Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz dvadeset i devetu nedjelju kroz godinu

By
Dvadeset i deveta nedjelja kroz godinu, 18. 10. 2020. Misna čitanja: Iz 45, 1.4-6; Ps 96, 1.3-5.7-10a.10c; 1Sol 1, 1-5b; Mt 22, 15-21
Nakon prošlonedjeljnih prispodoba danas imamo posljedicu svih tih Isusovih govora, nakon pet šest prispodoba koje je Isus izrekao svojim slušateljima, tj farizejima, glavarima narodnim. Posljedica je da kako počinje današnje evanđelje Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Porez je uvijek aktualna tema. Koliko vrsta poreza ima, na što se sve porez mora plaćati i na što bi se još sve trebao i mogao plaćati – priča je za sebe. Porez se obično nerado plaća. Kako smo maloprije čuli, ne može ni evanđelje bez teme o porezu. Porez je jedna veoma škakljiva tema.
Toliko je to klizav teren da su Isusa njegovi protivnici htjeli upravo ovom temom o porezu uhvatiti u zamku. Ono oko čega se žele sporiti s Isusom, dotiče središnje brige izraelskoga naroda, njegovo dostojanstvo i slobodu. Carska je vlast svim podložnicima nametnula obvezu plaćanja danka. Svatko s navršenih četrnaest, sve do šezdeset i pete godine, bio je dužan u carsku blagajnu uplaćivati određen godišnji porez. Da bi se ta odredba mogla ispuniti i kontrolirati, vlasti su redovito provodile popis pučanstva, a poreznici su nesmiljeno utjerivali svaki dug. Popisi pučanstva i skupljanje danka izazivali su pobune naroda, pa je to „vruće“ političko pitanje stavljeno pred Isusa kako bi ga se izvrglo još jednoj osudi. Svojim odgovorom Isus otvara pitanje od kojega su farizeji bježali i koje nisu ni spomenuli. Pokazuje da nijedno pitanje života – ni ono koje se tiče moralnoga reda, ni ono koje se tiče političkoga uređenja i odgovornosti u društvu – ne može biti odvojeno od pitanja odnosa prema Boga.
Čovjek ne može imati jedan moral pred državom i njezinim zakonima, a drugi u „privatnome“ životu; ili jedan u obitelji i pred ljudima koji ga poznaju, a drugi ondje gdje biva sâm, prepušten dosljednosti uvjerenjâ koja javno zagovara. Zato Isusova rečenica »Dajte caru carevo, a Bogu Božje« nosi i dublje značenje. Posegnemo li za izvornim tekstom, pred nama će zabljesnuti rečenica prepuna značenja: »Vratite caru carevo, a Bogu vratite ono što je Božje!« Ne ‘dajte’, nego ‘vratite’ Novac koji uobličuje građansku dužnost i brigu za opće dobro – zvali ga mi porez ili prirez, harač ili danak – potrebno je vratiti onima kojima pripada. Ne činimo velebno djelo ako ispunjamo pravednost i poštujemo zakon, ali činimo veliko zlo ako kršimo pravednost i ne poštujemo zakone.
Neispunjanjem građanske dužnosti prisvajamo ono što nam ne pripada. Zato su dužnost plaćanja poreza i suodgovornost za zajedničko dobro izražene glagolom vratiti. Možda ono Isusovo razotkrivanje farizejskoga licemjerja razotkriva i dvoličnost mnogih naših sugrađana – pa možda i nas samih – spremnih „zažmiriti“ pred svakom prigodom nepoštenoga stjecanja koristi, a istovremeno vrlo glasnih u ustajanju protiv društvenih nepravdâ. Nije li i u našim rukama ‘ostalo’ nešto što bismo trebali ‘vratiti’, a što narušava pravednost, poštenje i međusobno povjerenje u društvu. No, vraćanje tih ‘dugova’ ne ostvaruje se ako u nama ne postoji jedan »viši red«, onaj po kojemu se i sami osjećamo darovanima. Čovjek je primio dar života te živi da bi se vratio Bogu. U nas je po čudesnome Božjem promislu utisnut Božji lik jer stvoreni smo na sliku Božju. Svojim silaskom u čovještvo Krist je obnovio sve što je u čovjeku zasjenilo i zatamnilo sliku Božjega lica. Došao je da nas vrati nebeskomu Ocu i ponovno uvede u radost zajedništva s njim. I kao što je na carskome novcu utisnut carev lik, u nas je utisnuto Božje lice.
Već na prvim stranicama Biblije piše: Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, pripadamo Bogu i istinski živimo jedino ako je naše življenje neprestano vraćanje Bogu. Vratimo Bogu što je Božje i sve će svima biti vraćeno, sva će pravednost biti ispunjena, a domovina će postati »našom« jer smo joj vratili i u nju ugradili dio vlastite odgovornosti i brige. Vratimo Bogu što je Božje, sebe same. Drugi dio Isusova odgovora ( „Bogu Božje“) pokazuje jedini način na koji se može ispravno upravljati dobrima. Pitanje je li dopušteno dati porez caru ili nije u svojoj biti utemeljeno je na stavu da plaćanje poreza caru može biti otpad od Boga, to jest davanje prvenstva caru, a ne Bogu.
Svojim odgovorom Isus rješava upravo taj problem. On cara podvrgava Bogu. Ono što jamči uredan i sretan zemaljski život jednome narodu, nije samo to da bude poslušan svome caru i da vrši carske zakon. Potrebno je da i narod i car budu poslušni Zakonu Božjem. Prvenstvo Božjega zakona vrijednost je koje se nijedan čovjek vjernik ne može i ne smije odreći. Ali isto tako ne smijemo zaboraviti da se vršenje Božjega zakona ne osigurava unutarnjim obraćenjem Bogu da naša vjera bude djelotvorna, ljubav zauzeta i nada utemeljena, postojana u Gospodinu našem Isusu Kristu, unutarnjim obraćenjem Bogu koje svaku ljudsku zajednicu čini ugodnim mjestom za život svakom čovjeku.

You may also like

Hot News