26. godišnjica smrti čajdraškog župnika Bože Markotića

By

Navršava se još jedna tužna godišnjica smrti čajdraškog župnika i heroja vlč. Bože Markotića. Svećenik čija su djela sveta preminuo je u Gospodinu prije 26. godina, 9. travnja 1995.

Svi zenički Hrvati, ali i mnogi Hrvati Lašvanske doline s mnogo emocija sjećaju se velečasnog Bože Markotića, župnika župe Čajdraš u vrijeme protekloga rata. Taj heroj i borac za svoj narod, živio je svakim dijelom svoga bića za svoj puk, bio je njihov zaštitnik, tješitelj uslijed ratnih strahota, ali i junak koji je prvi dolazio na linije da obiđe svoje vjernike, kao vojni kapelan, kao svećenik i kao istinski blaženik.

Uspomenu na njega čuvaju svi, ne postoji kuća u Čajdrašu u kojem nećete naći njegovu sliku tik do križa, a brojni župljani sa suzom u očima prisjećaju se svog Bože, duhovnika, borca i heroja koji je u najtežim trenucima rata bio uz svoj čajdraški puk. Bio je temelj oko kojeg se okupljala cijela zajednica, ali ne samo Čajdrašani nego Hrvati iz cijele zeničke doline, kao i Lašvanske doline.

Don Božo Markotić rođen je 18. prosinca 1952. u  Riječanima, kod Modriče, a  prešao je prag vječnosti prije 21 godina, 9. travnja 1995., pred kraj ratnih operacija na bosanskim prostorima. Svećenik Božo je cijelo vrijeme ratnih strahota ostao uz svoj hrvatski narod u župi Čajdraš kod Zenice, s njim dijelio dobro i zlo, tješio ga i hrabrio. Ostao je dosljedan svome životnom načelu: «U mome životu postoje istine za koje sam spreman i život položiti,a to su moja vjera i moj hrvatski narod!» Po tome je načelu živio, za njega se borio cijelim bićem, za njega je i umro. Kada je počelo etničko čišćenje hrvatskog puka u zeničkom kraju vlč. Božo je hrabro podmetnuo svoje pleća. Bio je uvijek prvi koji je dotrčao u pomoć pretučenom, opljačkanom, gladnom i žednom. Nisu ga smetali kiša i snijeg, nije se plašio pucnjave i detonacija. Danonoćno bdijenje uz svoj narod, neispavanost, brige i strahovanja negativno su se počeli odražavati na njegovo zdravlje pa je u zadnju godinu sve češće poboljevao. Bolničko liječenje je, usprkos liječničke preporuke, odbio bojeći se da se i ono malo puka ne bi razbježalo njegovim odlaskom.Njegov svijetli lik kao svećenika i vojnog kapelana, ostavio je neizbrisive tragove ljubavi, milosrđa i odanosti a iznad svega hrabrosti i nesebičnosti.

 

Duško Jelaš, Božin sumještanin podario je svima knjigu “Smiješak hrabrosti i dobrote”, koju je posvetio vlč. Boži Markotiću, a knjiga je prožeta emocijama koje je autor susretao dok je razgovarao s ljudima koji su živjeli i radili s vlč. Božom. Duško je na jednostavan način prikazo vrijeme u kojem je Božo živio, sami skromni život čajdraškog sveca, kako fa je opisao don Alberto Zornada, ali i prenio je emocije koje se bude u vjernicima na pomen imena vlč. Bože Markotića.

Njegova župna kronika koja je dospjela i pred Haški sud, počinje jednom mišlju: ” Početak nestajanja Čajdraša kakvog sam poznavao”, a njegova kronika svjedok je križnog puta Čajdrašana kojeg su nosili na svojim plećima, trpeći ratne strahote, da bi danas, 20 godina kasnije, selo polako počelo izumirati, a ove riječi itekako su dobile na značenju. Nažalost, politika koju  do danas nose stranke sa hrvatskim predznakom, pomogle su brisanje svakog traga o postojanju zeničkih Hrvata, prisiljavajući ih da se sele sa svojih ognjišta.

čajdraš-crkva

Svećenik Božo je bio profinjena duša, skroman i ponizan, uvijek spreman na odricanje i žrtvu. Nije volio pohvale na vlastiti račun a na sve zahvale za učinjena dobra znao bi reći: dao sam ono što sam odozgor primio! Cijenio je svakoga čovjeka, a posebno je ljubio siromahe, bijednike i patnike. Za njega se može reći da je prošao Bosnom čineći dobro.

Vlč. Božo je pučku školu pohađao u rodnom mjestu Riječanima i u Modriči. Sjemenišnu gimnaziju polazio je u Zagrebu na Šalati i nadbiskupskom sjemeništu «Zmajević» u Zadru. Nakon odsluženja vojnog roka studira teologiju u Sarajevu. Na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla, 29. lipnja 1981. zaređen je za svećenika u sarajevskoj katedrali. Nakon kapelanske službe u Derventi i u župi sv. Josipa u Zenici imenovan je je župnikom u Haljinićima (kod Kaknja) a potom u Čajdrašu kod Zenice do svoje prerane smrti.

Svećenik Božo tijekom ratnih zbivanja na prostoru Zenice redovno je bilježio sve patnje i strahote čajdraških Hrvata, pišući župnu kroniku koja nam je ostala kao velika poruka za sve buduće generacije. Naime, kronika je izvrstan primjer da se prisjetimo na ratni period župe Čajdraš , ali i da shvatimo koliko je čajdraški narod u teškim vremenima bio vezan, iskren i kompaktan.

Mnogi župljani, ali i vjernici iz drugih krajeva redovito se mole na njegovom grobu i svjedoče o njegovoj dobroti i blagosti. Naime, vjernici koji su se molili po određenoj nakani svećeniku Boži, svjedoci su da su njihove molitve uslišane i da ih njihov Božo pazi i štiti s Nebeskog kraljevstva.

AUTOR: Dragan Vidović/ dr. don Josip Lebo(bivši župnik župe Srca Isusova u Čajdrašu)

You may also like

Hot News