Nakon toga je uslijedilo njegovo najdublje lutanje. „Bio sam sav u svojem svijetu. Sve sam htio probati. Malo jedno, pa malo drugo društvo…“, prisjeća se. Problem je bio u tome što sredinom devedesetih, u ono poslijeratno vrijeme, mladi ljudi u Dubrovniku nisu imali veliki izbor zabave. Mogli su samo satima sjediti na klupi, popiti neko piće i komentirati ljude u prolazu. Stijepo je u srednjoj školi prošao kroz sve što prolaze mladi ljudi, što uključuje duge noćne izlaske. „Međutim, danas znam kako je mene kroz sve to vodila nevidljiva ruka. Siguran sam da su Gospodinu svi ljudi jednaki, ali ja sam nekako doživio da mene voli na poseban način. Možda upravo zbog gubitka tate… Vjerujem da je Bog vidio okolnosti moga odrastanja, znao je da sam bio posebno ranjen i stalno je bio uz mene“, svjedoči. Čuvao ga je kada je prebrzo vozio i uvijek ga je provlačio kroz nevolje, što Stijepo u mladosti nije znao ili nije htio priznati. Naravno da je danas itekako svjestan onoga što je prije ignorirao: tijekom srednje škole nad njime je bila jedna posebna milost.

Vjera kao mladenačka zabava

U pubertetu je čak ušao u molitvenu zajednicu. Redovito je odlazio na molitvena druženja i putovao s mladim ljudima. Međutim, sve je to doživljavao kao zabavu, odnosno nekakav hobi, mjesto na kojem se mladi ljudi vesele i dižu ruke, ali nije dubinski doživio vjeru. Nerijetko bi se nakon molitve vratio kući i onda pametovao majci kako bi trebala živjeti. Ponašao se kao dijete koje na povratku iz kina, gdje je upravo gledao najnoviji film Brucea Leeja, imitira glavnog glumca i napada mamu iz grma. „Bio sam površan i u potpuno krivom filmu. Vjera mi je predstavljala samo nekakav imidž, a srce mi je ostalo nepromijenjeno. Čak sam bio u zabludi da sam dobar bez obzira na to što radim… Živio sam po onoj logici da je sve OK dok nekoga nisi ubio… “, priznaje.

Nakon srednje škole se ukrcao na brod te je sljedeće tri i pol godine plovio diljem svijeta. Kolege pomorci su mu često, čuvši ga kako pjeva, govorili „da oni imaju takav glas, sigurno ne bi bili na brodu“. Na taj način su ga poticali da se okuša u profesionalnom pjevanju. Međutim, Stijepo se nije mogao odreći dobre zarade na brodu, pa još neko vrijeme nije pomišljao na promjenu karijere. Onda je uslijedila vojska. Bio je to možda prvi trenutak u njegovom životu kada se polako počeo mijenjati. Prije ukrcavanja na brod sebe je zamišljao kao vojničinu koja može napraviti petsto sklekova dnevno. Na regrutaciji je tražio da ga stave u pješadiju jer je imao potrebu dokazati da je bolji i jači od ostalih. Međutim, kada se približio datum odlaska u vojsku, Stijepo se predomislio te završio u domu za starije osobe „Domus Christi“, gdje je civilno odslužio vojsku. „Bez obzira na to što to nije bio frajerski posao, jer sam svaki dan čistio, prao i gulio krumpire, tamo sam doživio brojna lijepa iskustva. Osim toga, upravo u tom domu je otkriveno da sam odličan zabavljač te da u srcu nosim posebnu ljubav prema starijim osobama“, kaže.

Ljubav prema starijim osobama

Poseban sentiment prema starijima kod Stijepa se pojavio još u djetinjstvu. Priča nam kako njegova obitelj početkom devedesetih, u vrijeme najtežih napada na Dubrovnik, odlučila ostati u gradu upravo zbog njegovih djeda i bake koji su bili u pozamašnim godinama. „Zbog njih smo ostali u opkoljenom gradu. Baka je bila jako bolesna i nepokretna. Zbog svoje bolesti bila je prikovana za krevet. Ja sam je zabavljao, a ona se samo smijala i pljeskala. Gospodin je iskoristio neke moje trenutke iz djetinjstva kako bih kasnije pomogao starijima. Kasnije sam pjevao brojnim bakama pokraj kreveta koje su proživljavale posljednje trenutke ovozemaljskog“, kaže. Za vrijeme civilnog služenja vojske u Dubrovniku se raspisala audicija za mjuzikl „Dan od amora“ autora pok. Đela Jusića i pok. redatelja Vladimira Štefančića. Ravnateljica doma je Stijepa potaknula da se prijavi na audiciju, na kojoj se pokazao toliko uspješan da je osvojio glavnu ulogu – Kupida. Ubrzo je dobio i stalan posao u dubrovačkom kazalištu, gdje je, kako kaže, upoznao vrhunske umjetnike i stekao iskustva koja su mu bila od nemjerljive važnosti kada je kasnije postao „freelancer“.

U trenutku kada bi bilo logično da nabroji sve svoje uspjehe, naš sugovornik razgovor naglo skreće prema drugom smjeru. „U životu sam probao ići putem dokazivanja, da budem važan drugima, pa sam onda shvatio da sam u konačnici nesretan. Najsretniji sam kada sam onaj prvi lik iz mog života, onaj jednostavan Stijepo, koji uzima gitaru u ruke i pjeva s društvom. Gospodin me je kasnije, nakon obraćenja i životne ispovijedi, polako vraćao toj jednostavnosti, mojim korijenima, onome što ja zapravo jesam. Za dušu je naporno neprestano se pretvarati, stalno biti ‘savršen’ i biti nešto što nisi. To silno umara“, priznaje.

Foto: Saša Ćetković

Upravitelj svemira

Nakon nekoliko godina uspješnog djelovanja u Hrvatskoj, Stijepo je 2012. dobio stipendiju i otputovao u London, gdje se dogodio njegov sudbonosan susret s Gospodinom. „Susreo sam Ga kada sam pogrešno vjerovao kako sam ja upravitelj svemira. Ili, kako bi to moj prijatelj rekao, da je moj pupak centar svemira… Mislio sam da sam najvažniji i najbolji… U Londonu sam se školovao kod najboljeg profesora… Sve je djelovalo idilično… Sve dok u jednom trenutku nisam shvatio da zbog izbivanja i prevelike usredotočenosti na karijeru moj brak doživljava tešku krizu“, priznaje. Baš tada je upoznao hrvatskog franjevca koji ga je pozvao da preseli u kuću Misije. „Fra Ljubo je u meni primijetio neku dobru crtu, ali i sve probleme s kojima sam se suočavao. Ponavljao mi je da sam dobar čovjek, ali da meni nedostaje Isus…“. Stijepo kaže da je tada zaglibio u nekakav osjećaj vrijednosti, kada je počeo gubiti sebe i svoj brak, pa mu je Gospodin na životni put stavio dragog franjevca, s kojim je mogao satima razgovarati. Franjevac ga je potaknuo na čitanje Svetog pisma, posebice psalama, evanđelja i poslanica, ali i na molitvu Časoslova. Kada bi navečer ugledao Stijepa kako se vraća s predavanja, samo bi mu mahnuo: „Ajde dođi ovamo… Vrijeme je za našu večernju molitvu“. Fra Ljubo ga je vodio prema Bogu baš kao što brižni otac svoje ljubljeno dijete vodi u sigurnost. Nije ga pritiskao. Kasnije mu je čak priznao: „Bilo je trenutaka kada sam te mogao izgubiti da sam te samo dlaku više pritisnuo…“

Zahvat Božje ljubavi

Uskoro je uslijedila životna ispovijed nakon koje se Stijepov život počeo značajnije mijenjati. „Bog je vrlo brzo napravio čudo u mojem braku i snažan zahvat Božje ljubavi je promijenio i izliječio naša ranjena srca, darovao nam novu priliku nakon koje smo se supruga i ja počeli voljeti na pravi način. Vratio sam se u Hrvatsku i počeli smo živjeti kao obitelj u čijem središtu se nalazi Isus. Doživjeli smo da smo postojali bliži jedno drugome što smo postajali bliže Isusu.“ Novi početak u Dubrovniku nije bio jednostavan. Stijepo svjedoči kako je, zahvaljujući Božjem blagoslovu, u karijeri uspio znatno više nego prije, kada je bio bez Boga, ali se znatno više trudio. „Mislim da je to zbog toga što sam Gospodinu predao svoj glas i karijeru. Rekao sam mu da On sa mnom raspolaže. Ne želim biti najbolji pjevač na svijetu, želim biti najbolji Tebi. Molim te, Bože. zatvori sva vrata koja me udaljuju od Tebe“.

Glazbenik je nakon obraćenja počeo pjevati duhovnu glazbu te danas najviše voli izvoditi biblijske stihove, posebice psalme. Vrlo je popularna njegova izvedba psalma 18. koju je pjevao na prošlogodišnjem Međunarodnom hodočašću osoba s teškoćama i invaliditetom u Međugorju. „Primio sam brojna svjedočanstva, čak i svećenika, koji su bili u teškim krizama, boli i patnji, ali su kroz moju izvedbu tog psalma primili ohrabrenje“, kaže. Tijekom prvog vala koronavirusa u Hrvatskoj na društvenim mrežama proširila se Stijepova izvedba „Očenaša“ na aramejskom jeziku. Melodiju je, kako kaže, „primio“ jednog subotnjeg poslijepodneva kada je odlučio naučiti Očenaš na Isusovom materinjem jeziku. Pronašao je online lekciju, naučio riječi i uzeo gitaru u ruke. Zagledao se u sliku Milosrdnog Isusa, koja se nalazi u njegovoj sobi, uključio snimanje, počeo pjevati i bez zaustavljanja, doslovno u jednom pokušaju, snimio posebnu molitvu.

Stijepo je nakon obraćenja odlučio Gospodinu služiti i brinući se o starijima i nemoćnima. Taj je poziv prvi puta osjetio pokraj bolničke postelje na samrti svog prijatelja koji se u posljednjim trenucima života predao Gospodinu „U tom trenutku sam shvatio kako ja samo puno pričam, a malo djelujem, pa sam odlučio nešto poduzeti. Započeo sam pjevati u dubrovačkim domovima i na palijativnom odjelu, gdje sam doživio brojna nevjerojatna iskustva“, svjedoči. Zbog svojeg angažmana je prije tri godine osvojio nagradu „Palijativac godine“. „Na početku je svima bilo neobično kad bi im u sobu ušao s gitarom. Neki bi me pitali jesam li svećenik koji im je došao udijeliti posljednju pomast. Kada bih im rekao da nisam, njima bi laknulo“, kaže.

Nedavno se na društvenim mrežama proširila snimka na kojoj Stijepo Gleđ Markos jednoj starijoj gospođi u domu za starije i nemoćne pjeva hit Toma Jonesa „Delilah“. „Ona je jedna posebna žena. U bolesti je ostala prava dubrovačka dama, odnosno fina, kulturna i obrazovana žena. Prava gospođa“. Gospođa se zaljubila u Stijepov glas, a glazbenik je s vremenom doznao da je starica nekada slušala Toma Jonesa. Na video snimci je zabilježen poseban trenutak kada starica počinje pjevati. „Gospođa se baš uživjela u pjesmi. Ponašala se predivno spontano, a ja sam samo prihvatio njezinu igru. Uzeo sam je za ruke i plesao s njom. Ona je uživala. Čak sam je pitao hoće li da joj donesem piće, ali je odgovorila da neće te da samo želi plesati. Bio je to trenutak kada se nakratko vratila u mladost i bila iskreno sretna“, kaže Stijepo.

Jednom prilikom je doživio poseban susret s čovjekom koji je ležao na samrti. Pacijent je bio u nesvjesnom stanju. Stijepo je toga dana obilazio pacijente koji su ležali u domu. Zašao je u svaku sobu. „Došao sam i do njegove. Najprije sam svakom njegovom cimeru nešto otpjevao i onda sam se okrenuo prema njemu. Trebao sam donijeti odluku: pjevati ili krenuti dalje. Odlučio sam ostati jer ga jednostavno nisam mogao zaobići“, priznaje. Počeo je pjevati „Milost“, a čovjek, koji je do tada nepomično ležao, naglo je otvorio oči, probudio se, uspravio i poslušao pjesmu do kraja. Nakon toga se zahvalio i zatvorio oči. Sljedećeg dana je preminuo. „Jedno moje posebno iskustvo je bilo na palijativnom odjelu gdje sam upoznao jednog divnog gospara koji je bio zatvoren za razgovor o Bogu. Nekoliko puta smo pjevali talijanske pjesme koje je volio i zbližili smo se pa mi je počeo pričati o svom životu i jedan drugome se otvarati. Njega je impresionirao moj motiv dolazaka na palijativu te ga je kroz neko vrijeme počelo zanimati od kuda ja to crpim ljubav. Ubrzo je i sam poželio doživjeti Božju ljubav te se ispovjedio i primio sakrament Bolesničkog pomazanja. Nedugo iza toga je preminuo“, svjedoči. Kaže da susret sa smrću doživljava kao bolan, ali i posebno svečani trenutak, u kojem čovjek staje pred svojeg Stvoritelja. Zbog toga je počašćen što u tim trenucima može biti uz ljude. Prije svakog posjeta umirućima provodio je vrijeme u molitvi kako bi sebi posvijestio da u bolnicu ne ide sam, nego s Isusom. Isto tako, na odjelu palijative uvijek zamišlja kako Isus sjedi s druge strane postelje i razgovara s njim i bolesnikom. „Prijatelj svećenik mi je jednom prilikom rekao da zamišlja umiruću osobu kako zatvara oči, a onda ih otvara na drugom mjestu – na nebu. Isus u njegovim očima još uvijek vidi svećenikov odraz. To je tako snažna slika koja me potiče da s još više ljubavi odlazim u posjet bolesnima i umirućima“.

Stijepo Gleđ Markos je u karijeri odigrao više stotina predstava te osvojio brojne nagrade, ali na kraju razgovora poručuje: „Ima nešto važnije od svih nagrada, uspjeha i aplauza. To je moj Gospodin. Njega doživljavam kao savršenstvo i Njemu toliko težim“. Priznaje kako ponekad u zabludi čak pomisli da je uspio potpuno upoznati Boga, ali ga neka životna situacija ubrzo uvjeri kako Njega nije moguće dokučiti. Bog je uvijek drukčiji i veći. Stijepo sebe opisuje kao veslača koji vesla prema nekom otoku, a taj otok mu se svakim zaveslajem čini sve većim i nepreglednijim. „Često molim Gospodina me čuva u svojoj blizini, da me ne ostavi. Onda mu kažem: ‘Nemoj me ostaviti ako i nešto strašno sagriješim. Molim te sačuvaj me… Ne dozvoli da se ponovno odvojim od tebe. Uzmi me, napravi nešto od mene, ali samo nemoj dopustiti da propadnem’“, završava dubrovački tenor Stijepo Gleđ Markos.

Foto: Saša Ćetković

Ovaj tekst je originalno objavljen u Glasniku Srca Isusova i Marijina.

You may also like

Hot News