Sjećanje na grad heroj Vukovar

By

Vukovar je postao simbol stradanja i herojstva, naznačio je krvavi raspad Jugoslavije i 18. studenoga poseban je da za hrvatski narod. Opsada Vukovara trajala je 87 dana i srpske snage su na ovaj grad ispalile preko 6 i pol milijuna projektila, a tijekom opsade život je izgubilo oko 1000 branitelja i preko 3000 civila, s time da to nije konačan broj.

Danas je Vukovar vrlo živ, ali i grad ispunjen poštovanjem i tišinom koja odiše dostojanstvom. Preko 100 tisuća ljudi trenutno pohode Vukovar kako bi odali štovanje i iskazali svoje suosjećanje. Brojni mladi iz BiH posjetili su Vukovar kako bi iskazali poštovanje.

Kolona sjećanja iz vukovarske bolnice ove godine ide starom trasom, odnosno Županijskom ulicom, prolazi kroz središte Vukovara preko mosta JeanMichel Nicoliera, te se nastavlja Radićevom ulicom i Ulicom bana Josipa Jelačića sve do Memorijalnog groblja žrtava iz Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva položiti vijence i zapaliti svijeće.

Mladen Pikulić, fotograf Oslobođenja opisao je svoj doživljaj Vukovara koje je zabilježio objektivom svog aparata: “Ulazak u Vukovar je izgledao kao kada te neko, bez prethodne najave i pripreme, ubaci u Hirošimu. Šok je blaga riječ kada čovjek iz sarajevskog mirnog okruženja uleti u razrušeni i spaljeni grad. Još mi u glavi bruji od sinoćnjeg derneka, a pri prvom izlasku iz Golfa u predgrađe Vukovara, suočavam se sa leševima ispred kuća.

Bivši vlasnici kuća leže ubijeni ispred zgarišta koji se nekada zvao njihov dom. Pomisliš, možda, ipak, da su to kulise za neki novi film, ali raspadnuta tijela govore da ovdje nije riječ o sedmoj umjetnosti nego o ratu.

Vozimo prema centru grada i sve se više uvlačimo u apokalipsu iz koje se ne može nigdje. Dolazimo do gradske bolnice, ili onog što je nekad bila. Ulazimo u zgradu za koju, kada bih je opisao riječju ‘sablasno’, time nikome sigurno ne bih uspio ništa dočarati. Uglavnom, bolnica je sva izbušena granatama, bez prozora, ali i bez ljudi/bolesnika.

Pitam nekog vojnika u prolazu: „A, gdje su ljudi?“.

„Eno ih prekoputa“, odgovori vojnik.

Prekoputa je klasično slavonsko imanje sa velikim dvorištem, ali sada prepuno leševa. Jedan uz drugi, spaljeni, ugljenisani, uglavnom svi u zavojima, par centimetara razmaka između svakog od njih.

Vlado jurca od jednog do drugog, mislim da traži nekog nestalog rođaka, a ja ga mahinalno, bez razmišljanja, pratim u stopu i fotografišem.

U neko doba izgubim Vladu iz vida, i nađem se u polju smrti, okružen desecima tijela. Upravo stojim tik uz spaljenog i ugljenisanog čovjeka, sa rukom podignutom u zrak, poput nekog spomenika slobode. Stojim zamrznut, jer – ako se pokrenem nepažljivo lijevo ili desno, moguće je da mu smrskam ruku.

Ubijen jer je rekao ‘kaj’

U centar polja smrti sam došao tako što sam gledao kroz vizir fotoaparata i kada sam ga spustio, tek sam onda postao svjestan gdje se nalazim. Kako pobjeći iz ovog pakla? Ni iza vrata ovog imanja situacija nije puno bolja. Do izlaznih vrata je samo 50 metara, ali i deseci leševa. Još sam u čudu kako sam uspio uopšte doći ovdje, a još veći mi je problem kako se vratiti nazad da nekome ne stanem na glavu ili ruku.

Kako se vratiti u normalu kada se nalaziš usred pakla?

Napokon, izlazna vrata i naš Golf dvojka. Gas do daske i kao sumanuti vozimo, pravac – Borovo Naselje, kao da nas tamo čeka spasenje. Lijepo neznanje. Jednu katastrofu zamjenjujemo drugom, samo se mijenja ime grada. Lunjajući između tipičnih socijalističkih zgrada, zaustavljam se pred jednom, ispred čijeg ulaza lezi mrtav čovjek.

Upravo kada sam podigao fotoaparat u kadar su mi ušla dvojica “dobrovoljaca” i klik – fotografija je nastala.

Pitam ih: “A, zašto je ovaj čovjek mrtav?”

“Ustaša” odgovaraju uglas.

„Pa, kako znate kada je civil, nema oznaka?“

“Kada smo pokucali na vrata, rekao je ‘kaj’”, odgovori jedan i produži dalje.

Kuda dalje? Sve je kao na fotografijama i filmu o Hirošimi samo što je ovo sada uživo. Gdje se god mrdneš, nesreće za narednih deset generacija.

Ponovo u Golf, koji se sve više pretvara u neko skrovište, zaštitu, bijeg od pakla.

Vukovar ponovo. S vrha neke, nečije crkve, pravim panoramski snimak srušenog grada, ali kroz objektiv izgleda kao da pada kiša iako je sunčan dan. Fatamorgana? Spustim fotoaparat, viim sunčan dan, dignem fotoaparat, pogledam kroz vizir i ništa ne vidim jer je mutno. Samo neka voda. Popipam se po licu, a ono mokro kao da me je neko zalio vodom, takav je prolom suza bio, a da nisam to ni osjetio.

Uspijem nekako sići sa zvonika i nadomak spasenja, našeg Golfa, sretnemo jednu porodicu Slovaka. Njihova priča je bila tako žestoka da količinu bola više nisam mogao podnijeti i blagi nervni slom bacio me je na zadnje sjedište auta u polusvjesno stanje. Probudio sam se tek u hotelu, drhteći od straha.

Vukovar ‘stara vijest’

Nakon par dana domogli smo se Sarajeva koje je u to doba pjevalo svoj labuđi pjev. Sutradan sam svojim prijateljima i kolegama u Oslobođenju pričao o užasima koje sam vidio, i bio svjestan da nas čeka sudbina Vukovara.

Ali “pametni i načitani novinari” iz “kožnog restorana” nadobudno su vrtili priču o nemogućnosti rata, te kako su kultura i civilizacija jači od tenkovske granate. Osjećaj bespomoćnosti da ljudima objasniš šta ih sutra čeka.

Tumaram gradom i vučem ljude za rukav da im objasnim da će sutra biti ubijeni, ali uvijek isti lakonski odgovor kako smo isuviše civilizovani da nam se to može desiti.

Predajem ostatak fotografija desku Oslobođenja, uz želju da bar pola novine ilustruju fotografijama užasa iz Vukovara, ali dobijam odgovor dežurnog urednika kako je Vukovar već stara vijest i nije nikom interesantna.”

You may also like

Hot News