Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz Drugu nedjelju kroz godinu B

By

Druga nedjelja kroz godinu (B), 17. siječnja 2021.

ČITANJA: 1Sam 3, 3b-10.19; Ps 40, 2.4ab.7-10; 1Kor 6, 13c-15a.17-20; Iv 1, 35-42

Prošle nedjelje slavili smo blagdan Krštenja Gospodinova kojim smo završili božićno vrijeme. Činom krštenja na rijeci Jordan Isus započinje svoje javno djelovanje. Iako nije imao grijeha, dao je se krstiti, kako bi na sebe preuzeo grijehe svega svijeta. U svemu nam je bio sličan, osim u grijehu. I svojim silaskom u vode Jordana, želi nam reći da je on onaj Jaganjac Božji, koji dolazi i silazi u našu ljudsku stvarnost, ranjenu grijehom i zlom, spušta se u glib i blato grijeha, da bi ljude oslobodio iz ropstva grijeha. I zato Ivan u današnjem evanđelju veli za Isusa da je on Jaganjac Božji, koji oduzima grijehe svijeta.

I ove riječi čujemo iz usta svećenika u svakoj svetoj misi prije svete pričesti. I što ćemo s ovim riječima? I zašto jaganjac, janje? Čemu ova usporedba s janjetom? Janje nam je uglavnom, ako se samo dobro pripremi, ukusna hrana. Nije to više vezano ni uz onaj događaj oslobađanja iz egipatskog ropstva kada se blagovalo pashalno janje. A ovdje je riječ i o tome. Nije riječ samo o blagosti i nedužnosti što vežemo uz janje, nego Isus u ovoj slici jest onaj koji oslobađa, oduzima grijeh svijeta, ropstvo svih nas. Isus odnosi grijeh unutarnjih prisila i ropstava, ali raskida i vanjske verige nepravde. Ne čini on to magijski, nego riječima i djelom. U Izaijinom mesijanskom proročanstvu Jaganjac Božji označava slugu Božjega koji biva odveden kao janje na klanje za spas drugih. A nije jednostavno nositi terete i grijehe drugih. I uvijek nam je nezgodno pomiriti se s time da netko ispašta ili nas otkupljuje od naših grijeha, a kamoli da bismo mi trebali živjeti, služiti drugima, pa i nešto pretrpjeti da bi drugi živjeli.

Prihvatljivije nam je da drugi služe nama, da podnose terete života da bi nama bilo dobro. Međutim, Janje Božje, Boži sluga trpi za druge jer on se želi solidarizirati s grešnima i rubnima, i oslobađati ih preko nas od svakoga ropstva. Ima još nešto. Na svećenikove riječi Evo Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta, vjernici odgovaraju osobno, u ja formi: Nisam dostojan/na da uniđeš pod krov moj… Odgovaraju riječima skromnog “poganina”, rimskoga satnika, koji je prepoznao Isusa iako nije bio njegov učenik. Odatle nije ni za nas, pri ovim riječima, presudna samo prikladnost za trenutno pričešćivanje nego prikladnost i dostojnost čitava našeg života, životna dostojnost pred Isusom koji oduzima grijeh, raskida ropstva, koji nas dolazi posjetiti u pričesti kao molitveno-obrednom vrhuncu cjeline života. Posljednja novozavjetna knjiga, Otkrivenje, puno govori o Isusu Kristu kao Jaganjcu. Za njega kaže i da će na kraju vremena držati onu knjigu koju nitko ne može otvoriti osim njega, knjigu života, knjigu svih naših biografija, svih naših čežnji i zastranjenja, odnosa i dobrota, knjigu svih tajni. On će je otvoriti i obznaniti tko smo mi i tko su drugi. Do tada, valja slijediti put zemaljskoga Jaganjca, upoznavati ga i na njegov način biti Božji sluga svojim bližnjima.

You may also like

Hot News