(VIDEO) 9. siječnja 1994. Buhine Kuće – zločini i etničko čišćenje Armije BiH nad Hrvatima Srednje Bosne

By

Hrvati Srednje Bosne najveće su žrtve rata
muslimansko-hrvatskog sukoba. Dugo godina zlonamjerno je stvarana u
hrvatskim medijima i među političarima da su Hrvati, u okruženju Armije
BiH u nekoliko izoliranih enklava, agresori na Srednju Bosnu. Međutim
prava je istina da su upravo Hrvati bili najveće žrtve zločinačkih
napada i etničkog čišćenja Armije BiH, a jedan od tih zločina dogodio se
u Buhinim Kućama kod Viteza.

“Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u
lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi
dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli
muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. `Poklati!’
`Spaliti sve!’ `Allahu ekber!’- čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam
i bolno “deranje” jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili.
U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom
boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema
zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela,
rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je
transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro.
Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…“, ovo je dio iskaza jednog
od preživjelih iz Buhinih kuća kod Viteza.

U zaseoku Buhine kuće kod Viteza, 9.1. 1994. pripadnici tzv. Armije
BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca
MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti.

U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici tzv. Armije BiH
masakrirali su i 9 zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a
„Munje Središnje Bosne“ Travničke brigade HVO-a.

Masakr civila Hrvata

O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji
Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a
kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, tzv. Armija BiH, ubila i
njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.

Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške,
njenog sina Danijela ( 16.2.1992) koji nije dočekao drugi rođendan ubili
su u naručju svjedoka. Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je
nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom
pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon
dvadeset dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a
Nikola Janković ubijen sjekirom.

U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo 8
civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i
zarobljene u logoru tzv. Armije BiH u susjednom Sivrinom selu.  Na
gradsko područje Viteza tog dana je od pola 6 ujutro do podneva
ispaljeno više od 100 granata.

Snage tzv. Armije BiH u isto su vrijeme napale sve crte obrane HVO-a u
Busovači, Novom Travniku,  Uskoplju, a u Lepeničkoj enklavi, odnosno,
Kiseljaku, dijelovima Fojnice i Kreševa, trajao je topničko-pješadijski
napad iz pravca Visokog.

Masakr zarobljenih vojnika HVO-a

Vojnici HVO-a u Buhinim kućama masakrirani su, a tijela njih
devetorice, vezana  žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom
terena nakon vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su
pripadnici HVO-ovih „Munja“. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a
najstariji 27 godina. Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić ( 1973.),
Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović
(1972.), Goran Kafadar ( 1972.), Anto Božić( 1972.), Ivan Kreševljak
(1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.)

U borbama za oslobađanje Buhinih kuća 21.  siječnja 1994. poginulo je
još devet pripadnika HVO-a.  Paralelno s oslobađanjem Buhinih kuća,
srednjobosanski HVO borio se  i za lepeničku enlavu te oslobodio
Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993.
do siječnja 1994. u Lašvanskoj i  Lepeničkoj dolini ubijena je 141
osoba hrvatske nacionalnosti.

Napad na Buhine kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno,
prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9.
siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih kuća pod kontrolu
HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi
Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.

Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra  kako odgovornost za ove
zločine snosi Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv.
Armije BiH i  Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbih
MUP-a RBiH.

Iako su Buhine kuće u odgovornosti 3. korpusa tzv. Armije BiH, u
postupcima pred Haaškim tribunalom vođenim protiv Envera
Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića, za ovaj zločin nisu ni
optuženi, a tako ni presuđeni.

Brojni zločini Bošnjaka muslimana nad Hrvatima Srednje Bosne:

*Hrvati su najveći stradalnici rata u BiH, te je nad njima
izvršeno etničko čišćenje i progoni na nacionalnoj i vjerskoj
osnovi. Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH danas ima
1,836.603 Bošnjaka (48,4 posto), 1,239.019 Srba (32,7 posto), 553.000 Hrvata (14,6 posto)
i 163.000 onih koji su se izjasnili kao ostali (4,3 posto). Ukupno
3,791.622 stanovnika. Prije rata bilo ih je 4,377.033, odnosno 585
tisuća više nego danas. Na zadnjem popisu prije rata 1991. godine 760.852 stanovnika ili 17,38 posto izjasnili su se kao Hrvati.
To znači da ih je sada 208 tisuća ili 27,3 posto manje. Gotovo trećina.
U demografskom smislu hrvatski narod je uvjerljivo najveći gubitnik.
Može li se proglasiti etničko čišćenje?! Potkraj pretprošlog
stoljeća (1895.) rimokatolika u BiH (tako su se popisivali) bilo je
nešto više od 21 posto, a prije Prvog svjetskog rata (1910.) oko 23
posto.
Nakon Drugog svjetskog rata (1948.), Hrvatima se izjasnilo njih 24 posto. 

Izvor: narod.hr/poskok.info

You may also like

Hot News