Papa Benedikt XVI.: Stepinac nas poziva da budemo ljudi nade

By

Hrvatska katolička mreža donosi odlomak iz posljednje objavljene knjige Benedikta XVI./Josepha Ratzingera “Ljubav koja spašava” u izdanju nakladne kuće Verbum. Naime, papa emeritus je talijanskom izdavaču ponudio da prevede neke njegove tekstove o ljubavi objavljene na njemačkom, a izdavač je dodao i još nekoliko neobjavljenih tekstova. Poglavlje o Stepincu iz kojeg donosimo izvadak zapravo je homilija koju je kao kardinal održao u Hrvatskom papinskom zavodu sv. Jeronima u Rimu.

 / dt

(…)

Krista su zamrzili, izopćili (Lk 6,22), jer je naviještao Božju ljubav za sve. Gledajući na taj način, razmatrajući današnja čitanja, vidimo Krista, ali možemo i bolje razumjeti poruku Sluge Božjega: kardinal Stepinac vodi nas Kristu i uprisutnjuje njegovu poruku, a Krist nam omogućava da vidimo dubinu srca, istinske korijene našega života.

Htio bih skrenuti pozornost tek na dva mala odlomka današnjega evanđelja. Prije svega na onu već navedenu rečenicu: ‚Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde‘ (Lk 6,22).

Naš blaženik, naš Sluga Božji, živio je upravo tu odbačenost iz ljudske slave, živio je osamljenost, patnju. Postoji neka vrsta proročkoga navještaja ove rečenice u jednoj Sokratovoj izjavi, koju je Platon naveo u svojoj ‚Obrani‘, kada ovaj pred sudom kaže: ‚Nema čovjeka koji bi se mogao spasiti ako bi se bilo vama bilo nekom drugom mnoštvu iskreno usprotivio i pokušao spriječiti mnoge nepravde i zločine u državi.‘1

Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnu mnoštvu

Kardinal Stepinac bijaše čovjek savjesti koji se u ime savjesti suprotstavio moćnu mnoštvu. Bio je čovjek savjesti prosvijetljene Kristovom riječju, čovjek savjesti oblikovane Njegovom istinom i preko savjesti je njegov hod dostigao istinu, a to je put pravoga života. Budući da je bio čovjek savjesti, kršćanske savjesti, suprotstavio se totalitarizmima; i u vrijeme nacističke diktature postao je branitelj Židova, pravoslavaca i svih progonjenih. Zatim je u vremenu komunizma postao odvjetnik svojih progonjenih i ubijanih vjernika i svećenika. Postao je nadasve Božji odvjetnik na ovoj zemlji jer je branio pravo čovjeka da živi s Bogom, branio je Božji prostor na ovoj Zemlji.

Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Poštivao je državu u mjeri u kojoj je ona bila autentična. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već sv. Ambrozije, a koja glasi: ‚Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštovanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i braniti ono što je Božje.‘2

Tako je dakle činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grešne i lažne ljudske svemoći, branio je Božja prava, a tako i istinska ljudska prava, iskonsku čovjekovu sliku protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje Božju prisutnost, Božja prava u svijetu.

Sluga Božji bijaše čovjek savjesti i stoga u svoj svojoj zadivljujućoj postojanosti nije nikada bio tvrd čovjek, nije nikada postao žučljiv, tim manje je poznavao mržnju jer je branio istinu, jer je njegova savjest bila uronjena u Kristovo lice, bio je oblikovan Kristom. Ova postojanost bila je istodobno ljubav prema ljudima, ljubav i prema vlastitim progoniteljima. On nas tako uči kako stabilnost kršćanske savjesti pomiruje istinu i ljubav, ona je spoj istine i ljubavi. Budući da je bio čovjek savjesti, nadvladao je zlo dobrim i preobrazio zlo svojom nepobjedivom ljubavlju, hranjenom Kristovom ljubavlju.

Stepinac nije promatrao svoje biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, dostojanstvo. Doista se izgubio u Bogu, a gubeći se, pronašao je pravi život

Sljedeća rečenica na koju sam želio skrenuti pozornost prvo je blaženstvo: ‚Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje‘ (Lk 6,20). Što znači ovo ‚blago vama‘? U čemu se sastoji ovo blaženstvo? Očigledno je da ovo blaženstvo ne predstavlja zemaljsku sreću u pukome smislu blagostanja, uspjeha, karijere, posjedovanja, moći nad svime. Upravo obrnuto. Tako gledajući, istinito je što nam danas kaže Sv. Pavao u svojoj poslanici: ‚A ako Krist nije uskrsnuo,‘ (1 Kor 15,17) ako se pouzdajemo samo u ovaj život i u ovaj svijet ‚najbjedniji smo od svih ljudi‘ (1 Kor 15,19). Doista, naš je Sluga Božji živio i trpio tu bijedu, taj izgon, tu osamljenost u vjeri. Trpio je bijedu, ali ju je mogao podnositi jer je u njoj otkrio pravo blaženstvo. Mogao je reći: ‚Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi‘ (Job 19,25), znao je da će u budućnosti živjeti sa svojim Izbaviteljem.

U čemu se, dakle, sastoji ovo blaženstvo, ovo biti blažen? Ne radi se o nečemu što pripada ovomu svijetu, nego o Božjoj stvarnosti, božanskoj istini, o jednoj istini koja je u Bogu i koja je za čovjeka, te koja će se u ovome čovjeku objaviti u svoje vrijeme, u vrijeme koje će Bog odrediti. Tko dakle želi živjeti ovo blaženstvo, dospjeti u ovo blaženstvo, ne može se zatvoriti u samoga sebe, mora se uzdići iznad samoga sebe, mora izići iz samoga sebe, mora živjeti vlastitu onostranost, mora se izgubiti u Božjim rukama. A gubeći samoga sebe, živi baš u stanju pravoga blaženstva.

Znamo da je Sluga Božji doista živio tu vlastitu onostranost. Nije promatrao svoje biskupstvo i svoje svećeništvo kao čast, dostojanstvo. Doista se izgubio u Bogu, a gubeći se, pronašao je pravi život. Budući da je ostavio samoga sebe, postao je slobodan. Slobodan u poimanju ljudske časti, slobodan u podnošenju uvreda, kleveta, slobodan da ljubi.

(…)

Kada je 1934. Sluga Božji bio izabran za nadbiskupa koadjutora zagrebačkoga, uplašio se. Dobro je poznavao tešku situaciju u Katoličkoj Crkvi i vjernika katolika u svojoj zemlji, u onoj Jugoslaviji koju su saveznici nakon Prvoga svjetskog rata umjetno stvorili od suprotnih elemenata i sa snažnim protukatoličkim nabojem. No to nisu jedine poteškoće i prijetnje kojih je bio svjestan. On je poznavao i snagu totalitarnih i bezbožnih ideologija, koje su u onome trenutku bile snažne i postajale su sve moćnije. U toj situaciji nije mogao gledati na biskupsku službu kao na puku ljudsku promidžbu, kao na viši stupanj ljudske karijere. Znao je da je biskupstvo u tome trenutku značilo žrtvovati se, izgubiti sebe, prepustiti se u Božje ruke.

Izrazio je program svojega biskupstva, svojega života u riječima: ‚In te Domine speravi! U tebe se, Gospodine, uzdam!‘ To je bilo njegovo biskupsko načelo. Ono se podudara s riječima prvoga današnjeg čitanja: ‚Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje‘ (Jr 17,7). In te Domine speravi!

Prepustio se Gospodinu u tolikim patnjama, prepustio se Gospodinu, znajući da su u Gospodina vode pravoga života, pravoga blaženstva. U svim je poteškoćama ostao čovjek nade, budući da je bio čovjek vjere i čovjek ljubavi, čovjek prave ljubavi.

Danas nas kardinal Stepinac poziva na takvu hrabrost, poziva nas da stavimo naše pouzdanje u Krista, da budemo ljudi nade.

‚U Tebe se, Gospodine, uzdam!‘ Tko živi od ovih riječi, zna da su istinite riječi završnoga retka himna Tebe Boga hvalimo: ‚non confundar in aeternum – neću se postidjeti nikada‘.“

1 Platon, Obrana Sokratova, Demetra, Zagreb, 2000., 31E.

2 Usp. Epistulae 10,1.12.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Benedikta XVI. / Josepha Ratzingera Ljubav koja spašava. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige vrijedi isključivo za portal hkm.hr. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

You may also like

Hot News