Uz tužnu obljetnicu: Priča o zaboravljenim žrtvama, osmero djece na igralištu u Vitezu

By

Za smrt osmero djece iz Viteza koja su sredinom 1993. poginula u eksploziji granate, do danas nitko nije odgovarao. Najmlađa žrtva je bila devetogodišnja Augustina Grebenar, čiji je 12-godišnji brat Velimir također poginuo. Među žrtvama su i 12-godišnjak Milan i 18-godišnja Sanja Garić, također brat i sestra, kao i 15-godišnjaci Dragan Ramljak, Draženko Čečura i Sanja Križanović, te desetogodišnji Boris Antičević.

jedništva Trećeg korpusa Armije BiH, za razdoblje od 16. svibnja do 28. srpnja 1993. godine, koji je korišten u dokaznom postupku u predmetu protiv Hadžihasanovića, općina Vitez označena je zonom odgovornosti 325. brdske brigade, iako se na tom području moglo primijetiti povremeno djelovanje i drugih postrojba Armije BiH.

U tom spisu nema zabilješke o granatiranju 10. lipnja 1993. godine i pogibiji djece u naselju Podgradina. Ovaj događaj spominje se u izvještajima zapovjedništva Operativne zone Srednja Bosna HVO-a, a u jednom od njih je navedeno da su 10. lipnja 1993. godine “na središnji dio Viteza pale dvije minobacačke granate od 120 mm”.

“Granate su pale među djecu koja su se igrala. Petero djece je na mjestu ostalo mrtvo, a deset je ranjeno”, napisano je u izvještaju.

Mensud Keleštura, koji je u vrijeme stradanja djece bio zapovjednik 325. brdske brigade Armije BiH, kazao je u telefonskom razgovoru za BIRN BiH da se ne sjeća granatiranja.

“Vjerujte, ne mogu vam dati nikakvu informaciju. Ne sjećam se tih zbivanja, davno je to bilo”, naveo je Keleštura.

Grobovi ubijene djece.

Na temelju jednog od dnevnih ratnih izvještaja HVO-a, pogibija djece iz Viteza spominje se u knjizi “Rat u srednjoj Bosni 1992.-1994.” autora Amira Klike, znanstvenog suradnika Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Kliko je stradanju djece posvetio i članak koji je 11. lipnja 2020. godine prenijelo nekoliko bh. medija. Pozivajući se na iskaz svjedoka, koji je uzeo tijekom istraživanja, napisao je, među ostalim, da je “iz pravca Počulice Armija BiH ispalila jednu ili dvije minobacačke mine 120 mm, kojom prilikom su nastradala djeca”.

“Iz stožera A RBiH u Starom Vitezu zatražili su od svog pretpostavljenog zapovjedništva da artiljerijski djeluje po lokaciji odakle je HVO djelovao katapultima na borce i bošnjačke civile stiješnjene na par stotina četvornih metara teritorija pod kontrolom A RBiH u Starom Vitezu, i to u potpunom okruženju HVO-a. Tražili su da ‘ušutkaju’ katapultare, jer su tog dana žestoko tukli”, napisao je, uz ostalo, u tekstu, a te je navode potvrdio i za BIRN BiH.

Safet Sivro, nekadašnji zapovjednik bataljuna 325. brdske brigade, koji je bio stacioniran u mjestu Počulica, tvrdi da je za granatiranje i pogibiju djece saznao dok je bio u prekomandi u Kaknju i da nema više informacija.

“Nisam tada uopće bio tu, jer sam oko 25. svibnja dobio prekomandu u Kakanj. I sâm sam za to saznao, jer mi je tu poginulo kumče. Bio sam u Kaknju i samo sam dobio informacije tko je gdje poginuo, a ne znam ni što ni kako. Nemam čak ni informaciju tko je imao taj minobacač. Dok sam bio tu, imali smo onaj od 60 mm i nije imao taj domet, a poslije stvarno ne znam šta se dešavalo”, kazao je Sivro za BIRN BiH.

Vlado Ramljak.

Uz činjenicu da, ni nakon toliko godina, nema procesuiranih za stradanje djece, te da je sve manje inicijativa koje bi ubrzale ove procese, obitelji iz Podgradine razočarane su i zbog ignorantskog odnosa udruga i svih razina vlasti prema žrtvama.

Kako kaže Ivan Garić, lokalne vlasti u Vitezu su tek prije par godina odobrile urbanističku i građevinsku dozvolu za spomen-obilježje koje je podignuto na mjestu stradanja.

“Politika i udruge ništa nisu uradile, pa čak nikome nije palo na pamet da simbolično nazove ulicu po poginuloj djeci. Što onda drugo očekivati?”, kaže Ivan i čudi se kako nikome nije u interesu da se priča o stradanjima svih, i kako šira javnost u BiH ne zna za ovaj zločin jer nitko javno ne govori.

“Meni nije problem reći da su stradali Srbi i Bošnjaci i, možda, ja bolje razumijem svakog stradalnika iz Ahmića… Međutim, svi su zakazali i sve je danas u sferi interesa i izbora”, ističe Ivan.

Klupa, koš i spomenik “Osmica” na igralištu u Podgradini danas podsjećaju na prekinutu dječju igru. Svake godine, 10. lipnja, porodice se okupljaju kako bi na tom mjestu položile cvijeće i upalile svijeće.

Obilježavanje godišnjice organiziraju sami, bez političara i predstavnika udruženja proisteklih iz proteklog rata, jer, kako poručuju, ne dopuštaju manipuliranje žrtvama.

Kako kažu, mnogi od njih se 10. lipnja sjete poginule djece i pojave s vijencima, a osobito u izbornim godinama.

Marija Augustinović, 7. rujna 2020. godine/ detektor.ba

You may also like

Hot News