Župa Drvar

Drvar i istoimena župa Sv. Josipa nalaze se u zapadnoj Bosni, smještene oko rijeke Unce u Drvarskoj kotlini u području između planina Osječenica, Klekovača i Lunjevača. Grad se razvio uz prometnicu Petrovac – Grahovo – Knin.

Riječ je o mjestu iz kojeg desetljećima već stižu loše vijesti o nemogućnosti izgradnje katoličke crkve. Posljednja “odbijenica” je bila povodom da konačno pobliže upoznamo tamošnju katoličku zajednicu i njezinu životnu borbu…

Vjerojatno nema osobe u Crkvi u Hrvata koja nije čula za Drvar. Nažalost, mnogi taj bosanski gradić znaju samo po Titu (Titov Drvar kako se jedno vrijeme zvao), njegovoj špilji u kojoj se skrivao, sjedištu Vrhovnoga štaba te njemačkom desantu 20 000 vojnika…

Uopćeno, o Drvaru će se pričati u mnogim kontekstima, ali uvijek će biti zaobiđeni katolici te istina o tamošnjoj župi i crkvi koja je “misteriozno” nestala s razglednica 1949. u “jeku socijalističkog mira”.

Zapravo, da odmah ispravimo: o katolicima i Crkvi će se ipak pričati, ali u kontekstu navodnoga prozelitizma te namjernog naseljavanja katolika iz ostalih dijelova BiH kako bi se promijenila nacionalna struktura grada i općine, na štetu Srba. Ovu misao dobrano podgrijavaju srpski i bošnjački mediji i međunarodni predstavnici.

Kako bi se doznala istina, potrebno je krenuti redom.

Austro-Ugari upalili svjetlo…

Drvar se intenzivno počeo razvijati od 1900. – uostalom kao i većina krajeva u BiH – kada je austrijski industrijalac Otto Steinbeis ondje osnovao poduzeće za iskorišćivanje šume, izgradio uskotračnu željezničku tračnicu do Knina i podignuo pilanu te tvornicu celuloze.

U kontekstu priče o katolicima važno je napomenuti da je prvo sjedište drvarske župe bilo u 30-ak kilometara udaljenom Bosanskom Petrovcu, a utemeljena je 1906. odvajanjem od Krnjeuše (Zelinovca).

Zbog doseljavanja katoličkih radnika u grad, sjedište župe je 1925. preneseno na 15-ak kilometara udaljen planinski prijevoj Oštrelj koji je i zemljopisno središte župe. Razlog je tomu jednostavan, pastoral je lakše obavljati s Oštrelja nego iz Petrovca, a tu je već postojala kapelica Sv. Ane.

…a komunisti ugasili

Tridesetih godina prošloga stoljeća podignut je župni stan u Drvaru pa je tamo s Oštrelja preneseno i sjedište župe, izgrađena je i crkva, a katolički je život bujao.

Nažalost, vjernička zajednica je posve uništena u Drugom svjetskom ratu. Štoviše, na njezinu je području on počeo pokoljem upravo 27. srpnja 1941. kada su ubijeni tamošnji župnik Waldemar Maximilian Nestor i veći broj vjernika. Obje crkve, i ona u Bosanskom Petrovcu i ona u Drvaru, porušene su tek nakon rata, 1949., dok je kapelica na Oštrelju spaljena još za vrijeme borbi.

Pastir je ubijen, stado Drvara zbrisano u prvim danima rata, a pola stoljeća tu nije bilo ni svećenika, ni crkve, ni mise.

Upravo smo na lokaciji nekadašnje crkve o tome razgovarali sa sadašnjim župnikom vlč. Davorom Klečinom koji pastoralno opslužuje i župe Ključ, Bosansko Grahovo i ugaslu župu Krnjeuša.

“Na mjestu gdje je nekoć bila župna crkva kupljeno je 3 400 metara četvornih zemljišta. Župna kuća sa stanom za svećenika oštećena je u Drugom svjetskom ratu, ali je ‘preživjela’ i onda su komunističke vlasti 1949., dakle četiri godine nakon kraja rata, porušile crkvu i župni stan, a zemljište nacionalizirale i podijelile lokalnom pučanstvu”, rekao nam je vlč. Klečina na početku i naglasio da je naziv ulice sada 27. jula. Tako važan nadnevak za jugoslavensku i drvarsku komunističku kliku dobio je jednu malu sporednu prometnicu gdje je nekoć bila katolička crkva.

“To je za nas simbolično. Tako bitan nadnevak je dobio tako nevažnu ulicu u kojoj je živio župnik Waldemar Maximilian Nestor, ubijen upravo na taj nadnevak, i prva svećenička žrtva na prostoru bivše Jugoslavije”, ustvrdio je drvarski župnik koji nam je potom pokazao pravoslavnu crkvu koja nije bila uništena, nego je služila kao skladište.

Ateizacija društva

Nestankom katoličke crkve gubi se i hrvatska nit u gradu. Od važnijih hrvatskih kulturnih udruga i ustanova u župi Drvar djelovalo je povjerenstvo, a kasnije podružnica Hrvatskoga kulturnog društva Napredak. Tu su rođeni i poznati Hrvati kao što su npr.: Mile Budak (liječnik i nećak pjesnika i političara Mile Budaka); Karlo Muradori, zagrebački nogometaš i trener; Anica Nazor, hrvatska filologinja, paleokroatistica i akademkinja, Jure Sarić, hrvatski političar, hrvatski proljećar…

Nestankom crkvice preostalo katoličko pučanstvo se ili raselilo ili ateiziralo te kroz vrijeme izgubilo hrvatsko korijenje tako da je njihov broj 1991. iznosio samo 24, a na nivou općine 30. Navedimo podatak da je prije Drugog svjetskog rata u Drvaru bilo oko 450 katolika, a na cijelom teritoriju župe i više – samo podatak za Drvar, Oštrelj i Sretnicu govori o 700 duša.

Kakva je bila ateizacija društva u općini koja se dičila svojom borbom u Drugom svjetskom ratu, govori i činjenica da je pravoslavna crkva služila kao “mokri čvor” slučajnim prolaznicima, ali ipak nije bila porušena.

Iako za katoličkog svećenika i mise tu nije bilo mjesta skoro 50 godina, pravoslavni pop je potiho došao sa svojom obitelji nekih 20-30 godina poslije završetka Drugog svjetskog rata. Kako nam je rekao župnik Klečina, liturgiju je i za najveće kršćanske blagdane slavio samo sa svojom suprugom i djecom, i to u općini sa 17 000 Srba.

Vrijeme drugog ustanka protiv Hrvata

Godina 1941. može se nazvati prvim ustankom četnika i partizana protiv tek osnovane NDH, a sve se svelo na ubijanje župnika i katolika koji su se vraćali vlakom s hodočašća Sv. Ani i totalnim uništenjem nekoliko župa koje su fizički prestale postojati, a povratak Hrvata poslije 1945. nikad nije proveden te je čak opstruiran.

Svojevrsna mini repriza dogodila se početkom raspada SFRJ 1991. kada je Drvar postao uporište za srpsku agresiju na Hrvatsku.

Ta je pobuna skrštena, a u rujnu 1995. Drvar su zauzele hrvatske snage. Iako se ne može govoriti o oslobađanju jer je tu živjelo samo 20-ak Hrvata u odnosu na ogroman broj Srba, može se reći da je omogućeno duhovno oslobođenje jer su se počele služiti mise.

Tek po završetku posljednjega rata 1995. tu se naselilo nekoliko tisuća katolika prognanih iz mnogih župa BiH, a posebno iz Srednje Bosne. Neki govore o čak 50 različitih župa, i to skoro 8 000 vjernika. Brojke su sezale i do 12 000 katolika, ali, nažalost, loša hrvatska politika te perfidno djelovanje predstavnika međunarodne zajednice koji su deložirali Hrvate na ulicu, ne omogućivši im alternativni smještaj u Drvaru, doveli su do “curenja” katolika iz ovoga kraja.

Naseljavanjem katolika administrativno je oživljena nekoć postojeća župa, ali sada s novim imenom: Drvar (koja sada obuhvaća i Bos. Petrovac, kao što je nekoć župa tog imena obuhvaćala Drvar).

Privremeno skoro četvrt stoljeća

Godine 2003. kupljena je obiteljska kuća koja sada služi kao župni stan. Župa ni nakon 25 godina nema svoje crkve, nego u bogoslužne svrhe služi adaptirana dvorana u središtu grada.

“U zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma izgrađenog 1930-ih, a koji se za vrijeme bivše Jugoslavije zvao Društveni dom Partizan, danas slavimo mise. Doseljavanjem Hrvata od jeseni 1995. mi ovu zgradu koristimo kao privremenu crkvu. I evo to privremeno traje već 24 godine. Tadašnja uprava Hrvatske Republike Herceg-Bosne dala je na korištenje ove dvorane i prateće prostorije dok se ne izgradi crkva. Do dandanas ovdje vršimo sve naše bogoštovne čine, slavimo mise, sakramente, imamo čak i naša društvena okupljanja i druženja u donjem dijelu zdanja. Međutim, zgrada je vremenom postala neuvjetna, derutna, počela je propadati i nagrizla ju je vlaga. Zimi je jako hladno jer nemamo grijanja. Sve je neuvjetnije u njoj boraviti”, rekao nam je župnik s nadom da će uskoro na novoj lokaciji izgraditi pravu crkvu.

Inače, odbijanjem davanja urbanističke dozvole za rekonstrukciju objekta u vlasništvu župe Drvar nastavlja se višegodišnja politika vjerske nesnošljivosti i samovolje koju provode općinske vlasti u Drvaru prema Katoličkoj Crkvi. Takvoj politici zasigurno su doprinijele i dosadašnja pasivnost i nezainteresiranost svih razina vlasti hrvatskoga naroda u BiH da se ovaj problem riješi. Katolici u Drvaru su pijuni u raskusurivanju hrvatske i srpske politike na višim razinama.

Politikantstvo oko izgradnje crkve

Nakon što je početkom travnja 2019. stigao negativan odgovor Općine Drvar na zahtjev župe za izdavanjem urbanističke dozvole za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta na crkvenoj zemlji, župa je uložila žalbu Ministarstvu graditeljstva, obnove, prostornog uređenja i zaštite okoliša Hercegbosanske županije u Livnu. Župa Drvar smatra da su nadležne općinske službe u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrdile činjenično stanje, povrijedile odredbe upravnog postupka i pogrešno primijenile materijalno pravo, te da u izdavanju negativnog rješenja nije odlučivala pravna struka, nego viša politika.

U Drvaru i Banjolučkoj biskupiji se nadaju da će viša instanca, to jest resorno ministarstvo Vlade HBŽ-a, poništiti rješenje Općine Drvar i izdati lokacijsku informaciju (urbanističku dozvolu) za rekonstrukciju i dogradnju višenamjenskog objekta u vlasništvu župe za karitativne i druge djelatnosti, te da će tako pobijediti pravo, pravednost i vladavina zakona, a ne politikantstvo, politička trgovina i bezakonje.

Parcela postoji, nema političke volje

Nakon dva desetljeća traženja lokacije, odbijanja davanja dozvole za gradnju zbog nepostojanja parcele, župa u Drvaru je kupila zemlju koju smo zajedno s vlč. Klečinom obišli, međutim sada su se pojavili novi problemi.

“Mi smo Općini do sada uputili na desetke dopisa sa zahtjevom da se ponudi prikladna lokacija za izgradnju nove katoličke crkve. Međutim, nismo nailazili na razumijevanje. Uvijek su nas odbijali s obrazloženjem da crkva nije predviđena u regulacijskom planu iz 1980-ih godina. Čekajući da nam Općina dodijeli lokaciju, mi smo prošle godine uz pomoć brojnih dobročinitelja kupili komad zemlje od 3 000 metara četvornih, zajedno s objektom s namjerom da ga dogradimo i rekonstruiramo za pastoralne i karitativne potrebe naše župe. Krajem prošle godine uputili smo dopis Općini za izdavanjem urbanističke dozvole, međutim stigao nam je odgovor da se ne držimo gabarita zdanja i namjene. Ne slažući se s tim, smatrajući da je to politika, uputili smo zahtjev na višu županijsku instancu. Sada je županija na potezu”, rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se ipak urbanistička suglasnost dala za veliki pravoslavni križ u gradskom parku koji također ne postoji u “regulacijskom planu iz 1980-ih”, a koji je alibi za odbijanje davanja dozvole.

Patologija drvarskog uma

Kada se malo bolje razmisli, dolazimo do zaista šizofrene situacije u Drvaru. Srpske općinske vlasti ne obnavljaju srušen spomenik partizanima (ideologiji koja im je sve dala), koji stoji u urbanističkom planu, nego prave novi pravoslavni križ poginulim srpskim vojnicima koji nisu zaustavili prodor hrvatske vojske. S druge strane, prema urbanističkom planu brane izgradnju crkve.

Drvarčani su bili mali bogovi u bivšoj zemlji. Petokraka im je sve omogućila: stanove, državne poslove, braniteljske mirovine, školu, bolnicu, tada suvremeni tržni centar, sportsku dvoranu koju nisu imali ni mnogo veći gradovi, turizam zbog Titova skloništa i svu ostalu infrastrukturu koje je jedan gradić pretvorio u zaista ugodno mjesto za život.

Naravno, sve je to prestalo s raspadom SFRJ i nekoć grad postao je gradić u kojemu se tavori. Nakon ulaska hrvatske vojske Srbi su se vratili u možda rekordnom broju, više od polovice. Jedno vrijeme ih je bilo skoro 7 500. Međutim, ljudi navikli da im država sve omogući, nisu se mogli otrgnuti dojmu da su “izdani”. Drvar je sada samo jedan gradić u Hercegbosanskoj županiji. Umjesto službeno Beograd i duhovno Knin, sada su tu ulogu preuzeli Livno i Banja Luka. Livno ne mari za Drvar jer ima svojih problema, a Banja Luka se brine samo o RS-u. O Kninu više i ne razmišljaju, a Sarajevo nikad nikakvu ulogu nije igralo u Drvaru.

Vrativši se na takvu vjetrometinu, Srbi su polako počeli odlaziti. Države više nema da se brine o njima, poduzetnički duh se izgubio tijekom pola stoljeća komunističke vladavine, zato danas nije ni čudo što je dosta registracija u općini iz Beograda i Novog Sada te Zapadne Europe… Dođu ljudi za blagdane, obiđu svoje, ali žive i rade drugdje…

Neslužbeno najbolji kafić u Drvaru drži Hrvat, najpoželjniji su poslovi u županijskim institucijama, kladionicama i šumarstvu… Ostalo sve tavori na granicama opstanka…

Katolici nemaju groblja

No, za katolike je još gore, i to u najosjetljivijem trenutku – smrti članova obitelji.

“U Drvaru su početkom 20. st. postojala dva katolička groblja. Katolici su se ukapali na Šobića groblju zajedno s pravoslavcima i bilo je drugo groblje na lokaciji Golubić u blizini tvornice celuloze. Međutim, 1960-ih, proširenjem pogona celuloze, groblje je preorano i od njega je ostalo samo nekoliko spomenika te preneseno na drugu lokaciju”, rekao nam je vlč. Klečina napominjući kako se katolici više ne pokapaju u Drvaru, iako je 1996. tadašnja hrvatska vlast darovala zemlju za katoličko groblje. Povratkom srpskog pučanstva otkriveno je da je darovana parcela u privatnom vlasništvu.

“Sve naše vjernike nakon smrti rodbina prenosi u župe podrijetla. Nedavno smo imali tragičan slučaj gdje je na nesretan način poginula djevojčica od 11 godina i rodbina je željela napraviti ispraćaj. U našoj crkvi i oko nje bilo je skoro 1 000 ljudi. Bilo je tužno i dostojanstveno, a još tužnije je što njezini roditelji nisu mogli pokopati svoju curicu u Drvaru. Pitao sam se zašto ta majka nema pravo pokopati dijete u gradu gdje joj je curica rođena, živjela i išla u školu”, rekao je župnik i naglasio kako će poslati dopis Općini da se omogući jedna parcela na gradskom groblju za katoličke sprovode, što je i normalno u svim drugim sredinama.

Zaista posebna sredina

Očito je kako je mala katolička zajednica od 500-tinjak vjernika potpuno bez prava u pretežno hrvatskoj županiji simbolična imena Hercegbosanska, u Federaciji BiH u kojoj bi trebalo da su Hrvati ravnopravni… Trebalo, ali u stvarnosti nije. Mislili smo kako je za Hrvate omogućen život dostojan čovjeka tamo gdje je bio hrvatski vojnik… Ni to nije istina. Zanimalo nas je zašto srpski Drvar u Daytonu nije trampljen za neke nekoć hrvatske općine u Posavini. Dobili smo odgovor da je za Srbe važniji koridor, a da je Drvar bitan za Hrvatsku kako se povijest ne bi ponavljala… Saznali smo i da je preko leđa Drvara i hrvatska Usora postala općinom kada je desetak sela pripojeno Unsko-sanskoj županiji…

Župnik nam je rekao da u Drvaru postoji šala kako BiH nema tri nacije, nego četiri: Hrvate, Bošnjake, Srbe i Drvarčane. Situacija u župi nas je u to uvjerila – zaista poseban kraj.

izvor:nedjelja.ba

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Hrvatske do nogu potukla Slovake i vratila se na put prema Euru 2020.

Read Next

Sve je spremno za brdsko-biciklistički maraton XCM Vlašić 2019

Follow On Instagram