MIljenko Jergović: Opasno je kad ovakvi mladići od drvenih pušaka dođu do pravih

By

Danijel Bezuk nije Anders Breivik. Svijet je pun nesređenih, nesnađenih i uznemirenih mladića u ranim dvadesetim, koji umjesto da žive u svome svijetu i životu, žive u svjetovima svojih roditelja.

Kad god se u zadnje vrijeme dogodi ubojstvo, obični ljudi, eksperti, psihijatri i samozvani predstavnici javnosti počinju učitavati razloge i motive. Ti razlozi uvijek se tiču društvenih zbivanja, korupcije, lopovluka, općeg beznađa, proklamiranog egoizma, divljeg kapitalizma… Mladi ubojice, obično je o mladima riječ, u maštarijama zajednice tako se pretvaraju u društvene komentatore. A onda ih oni pravi, anonimni komentatori na društvenim mrežama i ispod tekstova na web portalima počinju slaviti. U zadnje vrijeme svaki ubojica završio je kao junak dana.

Ono što, međutim, pouzdano znamo o pokušaju ubojstva na Markovu trgu je ovo: tridesetjednogodišnji policajac leži na pločniku i krvari, dok mu pokušavaju pomoći prodavačica iz dućana preko puta (istog onog u kojem je jednom davno kupovao Ranko Marinković) i odvjetnik koji se tu slučajno zatekao. Uto nailazi sanitetski kombi krapinskih registracija, kojim su u Zagreb dovezeni brisevi suspektni na covid-19, i zaustavlja se. Prodavačica i odvjetnik polažu policajca na nosila, on jauče da umire. U tom je trenutku najvažnija stvar na svijetu da mu netko kaže da ne umire, nego da će živjeti.

Negdje u isto vrijeme, na Jabukovcu dokle je uspio pobjeći od onoga što je učinio, i što misli da je učinio, devet godina mlađi ubojica, koji je pucao iz automatskog oružja, ubija se iz pištolja.

I to je sve što znamo, sve što ćemo najvjerojatnije uopće i saznati. Ostalo su dodaci, dopisivanja i dopjevavanja koja nemaju veze s događajem. Niti psihijatri mogu govoriti o motivima i duševnom stanju mladića kojeg nikad nisu sreli i komentatora s društvenih mreža za koje ne mogu biti sigurni niti da postoje, niti je naročito mudro pretpostavljati da pokušaj ubojstva policajca koji više protokolarno i paradno, nego što nešto doista čuva, stoji ispred Hrvatske vlade, ima ikakve veze s društvenim prilikama u zemlji. Ubojice nisu društveni komentatori. A društveni komentatori nisu proroci, pa da znaju zašto ubojice ubijaju.

Iza njega je ostao oskudan niz fejzbučkih objava, koji se uglavnom tiče oružja, slavnih vremena i neobrazloženog nezadovoljstva prilikama. Taj mladić baš i nije bio u stanju izraziti sa čime je to nezadovoljan i što to nije u redu s društvom u kojem živi. U svijetu društvenih mreža ovoga trenutka na hrvatskom jeziku postoje tisuće i desetine tisuća vrlo sličnih, gotovo istovjetnih virtualnih povijesti i anamneza kakva je njegova.

Dječaci iz provincije, mladići već, u ranim dvadesetim, rođeni u godinama nakon rata, koji fantaziraju o danima slave svojih očeva, i nekako bi sve to da ponove, naprosto zato što im ništa drugo ne pada na pamet, i što im se u njihovim malim životima, nakon smušenih i teških puberteta, ne nudi ništa drugo. Od svega što se moglo vidjeti među njegovim objavama stvarno je neobična i uznemirujuća samo jedna fotografija: na njoj pozira u maskirnom vojničkom kombinezonu za snijeg, s crnom maskom preko lica i futrolom za nož za pojasom, te s drvenom puškom u rukama, na kojoj je svojim rukama načinio i imitaciju snajperskog nišana. Odrastao mladić načinio si je drvenu pušku. Istovremeno je to uznemirujuće i ganutljivo. Gdje se to već odrasli dječaci igraju drvenim puškama?

To što se dogodilo na Markovu trgu nije simptom društvenih poremećaja. Ili se ti poremećaji ne tiču mladih ljudi koji ubijaju. Danijel Bezuk nije Anders Breivik. Svijet je pun nesređenih, nesnađenih i uznemirenih mladića u ranim dvadesetim, koji umjesto da žive u svome svijetu i životu, žive u svjetovima svojih roditelja. Pretpostavimo da je bio jedan od njih. Srećom da takvim mladićima u svijetu uglavnom nije omogućeno da tako lako od drvenih dođu do pravih pušaka. U nas je to lako. To je društveni poremećaj o kojem bi trebalo biti riječi./24sata.hr/

You may also like

Hot News