Vesna Škare-Ožbolt: Franjo Tuđman ne bi bio zadovoljan sa današnjom slikom Hrvatske

By

Vesna Škare–Ožbolt, bivša je zastupnica u Hrvatskom saboru i ministrica pravosuđa. Tijekom ratnih godina u Hrvatskoj rukovodila je procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja. Nakon smrti Tuđmana, odlazi iz HDZ-a i osniva političku stranku Demokratski centar.

U Osijeku je završila osnovnu i srednju školu a 1985. godine diplomirala je u Zagrebu na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nakon diplome, vraća se u Osijek i dvije godine radi kao pripravnica u tadašnjem Okružnom, današnjem Županijskom, sudu nakon čega se zapošljava u stručnim službama tadašnjeg Izvršnog vijeća Sabora SRH. Uz to je radila i kao savjetnica za inozemni protokol.

Početkom ’90-tih prelazi u Ministarstvu vanjskih poslova i, između ostaloga, radi na otvorenju ureda RH u inozemstvu, točnije, u Stuttgartu i u Münchenu. Godine 1991. počinje raditi u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, kao njegova glasnogovornica i osoba za odnose s javnošću. Članicom Predsjedničkoga vijeća počinje biti od 30. studenog 1995. godine, a bila je zadužena za pregovore s misijama Ujedinjenih naroda i pregovore s pobunjenim Srbima. Od 1995. do 1997. godine rukovodila je Procesom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja te bila Predsjednica Nacionalnog odbora za ostvarivanje programa uspostave povjerenja, ubrzanog povratka i normalizacije života na ratno stradalim područjima RH. Uz to, bila je i članica Državnog povjerenstva za uspostavu ustavnopravnog poretka RH i to na područjima Vukovarsko-srijemske i Osječko-baranjske županije. Tada postaje i potpredsjednica HDZ-a.

U razdoblju od 14. listopada 1998. do 30. travnja 2000. godine Škare–Ožbolt obnašala je dužnost savjetnice Predsjednika Republike Hrvatske za politička pitanja, a istovremeno je bila i predsjednica Upravnog vijeća Hrvatskog informativno-kulturnog zavoda (HIC), a članicom Vijeća Hrvatske izvještajne novinske agencije (HINA) počinje biti od 1. lipnja 2000. godine.

Kada je 2000. godine Stjepan Mesić izabran za predsjednika Republike Hrvatske, na osobni je zahtjev razriješena dužnosti savjetnice Predsjednika RH za politička pitanja, kao i dužnosti zamjenice predstojnika Ureda Predsjednika RH. Tada, 2. travnja 2000. godine zajedno s Matom Granićem i drugim bivšim članovima HDZ-a osniva stranku Demokratski centar (DC). Predsjednicom Kluba zastupnika DC-a postaje iste godine, dok iduće godine postaje čelnicom te stranke. Godine 2001. godine postaje članicom Državnoodvjetničkoga vijeća.

Dvije godine kasnije, 2003., drugi put postaje saborskom zastupnicom te je od prosinca 2003. do veljače 2006. godine bila ministrica pravosuđa u Vladi RH. U to se vrijeme sukobila s tadašnjim predsjednikom Vlade, Ivom Sanaderom te je na kratko izašla iz Vlade.

U Hrvatski se sabor ponovo vraća krajem veljače 2006. godine, a dužnost saborske zastupnice obnašala je do kraja 2007. godine.

Također je obnašala i dužnost predsjednice Gradskog vijeća Grada Velike Gorice u dva navrata: od 2006. do 2009. godine te ponovo od 2010. do 2013. godine.

Od 2008. godine profesionalno je angažirana odvjetnica s uredom u Zagrebu, no ipak, 2014. godine ponovno postaje zastupnica u Hrvatskom saboru kada je prema koalicijskom sporazumu između njezine političke stranke, DC-a, i HDZ-a odlučeno da će prvu polovinu mandata osvojenog u VI. izbornoj jedinici odraditi članica HDZ-a Ivanka Roksandić, a nakon toga dio će odraditi Vesna Škare–Ožbolt.

Dobitnica je mnogobrojnih priznanja: 1998. godine proglašena je Ženom godine; 2011. primila je Nagradu ”Svetozar Pribičević” koju joj je dodijelilo Srpsko narodno vijeće za njezin doprinos mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Odlikovana je i Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Redom hrvatskog trolista i Redom Ante Starčevića. Ima i Spomen medalju ”Vukovar”, kao i Spomenicu domovinske zahvalnosti. Počasna je građanka grada Vukovara, Iloka i Brele.

Vesna se u slobodno se vrijeme voli baviti rolanjem, skijanjem, a ponekad igra i golf. Vrlo je nekonvencionalna osoba koja zrači optimizmom, čak i u najtežim životnim situacijama. Moglo bi se reći da je osmijeh njezin zaštitni znak. Iako više nije aktivno u dnevnoj politici mediji je vole i zbog njezinog ogromnog političkog iskustva često je pozivaju kao zahvalnog sugovornika.

Godinama se aktivno bavite odvjetništvom, uspješni ste u svojem poslu, no, recite mi iskreno, nedostaje li Vam politika i adrenalin koji ona donosi, uz sve ružne stvari?

Iskreno rečeno meni je politika u krvi i zapravo nikada nisam potpuno iz nje izašla. Ja sam se politički oblikovala u vrijeme najvećih izazova za državu, tako da politiku gledam kroz potrebu i osjećaj da mogu učiniti nešto veliko, nešto dobro za ljude. Meni je politika adrenalin i sretna sam kada mogu nešto korisno i dobro učiniti. To je moj leitmotiv i nekad i sada, to je bit mojeg karaktera. Po prirodi sam reformator, ponekad i revolucionar u duši i uvijek gledam kako se nešto može popraviti, učiniti boljim. Hrvatska koja danas propada je slika koju ne mogu samo pasivno promatrati.

Naravno, moramo krenuti s najaktualnijom temom u državi- Agrokor, ostavka Martine Dalić, što se, zapravo, po Vašem mišljenju dogodilo?

Mislim da sve ovo što se događa oko Agrokora i pojedinih članova Vlade predstavlja početak kraja crony kapitalizma. Sjećam se onih usporedbi prije nekoliko godina kada su analitičari govorili da kad Agrokor kihne cijela država je bolesna. Dogodilo se puno gore, Agrokor kao naš nacionalni trgovački brand potpuno se urušio i država je morala intervenirati. Da to neće biti lako, bilo je vidljivo na samom početku. Složila bih se s onima koji tvrde da je Agrokor jedinstven slučaj u Europi, nema sličnih. Nije najsretnija ni usporedba s Parmalatom, a za kojom mnogi posežu, tu je bilo određenih specifičnosti koje za naš slučaj nisu bile relevantne (mafija i drugo). Nema tisuću ‘parmalata’ pa da su se mogla pokupiti relevantna iskustva. Kada imate puno iskustva, onda vi reducirate mogućnosti iznenađenja koji mogu utjecati na proces, a ovdje je toga nedostajalo. Slučaj Agrokor je za Hrvatsku – a i u okvirima EU – doista presedan. Osnovni cilj mora biti stabilizacija Agrokora, sklapanje nagodbe i zadržavanje radnih mjesta. Martina Dalić, kao i Ante Ramljak platili su političku cijenu složenosti ove situacije. Po mom mišljenju bilo je tu svega-i dobrog i lošeg. Zbog toga što je postupak kontaminiran od strane same ministrice-Martina Dalić morala je otići. I sada ocijeniti tko je tu prav, a tko je kriv–najbolje da se stvari raščiste eventualno u pravosudnom postupku. To je po meni jedini pravi izlaz iz mračnog tunela postupanja u aferi Agrokor.

Godinama ste bili u vrhu političke vlasti – je li država, kako i zašto pogodovala Ivici Todoriću koji je na koncu uništio, očito umjetno stvoreni gospodarski imperij?

Razvoj Agrokora pratio je gospodarski oporavak zemlje koja je izašla iz rata. Agrokor je, kao što sam rekla, bio hrvatski gospodarski brand koji se uspješno uzdigao do regionalnog gospodarskog diva. Upravo sam se vratila iz Osijeka, tamo je sva poljoprivredna proizvodnja VUPIK, IPK, Belje i sve dr. uspješno opstalo zahvaljujući preuzimanju od strane Agrokora. Na žalost, poslovne odluke u posljednjih nekoliko godina u Agrokoru bile su loše i to je cijeli koncern povuklo na dno. Bilo je tu također i lošeg i štetnog ponašanja što ide uz tako veliku moć. Također treba reći da država nije imala jednak tretman prema svim gospodarstvenicima. Dok je Agrokor rastao u krilu svake politike- i desne i lijeve-ostali privrednici teško su se nosili s nepovoljnim kreditima, nelojalnom konkurencijom, poreznom inspekcijom koja bi malom poduzetniku gledala svaku lipu u blagajnama, da ne duljim, sve se to zna. Ali kriza iz 2008 je predugo potrajala i Agrokor je počeo prebrzo tonuti, brže no što je država mogla ili bila voljna krpati.

Vjerujete li premijeru Plenkoviću u ovoj mučnoj priči u kojoj stalno izlaze novi detalji u javnost? Je li se snašao, ili je ipak napravio greške ”u koracima”?

Andrej Plenković kao predsjednik Vlade ima svoj tim u kojem svaki ministar ima svoje dužnosti. U ovoj podjeli posla slučaj Agrokor je vodila Martina Dalić i drugi relevantni stručnjaci. Cijela situacija oko Agrokora pokazala je da se mnogi u toj aferi nisu snašli, a drugi su takvu situaciju iskoristili za sebe. Znam osobno iz vlastitog iskustva da kada se pojavi neka krizna situacija, onda je malo onih u okolini da gase požar. Kada se vatra ugasi, onda se uvijek jave oni koji mudruju kako je trebalo gasiti brže, drugim sredstvima i slično. Za Andreja Plenkovića gašenje požara Agrokora bilo je potpuno nepoznato iskustvo. Ne mislim da se on tu bilo čime okoristio, možda se previše oslanjao na Martinu Dalić. Ponavljam, iz vlastitog iskustva nemoguće je paziti istom pažnjom u jednom danu i na situaciju u Sisku i na situaciju u Slavonskom Brodu i na Agrokor i na odnose sa Srbijom i na politiku EU. Zato postoje ministri i zato imaju odgovornost da rješavaju stvari iz svog resora. I da se vratim na Vaše pitanje: ukoliko se postigne nagodba oko Agrokora, onda bih ipak ocijenila da je gospodarsko urušavanje zaustavljeno. Andrej Plenković bi se morao odmaknuti od spornih mailova i posvetiti postizanju nagodbe i naravno, sada više kontrolirati procese vezane za Agrokor.

Kako bi mogla završiti ova saga s Agrokorom i koliko dugo trajati?

Opet sve ovisi o odlučnosti Vlade da stane na kraj kojekakvim interesima koji se javljaju uz ovu priču. Svi smo vidjeli da ovdje ima nekoliko velikih interesnih zona koje bi kroz Agrokor htjele proširiti svoj utjecaj. Ukoliko se nagodba postigne, tada ćemo ući u mirnije vode, a ako ne, tada se bojim da će se produbiti ne samo gospodarska kriza, nego i politička.

Možete li ocijeniti Plenkovićevu Vladu? Koji su joj plusevi, a koji minusi?

Nekako mi se čini da je ovu Vladu dočekalo puno više problema nego bilo koju vladu do sada. Tektonski poremećaj kao Agrokor, iseljavanje mladih, ideološko iscrpljivanje u zemlji- sve su to stvari koje su eksplodirale na stolu ove Vlade. Sve ovo zahtijeva puno radne energije i odlučnosti. Meni se čini da je potrebno dobro iskomunicirati s javnošću strategiju razvoja ove države. Građani moraju konačno osjetiti brigu politike da će riješiti njihove probleme vezane za životni standard, ovrhe, školovanje djece i zapošljavanje. Za sve to mu treba novi konsenzus o reformama za gospodarski rast, kao i širi politički i društveni dogovor oko reformi koje se moraju provoditi u periodu koji će nadići mandat jedne vlade.

Pravosuđe, naša rak-rana, a Vaša specijalnost. Jesu li učinjeni značajniji pomaci, ili taj proces i dalje predugo traje?

Pravosuđe se treba brže mijenjati. Ne sviđa mi se što svaka vlada koja dođe napravi promjene koje su suprotne od one prethodne, a pravih pomaka za građane zapravo nema. Smatram da treba povećati izdvajanja novca za efikasnije pravosuđe. Snaga pravne države mora se osjetiti u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije. Pravosuđe mora biti efikasnije na trgovačkim sudovima gdje se donose odluke vezane za budućnost našeg gospodarstva. Problemi s ovrhama, problemi s dugotrajnim sudskim postupcima, samo su neki od problema koje opterećuju pravosudni sustav i danas nakon toliko godina provedenih u reformskom grču.

Kakva je percepcija Hrvatske u Europi i svijetu?

Nije onakva kakvu smo priželjkivali, da budemo mala, simpatična, uređena zemlja, recimo, kao jedna Estonija na koju se mnogi političari često pozivaju kao primjer zemlje koja se reformirala svjetlosnom brzinom, a to možemo zahvaliti svim prethodnim vladama. Imamo ozbiljan problem s percepcijom da smo jako zatvoreni, neprijateljski raspoloženi prema investitorima, da smo komplicirani u poslovanju i sl. Taj image moramo pod hitno mijenjati.

Zašto se inozemni investitori tako teško odlučuju ulagati u Hrvatsku? Je li i dalje kočnica komplicirana birokratska procedura?

Da, mi smo pravi majstori u donošenju zakona i odlični smo u teoriji, ali u primjeni i praksi potpuno smo zakazali. I najnoviji pokazatelji poslovanja u svijetu stavljaju nas na najnižu ljestvicu zemalja u Europi i zbog toga me sram. Korupcija, ostaci socijalističkog načina razmišljanja i djelovanja, uz još uvijek nedovoljno sređeno pravosuđe, samo su neki od razloga malog interesa za ulaganje u Hrvatsku.

Bili ste najbliža suradnica predsjednika Tuđmana. Što mislite, bi li on danas bio zadovoljan kada bi vidio kakva je država?

Franjo Tuđman ne bi bio zadovoljan sa današnjom slikom Hrvatske.

Mandat Predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović-kako je Vi ocjenjujete? Mislite li da može dobiti još jednu predsjedničku utrku?

Kolinda Grabar-Kitarović je i sa smanjenim predsjedničkim ovlastima otvorila kroz pojačanu diplomatsku inicijativu, posjete drugim državama i susrete s brojnim državnicima, kanale za razvoj gospodarske diplomacije. Mislim da je tu njena najveća aktivnost koju pozdravljam. Hoće li dobiti još jednu predsjedničku utrku, ovisit će o njenim daljnjim aktivnostima, o stranačkoj potpori i možda o kvalitetnijem savjetničkom timu i naravno konkurenciji koja će se pojaviti. Što se tiče odnosa nje i Premijera, smatram da, sve dok njihov eventualni sukob nije na razini strategije (same države) nego tek sukob dvaju stilova pa ako baš hoćete i ‘ega’, problema nema. Napokon, malo dinamike toga tipa, jedna lagana tenzija između dva brda, nekad i dobro dođe.

Što je s pravima manjina u Hrvatskoj-bili ste duboko involvirani u proces mirne reintegracije. Postoji li, po Vama, tzv. ”srpsko pitanje” i vode li čelnici Srba u Hrvatskoj korisnu politiku za njih? Pitam Vas baš za srpsku manjinu, obzirom da su njezini predstavnici najglasniji.

Hrvatska je danas europska zemlja koja svoje manjine štiti prema najvišim standardima. Podsjetit ću da se na ovim prostorima dogodio najkrvaviji rat u Europi i da su usprkos tome standardi zaštite srpske nacionalne manjine na visokoj razini. Ne mislim da postoji ‘srpsko pitanje’… osim ako ne mislite na stvari koje treba poboljšati za pripadnike srpske manjine – od uređenja npr. infrastrukture u pojedinim područjima.

Što mislite o dva najavljena referenduma- onaj o promjenama Izbornog zakona i odbacivanju Istanbulske konvencije?

Nama će trebati još puno vremena da prihvatimo češće provjere politike kroz održavanje referenduma. U tom pogledu nismo još došli na razinu susjedne Slovenije, ili Švicarske, u kojima građani često izlaze na referendume po raznim pitanjima. Što se tiče ovog prvog referenduma o promjeni izbornog zakona, mislim da je opravdan i legitiman. S time se slaže i naš ponajbolji stručnjak za ustavno pravo, dr. prof. Branko Smerdel, a i dr. Mate Palić, mlađi kolega u usponu. Očekivano, od šest pitanja, najveću pažnju–i prijepore–izaziva ono o ulozi manjina u formiranju vlasti; prof. Smerdel ispravno ističe da se manjinama moraju garantirati sva moguća prava– i to nitko niti ne spori!- ali, da njihovi zastupnici ne bi trebali sudjelovati u formiranju Vlade i ne bi se smjeli pojavljivati u ulozi jezičca na vagi koji odlučuje o tome tko će formirati vlast. Generalni stav političke elite je da referendum nije nešto poželjno. Svim kontroverzama usprkos, mislim da je došlo vrijeme da se izborni sustav demokratizira kad već to nije, kako kolega Palić kaže, učinjeno tamo gdje treba biti, a to je Sabor. Društvo općenito evoluira, promjene u politikama globalnim i lokalnim sve su brže, to je neumoljiv proces. Što se ovog drugog tiče, to je jedno kompleksnije pitanje i možda bih radije o tome govorila jednom drugom prilikom. Spomenut ću za sada samo to da je, primjerice, u francuskom parlamentu, Istanbulska konvencija prošla ‘na mišiće’. Tu raspravu sam baš čitala, jer je bilo zanimljivo pratiti kako se tadašnja ministrica obrazovanja u vladi Francoise Hollandea, Najat Vallaud-Belkacem poprilično ‘preznojavala’ u obrani tog dokumenta. Treba naglasiti da nigdje nije sporan dio o zaštiti žena, o potrebi da se poveća, primjerice broj sigurnih kuća za žene u opasnosti, da se da više novca policiji za ordiniranje kod slučajeva obiteljskog nasilja…itd. itd.

Gdje je nestao SDP? Je li njihov predsjednik Davor Bernardić baš tako nekompetentan, ili je HDZ prejak? Što im se dogodilo?

Još tamo negdje 2014. godine, dr. Mirjana Kasapović napisala je sjajnu analizu SDP-a u kojoj je gotovo proročanski navela kako će SDP na parlamentarnim izborima doživjeti težak poraz od kojega će se oporavljati godinama pomoću dubokih programskih i organizacijskih reformi, kao i promjena obrazaca kolektivnoga političkog djelovanja i pojedinačnoga političkog ponašanja.

A kako komentirate tvrdnje dijela analitičara i javnosti da je Živi zid, koji se nezaustavljivo penje, zapravo opasan populistički pokret koji bi, da kojim slučajem dođu na vlast, unazadio Hrvatsku?

Živi zid se penje na raštimanim SDP-ovim lojtrama. Dok je SDP slab, ljudi će se okretati drugim oporbenim opcijama. Naravno da su dečki pravi populisti. Ali, znate što je genijalno….to što su im mnogi političari, svojim nesuvislim, da ne upotrijebim koju drugu riječ, izjavama samo pomogli. Živi zid je uspio zato jer su zauzeli segment tržišta koji nije popunjen – a to su: mladi i buntovni, očajni i obespravljeni, gladni i siromašni… Dakle, sve one nezadovoljne uslugama i obećanjima drugih stranaka. Istovremeno, svoju ponudu je postavio tako da nikada neće doći u priliku da je ispuni, i da bude na vlasti.

Kada ćete se ponovno vratiti u dnevnu politiku?

Vratit ću se u dnevnu politiku kad za to sazriju uvjeti.

direktno.hr

You may also like

Hot News