ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA
M. ČIT.: Mih 5,1-4a; Ps 80,2ac i 3b.15-16.18-19; Heb 10,5-10; Lk 1,39-45
Ove četvrte nedjelje došašća koja neposredno prethodi Božiću, tri biblijska čitanja govore o Kristu, o njegovoj Majci i o mjestu na kojemu na svijet dolazi Mesija. U liturgijskim tekstovima navješta se i nalazi poveznica s prvim nedjeljama došašća. Nada, kao tema i središte prve nedjelje se usredotočuje u imenu Krist, o čemu govori drugo čitanje ove nedjelje, koji vrši nešto za nas.
Obraćen i promijenjen pogled, tema druge nedjelje, daje nam vidjeti ostvarenost najvećega događaja na zemljopisno ‘beznačajnome’ mjestu – Betlehemu, o čemu piše prorok Mihej u današnjem prvom čitanju. Radost, što je odlika treće nedjelje došašća, progovara u susretu Marije i Elizabete, što nas susreće u danšnjem kratkom evanđeoskom odlomku po Luki. Ta se radost očituje u riječima, pjesmi i plesu („Zaigra joj čedo u utrobi“)
Evanđelje ove četvrte nedjelje došašća u središte stavlja Mariju, Isusovu majku. Dočim se Isus rodi, pozornost će s Marije prijeći na Isusa. Marija će ostati diskretno prisutna u svemu što on bude radio i proživljavao. Slično je i u Crkvi. U središtu je Isus, utjelovljeni Bog, a Marija je neprestano diskretno prisutna. Što ovaj Lukin tekst govori nama, današnjim vjernicima?
Prvi je detalj vezan uz Božju volju da nastane novi život. Ne najavljuje anđeo rođenje svakog djeteta, ali je u likovima Ivana i Isusa jasno naznačeno podrijetlo svakoga djeteta. Bog je izvor života. Ne čovjek. To starost Ivanovih roditelja i Marijino nepoznavanje muža samo još više naglašavaju. Ni tamo gdje su roditelji mladi ne dolazi život po njihovoj volji, nego po volji Božjoj preko njih. Ljudi surađuju s Bogom.
Drugo je radost zbog novoga stvorenja. Radost je potrebna i djetetu u majčinoj utrobi, i njegovoj majci, i onima koji su najbliži. Treće, trudna žena treba blizinu nekoga tko ju razumije. Trudnoća je vrijeme u kojemu žena živi svu čudesnost stvaranja i nastajanja novoga života. Nosi ga i osjeća u sebi, a ipak nije njezino tijelo. Na vani se ne vidi nikakva razlika nje i njezina djeteta, a ona iznutra posve jasno razlikuje sebe i svoje dijete, svoje tijelo i tijelo djeteta, svoju radost i radost djeteta, svoje reakcije i reakcije svoga djeteta. U tom je vremenu važno imati nekoga s kime je moguće dijeliti osjećaje, stanja, nade i strahove.
Potom, valja primijetiti da je i Zaharija prisutan. Sve se odigrava u njegovoj kući, ali on ne može govoriti. Zanijemio je zbog svoje nevjere. Ostat će bez glasa sve dok se Ivan ne rodi. Dijete koje njegova žena nosi kasnije će samo sebe nazivati glasom koji viče u pustinji. U trenutku začeća njegov je otac bio bez glasa. To je prilično jasna uputa kako svoje poslanje i osnovne karakteristike dijete ne dobiva od oca, nego od Božje volje. Ivan je i više i drukčije nego što bi mu njegov otac mogao ili htio dati u trenutku začeća. U radosnome susretu Marije i Elizabete, još nerođenih Isusa i Ivana, već se naslućuje radost njihova rođenja.
A Božić je upravo svetkovina susreta s Bogom koji prilazi čovjeku u njegovu padu i porazu i u njegovim bježanjima, njegovoj razočaranosti, u njegovoj zatvorenosti i nemiru, u njegovim izbjegavanjima susreta s Bogom i sa samim sobom. Susret s Bogom ozdravlja i naše susrete s drugim ljudima. Bog dolazi i tamo gdje se mi sami bojimo zaviriti, u svoje srce, u svoju nutrinu. Otuda se i rađa promjena. Otuda se rađa i nada i obraćenje i susret u ljubavi i s Ljubavlju. Otuda radost koju mogu nositi drugima. Otuda i radost Božića koji kuca i na naša vrata da i mi iskusimo radost iskustva Božje blizine. Ima li kod mene mjesta za Isusa ove godine? Ovoga Božića? Danas?
