Prvi predsjednik samostalne Republike Hrvatske Franjo Tuđman rodio se 14. svibnja 1922. u Velikom Trgovišću od majke Justine rođ. Gmaz i oca Stjepana. Otac mu je bio ugledni član HSS-a i općinski načelnik. Majka mu je umrla 1929. kada je Franjo pošao u osnovnu školu.
Pučku je školu pohađao u rodnom mjestu, a u Zagrebu Državnu II. mušku građansku školu te Trgovačku akademiju Udruženja trgovaca uglavnom se uzdržavajući sam.
Bio je sudionik antifašističkog pokreta od 1941., a nakon rata djeluje u Glavnom stožeru JNA u Beogradu, na visokim vojno-političkim položajima u Glavnoj personalnoj upravi JNA, Ministarstvu obrane i Generalštabu. Završio je studij na Višoj vojnoj akademiji 1957., a čin general-majora stekao je 1960. Iduće godine napustio je vojnu službu na vlastiti zahtjev.
Nakon napuštanja vojne službe posvetio se znanstveno-istraživačkom radu. Osnovao je Institut za historiju radničkog pokreta u Zagrebu, čiji je ravnatelj bio od 1961. do 1967. Tamo je upoznao i Brunu Bušića. Doktorirao je povijesne znanosti, a četiri godine bio je izvanredni profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Iz Saveza komunista izbačen je 1967. godine kada je i umirovljen.
Zbog nacionalizma 1972. osuđen je na dvije godine zatvora jer se njegov povjesničarski rad nije slagao sa službenom propagandom komunističke Jugoslavije. Pušten je nakon devet mjeseci. Ponovno mu je suđeno 1981. zbog “kontrarevolucionarne djelatnosti” i to nakon intervjua švedskoj televiziji. Sporna je bila brojka stradalih u Jasenovcu. Tada se inzistiralo na više od 700.000 žrtava, a Tuđman je prezentirao podatke o nekoliko desetaka tisuća ljudi. Tuđman je osuđen na tri godine zatvora, ali je s odsluženja kazne pušten 1983. iz zdravstvenih razloga. Iduće godine je vraćen, ali uskoro je opet uvjetno pušten.
Politički se angažirao potkraj 1980-ih kao zagovornik hrvatske samostalnosti. Godine 1989. osniva Hrvatsku demokratsku zajednicu te do smrti ostaje njezin predsjednik. Nakon pobjede HDZ-a na prvim višestranačkim izborima 1990. godine izabran je za predsjednika Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. uvjerljivo je pobijedio u prvom krugu, ali drugi mandat prekinut je u trenutku njegove smrti 10. prosinca 1999.
Vodio je Hrvatsku tijekom Domovinskog rata, a temelji njegove politike bili su pomirenje svih Hrvata bez obzira na ideološku usmjerenost, postavljanje Hrvatske u srednju Europu i odlazak s Balkana. Njegova je politika izazvala prijepore u dijelu domaće i međunarodne javnosti, a oporba ga je kritizirala zbog autoritarnog političkog nastupa i naglašeno stranačke vlasti. No, rijetki mu mogu osporiti da je bio najzaslužniji za osamostaljenje Hrvatske i obranu od velikosrpske agresije te veliku pobjedu u Domovinskom ratu.
