Željko Pervan : “Bez Uskrslog sve bi bila priča slična mnogima koje su ispričane”

By

Ako
je smijeh lijek, onda naslućujemo da je Radosna vijest o Kristovu
uskrsnuću – koja čovjeka nuka da se od radosti smije – najdjelotvornije
sredstvo protiv beznađa i pokretačka snaga u svakodnevici. O tome smo
razgovarali s hrvatskim komičarem i glumcem gosp. Željkom Pervanom.

Razgovarao: Josip Vajdner

Malo tko na ovdašnjim prostorima nije čuo
za našega sugovornika. Stoga je najbolje čuti što on sam o sebi kaže:
„Zovem se Željko Pervan, posjedujem 56 godina života, rođen sam 7. 8.
1962. u Zagrebu, majka Anđelka i otac Božidar. Imao sam i sestru Blanku, ali je nema više među nama. Oženjen sam ženicom po imenu Darija, imam četiri kćerke koje se zovu Mia, Dorija, Ines i Pavla. Imam i unučicu Saru.
Slobodnog vremena nemam, ali i to što imam, provodim sa svojima. Ne
znam što bih više rekao, a da nekoga zanima.“ No, zbog toga smo mu i
postavili pitanja o kojima nas je zanimalo što će kazati.

Poštovani, prostor našega
ovozemaljskog proputovanja obično nazivamo „suznom dolinom“. U kojem je
omjeru ona sazdana od suza radosnica, i što biste iz iskustva rekli gdje
možemo pronaći stvarnu utjehu?

Naš je život, ovozemaljski, određen osobnom osjetljivošću na dobro i
loše oko nas. Neki ljudi ne mogu izdržati, nego prekidaju Boga u pola
rečenice. Odlaze namjerno s ovog svijeta s porukom „ubi me prejaka
riječ“ što oporuči pjesnik Branko Miljković. Previše
tankoćudni, a bez vjere u srcu koja bi im pomogla da prežive „dolinu
suza“. Neki primaju udarce bezrazložne patnje uzdignuta čela, suznih
očiju, nastojeći ne ukaljati Kristov Križ. Slobodna volja od Boga dana
čini nas različitima u podnošenju. Mi razmišljamo uzročno-posljedično pa
nam je patnja nevinih nerazumljiva, najblaže rečeno. Na ovom svijetu
postoji odriješeno zlo, obilazi oko ljudi kao lav oko lovine, pokušava
nevoljama ljudima dati osjećaj da ih je Bog ostavio, da ga nema. Kada
stvari idu koliko-toliko dobro, sve je OK, ali kada krenu nevolje, imaš
osjećaj da ga nema, da si ostavljen. Molitve ostaju neuslišane, želje
neostvarene, zdravlje se ne vraća. Neuslišani često postaju plijen zla.
Što je s molitvom Sv. Pavla, s Kristovom molitvom u
Getsemanskom vrtu, Jobovom molitvom… Sve što treba je imati barem malo
povjerenja u Oca. On je izvor života i svakog dobra, u Njemu nema ni
sjene od mijene, ali ovaj svijet dijelimo s tamnim stvarima i svjetlo
pobjeđuje, sigurno. Treba ići prema svjetlu i u svjetlu koliko god
možemo.

Sadržaj kršćanske vjere bitno je
obilježen Uskrsom. Možemo li na temelju te tajne reći da vjera otvara
novu perspektivu životu? Koja su Vaša iskustva?

Uskrs je bez premca najveći praznik kod kršćana. On je osnova naše
vjere. Bez Uskrslog sve bi bila priča slična mnogima koje su ispričane.
Što nam daje nadu i snagu? Isus Krist,
Očeva snaga i ljubav. Obećanje da nitko neće propasti ako vjeruje u
Njega. Pobjeda nad smrću onog tko nije dopola slomljenu slamku do kraja
slomio, to je nada jadnima, krotkima, pitomima, patnicima svih vrsta,
svim Božjim ljudima. On je Istina, Put i Život.

U Uskrsu slavimo trostruku Isusovu
pobjedu – nad grijehom, nad smrću i nad Zlom. Na koji način ove vjerske
istine možemo oživotvoriti u svojoj svagdašnjici?

On je Sin Božji, vjeran do kraja. A mi što možemo? Ne zatajiti ga,
držati se riječi, u svakome vidjeti Njegovo lice, pruženu ruku ne
ostaviti praznu, opraštati, pokušati slijediti Kristov primjer jer smo
pozvani na svetost. Teško je to, ali treba se boriti za svaki dan na
zemlji. Uvečer se u molitvi iskupiti i zamoliti oprost, ispovijedati se,
čistiti se jer On oprašta. Iskren trud je dovoljan, siguran sam.
Ljubiti jedni druge jer jedino pitanje koje je Krist postavio govoreći o
svom drugom dolasku je bila zabrinutost hoće li zateći dovoljno ljubavi
na zemlji. Jer Bog je ljubav, i to govori sve kakvi trebamo biti.

Budući da čovjek nerijetko
doživljava svoj „veliki petak“, nije li lakše onda ne vjerovati nego
vjerovati, i vjeru definirati „opijumom za narod“?

Ljudi koji ne vjeruju nisu niža vrsta ili glupi ljudi. Jedan od vodećih
svjetskih ateista, vrlo agresivan Englezić, postavio je stvar ovako:
dječak u afričkoj pustinji leži, umire od žeđi, ako Bog ne može poslati
malo kiše da ga spasi, onda nije svemoguć, nije Bog, ako može poslati
kišu, a neće, onda nije ljubav već monstrum. Moramo se suočiti s vrlo
velikom histerijom i napadima na našu vjeru. Traže dokaz da bi
povjerovali, a znaju da npr. ja nisam rekao kako znam da ima Boga, već
kako vjerujem da postoji. Znanje traži dokaz, a vjera ne, upravo
suprotno. Opijum za narod su svi svjetski izmi, a vjera u
Krista donosi slobodu, jer što mi tko može, tko mi može Kristovu slobodu
izvaditi iz srca? Mač, robija, smrt, plaće u zlatu, moć u svijetu? Ma
nitko nikad i ništa. Jer ja nisam rob, savijam koljena pred pravednim i
svetim.

Sv. Toma je tražio „pokriće“ za
navode apostola da je Isus, nakon smrti na križu, živ. Kakva
svjedočanstva današnji racionalistički čovjek prihvaća?

Neki ljudi vole racijem pojmiti, um je isto tako Božji dar i
veličanstven je u ljudima, čudo Svemira. Ali doći do Njega čistim umom
potraga je za dokazima, za čudima. Dobar je primjer gužva i redovi kod
jedne od vidjelica u Međugorju. Kip Gospe svijetli i narod u redovima
čeka da to vidi. Ne nalazim u ljudima ništa zlo u tome, ali isti takav
kip u Milanu imate kupiti za 35 eura. Razmisliti valja prije no što
staneš u red vidjeti čudo. Čudo je oprostiti nekome, zagrliti dijete,
obići starog i nemoćnog kojeg ne poznaješ jer u tome nema racija, već čisto Božje čudo.

S obzirom na činjenicu naše
prolaznosti – kako kaže Psalmist „Zbroj naše dobi sedamdeset je godina, a
ako smo snažni, i osamdeset. A većina od njih muka je i ništavost…“
(Ps 90) – možemo li naslutiti da se Bog zapravo osmjehuje na naše želje i
zemaljske molbe?

Ne slažem se u potpunosti. Zar je Mozzartova Velika misa u c-molu
ništavnost, velika djela ljudi nisu ništavnost. Mnogi koji su dali život
za prijatelje, što su oni? Ne smijemo o ljudima koje je Bog stvorio na
svoju sliku misliti kao o nakupinama bjelančevina koje obitavaju na
zemlji nekoliko desetljeća gubeći vrijeme. Što je s roditeljima i
dječicom što porodiše Bogu i ljudima na radost? Što s našim svetcima,
djelima ljudskim punim milosrđa i dobrote? Ljudi koji na samrti okruženi
svojima blago zatvaraju oči sretni su zbog ljubavi koja ih okružuje i
Ljubavi koja ih čeka. Naravno oni koji zgrću zlato, znojni od pohlepe,
gaze preko leševa da dođu do cilja, nemaju djece jer su ona veliki
trošak, o njima ne govorim, ali branim ljude jer su po mnogočemu često
bliski anđelima.

Uslijed iskustva patnje u svijetu,
Knjiga Mudrih izreka pomalo rezignirano kaže da „i u smijehu srce
osjeća bol, a poslije veselja dolazi tuga“ (14,13). Kako zapravo
zadržati smijeh kao stil života?

Ne volim niti vjerujem ljudima kojima smeta ljudski veseli smijeh. On
često umanjuje probleme i čini ovaj svijet podnošljivijim mjestom za
život. Mene više smeta licemjerna ozbiljnost koja je često zapravo
nedostatak duha i intelekta. Korijen riječi duhovitost je duh. Nitko još
nije definirao što znači biti ozbiljan, ne koncentriran, odgovoran,
zamišljen, tužan, nego ozbiljan. To ne znači ništa jer je izmišljena
kategorija ljudskog ponašanja.

Ipak ne smije nam smijeh biti stil života,
to bi ukazivalo na neke psihičke tegobe. Mislim da treba reagirati na
podražaje koje nam svijet donosi. Plači kad si tužan, kad žališ za
nekim, raduj se kada se oko tebe nečem dobrom raduju. Budi prirodan
čovjek svima na radost što postojiš.

Evanđelja nigdje izrijekom ne
bilježe da se Isus smijao, međutim iz konteksta navještaja Radosne
vijesti može se pretpostaviti kako je to bilo jedno od njegovih čestih
stanja. Što mi zapravo možemo kazati o našem smijehu? Nekada se stječe
dojam da smijehom više pokazujemo dominaciju nego radovanje…

Puno toga iz Kristova života na zemlji evanđelja ne spominju. Možda
Ivanovo donosi najviše bitnog, za mene. Nema dominacije u sreći, u
radosnom osmijehu. Neka bića kada su sretna, mašu repom, a Božji ljudi
se smiju. Ne govorim o zluradom smijehu, ciničnom i sličnima. Konačno
svećenstvo je pozvano da širi Radosnu vijest bez pogrebne atmosfere u
crkvama. Nitko nije umro, nego je uskrsnuo i sjedi s desna Ocu, zagovor
Njegov i Očeva volja je na spas svih nas. Što je to ako ne Radosna
vijest za sve nas.

Netko reče da nas poslije smrti
čekaju tri iznenađenja: tko sve jest i tko sve nije u raju, te gdje smo
mi. Možemo li na temelju toga sebe malo manje „ozbiljno“ shvaćati i više
se smijati?

Nema tko što reći tko nije bio preko i vratio se da posvjedoči. Netko
reče da je zemlja ravna ploča, da treba oproste plaćati u zlatu… Sveti Pavao
je najviše rekao u Himnu o ljubavi. Gledamo u zagonetci, a kad
prijeđemo, bit će nam jasno. Vidio sam, kaže, stvari u duhu koje ne
smijem reći i čuo ono što ljudi ne smiju. Vjera, ufanje i ljubav do
tada. Otac jedini zna gdje će tko biti, Sudac pravedni. Ozbiljno sebe
treba shvaćati kada mjeriš svoje postupke koji druge mogu povrijediti,
jedino tada treba obratiti dužnu pažnju sebi da ne sablazniš nekoga, ali
inače blagotvorno je za um i dušu ne shvaćati se odviše ozbiljno jer za
to uistinu nema razloga. Puna su groblja nezamjenjivih.Vi ste na našim prostorima prepoznati
kao vrstan komičar s nizom uspješnih humorističnih ostvarenja. Kada je i
kako počela Vaša ljubav prema komičnom izričaju, i gdje nalazite
nadahnuće?

Drugi su prepoznali moju duhovitost koja je pojačana i medijskim sposobnostima. Postupno se sve pretvorilo u posao. Nadahnuće nalazim svuda oko sebe, u ljudima, stvarima, procesima ponajviše.

nedjelja.ba

You may also like

Hot News