Priča o herojstvu bojovnika HVO-a središnje Bosne

By

U najtežim trenucima obrane Lašvanske doline uveliko je pomogao u
obrani hrvatske Lašvanske doline vojni helikopter MI 8 s pilotom Goranom
Batalijom, rođenim Vitežaninom.

Čim je ABiH zauzela Travnik i
Bugojno, sve svoje snage usmjerila je na preostale hrvatske enklave u
Lašvanskoj dolini, tako da su snage, kako isti izvor navodi, bile 1 : 10
u korist ABiH. Tada je zavladao pravi pakao u Lašvanskoj dolini, u koju
su snage Trećeg korpusa Armije BiH, njih 80 tisuća na čelu sa generalom
Mehmedom Alagićem (kasnije ga optužio Haški tribunal, umro prije
suđenja) i druge snage ABiH, gotovo iz cijele BiH, potpuno stavile u
obruč Lašvansku dolinu.

General Alagić putem Radio Travnika
nagovještava da će Vitez biti u rukama ABiH na Badnju večer ili na
katolički Božić 1993. godine, a da će sav plijen pripasti onima koji ga
zauzmu. Tim krvavim napadima suprostavile su se malobrojne snage HVO-a.
Svakodnevno je bilo sve više poginulih i ranjenih – djece, staraca,
žena, a ponestajalo – tehničkih sredstava, osobito strijeljiva.

Spas iz zraka
Kada je izgledalo da više nema spasa za Lašvanskoj dolini, Bog je dao
da se počinje pojavljivati helikopetr spasa, kako su ga Hrvati Lašvanske
doline nazvali. Vlado Štrbac, pomoćnik zapovjednika zeničke brigade
“Jure Franvetić”, koja se iz zeničkog obruča preko Ovnaka uspjela
probiti u Vitez, potvrđuje da je u predbožićno vrijema 1993. godine
veliki problem HVO-a bio nedostatak hrane, sanitetskog materijala, a
posebmno strijeljiva.

– U takvoj, gotovo bezizlaznoj situaciji,
gdje se vodila borba na život i smrt, pojava helikoptera značila je spas
i nadu za obranu i opstanak. Vojnici su se tada više veselili
helikoipteru nego ručku, mada su bili neopisivo gladni. Nemoguće je
opisati koliko je zvuk helikoptera, koji se postupno čuo s velike
visine, budio osjećaj radosti, i ne samo kod vojnika, nego svega živog
hrvatskoga u cijeloj Lašvanskoj doline. Oči su bile uprte prema nebu i
molbe Boga da sačuva tadašneg pilota helikoptera, današnju živu legendu
Gorana Bataliju – sjeća se Štrbac.

Taj skromni pilot, velika i
hrabra srca, koji je završio pilotsku školu 1985. godine, u vojnoj
mirovini je od 2001. godine, sada provodi miran život u svom rodom
Vitezu sa svojom suprugom i djecom. Pilot hrabrog srca I nakon 13 godina
od strašnih ratnih zbivanja u Lašvanskoj dolini i šire, još uvijek se
svega dobro sjeća.

– U rujnu 1993. godine u Glavnom stožeru HVO-a
zaključili su da se jedino helikopterom može pružiti logistička potpora
HVO u kojeg su muslimanske snage okružile u Lašvanskoj dolini. Nas
nekoliko prijatelja organizirali smo helikopterske letove u središnju
Bosnu. Imali smo preko 70 letova u 1993. i 1994. godini. Prenijeli smo
preko 1.300 ranjenih vojnika i civila, među njima i oko 200 djece,
velike količine medicinske opreme i aparata, te vojno – tehničkih
sredstava. Vratili smo natrag oko, 500 vojnika koji su se liječili u
Hercegovini i Hrvatskoj. Bilo ih je koji su se vraćali i sa štakama.
Budući da su njihove obitelji bile u okruženju i velikoj životnoj
opasnosti (neke su i stradale), mnogi od tih ranjenika su ponovo stupili
u boj.

Neki su i poginuli kao takvi, dok su drugi kao ranjenici,
koje smo kupili iz crkve – bolnice u Novoj Biloj i sa drugih
lokaliteta, umirali već u helikopteru, prije nego bi stigli do bolnice.
Samo u jednom letu s jednom predstavnicom Međunarodnog Crvenog križa
odvezli smo pedeset troje ranjene i bolesne djece iz Lašvanske doline.
Pripadnici Armije BiH stalno su pucali na nas i po svaku cijenu
nastojali nam onemogućiti letove, mada su vjerojatno znali da u
helikopteru ima i njihove djece.

Osim nekoliko prvih letova
danju, svi ostali bili su noćni na velikim visinama (4.000m). Kad bismo
stigli iznad teritorija pod nadzorom HVO-a, spiralno smo se spuštali
između brda na improviziranu sletnu stazu. Letjelo se i po lošem
vremenu, po snijegu i kada se stvaraju ledeni okovi na helikopteru.

Let iznad Rame
Na upit da nešto kaže o nekom posebnom letu, pilot Batalija navodi: –
Jedne noći letjeli smo visoko iznad Rame, ali zbog jakog leda
helikopterom se nije moglo upravljati. Visina leta je bila oko 4.000
metara. Tako zaleđeni među visokim planinama morali smo se podići na
malo više da bismo helikopterom mogli upravljati. U tom kruženju
izgubili smo mnogo vremene i gotovo ostali bez goriva u oluji. Jedva smo
se uspjeli spustiti na jedan mali poluotočić Ramskog jezera. Ipak,
najteže dojmove na posadu helikoptera ostavile su scene nejake i ranjene
djece koju smo prevozili. Popis te djece sigurno i danas postoji u
bolnici u Splitu, kamo su odvežena – sjeća se hrabri pilot Goran
Batalija, kojeg smo snimili 9. listopada ove godine, a koji je dodao da
bi se mogla napisati knjiga od 200 stranica o njegovim doživljajima kao
ratnog pilota, što će možda, kako je kazao, to sve i pretočiti u knjigu.

Na kraju, na pitanje što mu je davalo tako veliku snagu da izdrži sve
to u tom strašnom paklu lašvanskog neba i njegova podneblja, pilot Goran
Batalija, sa nekim posebnom pogledom prema nama, ističe da je to
neizmjerna želja i ljubav da spasi svoje ranjene suborce, osobito djecu,
stare i iznemogle, cijeli hrvatski puk Lašvanske doline, u kojoj se
tada nalazila i njegova obitelj.

You may also like

Hot News