Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz Trinaestu nedjelju kroz godinu – PORTAL KOCKICE <

Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz Trinaestu nedjelju kroz godinu

Trinaesta nedjelja kroz godinu, 28. 6. 2020. Misna čitanja: 2Kr 4, 8-11.14-16a, Ps 89, 2-3.16-19, Rim 6, 3-4.8-11, Mt 10, 37-42

Slušajući Isusove riječi u današnjem evanđelju pitamo se, s pravom, kako razumjeti i kako ih prihvatiti: „Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga!“

Ovaj tekst ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Stojimo pred teškim izborom. Osjeća se velika napetost između onoga što smo, što imamo i onoga što nam se nudi. Ne traži li Isus, ne više, nego previše? Na što i koga Isus cilja kada ovo kaže? Ne možemo vjerovati da je Isus protiv četvrte Božje zapovijedi. Ne možemo vjerovati da Isus od nas traži da ne ljubimo svoje roditelje. Ne možemo vjerovati da je Isus protiv sestara i braće.

On je primjerom pokazao kako drži do rodbinske veze. Primjer su Lazar i njegove dvije sestre, Marta i Marija. Isusu je u tu obitelj često zalazio. Lazar mu je bio veliki prijatelj. Zaplakao je kada je čuo da je Lazar umro, a onda ga je oživio i vratio njegovim sestrama. O kojoj je onda ovdje ljubavi riječ? Isus očito traži nešto drugo. Isus traži prioritete.

Na kraju, sve je svoje zahtjeve koje je imao prema učenicima i svojim slušateljima sažeo u Dvije zapovijedi ljubavi: ljubavi prema Bogu i čovjeku, prema bližnjemu. Ovdje se, dakle, radi ipak o prioritetima. Isus traži više od onoga što mi činimo. Ljubiti svoje roditelje, braću i sestre, svoju djecu, to je „OK“, to je u redu. Ali mene, odnosno Boga treba ljubiti više, veli Isus. Baš ovaj „više“ trebao bi biti prioritet u našem životu. Možda ćemo pomisliti – pa mi smo posložili naše prioritete. Što je još potrebno, pa mi znamo što je na prvom mjestu?

U ovo vrijeme pandemije mogli smo svi osobno iskusiti kako su naši prioriteti bili samo koji mjesec ranije sasvim drugačije poredani od ovih danas. Kod onih koji su oboljeli, kod njih je došlo do izražaja još očitije kriva poredanost prioriteta, a da ih na to nitko nije podsjetio. Čovjek u bolesti sam uviđa što je to „ono više i važnije“, ono bez čega sve drugo gubi smisao. Sve nam je uzalud i sve naše nema smisla ako izostavimo ono najvažnije, ono jedino važno. Jer kada dođe vrijeme, to može biti vrijeme bolesti, vrijeme prirodnih katastrofa, vrijeme u kojima smo sve izgubili u što smo položili svoje nade, vrijeme starenja i umiranja u kojem ćemo morati sagledati našu listu prioriteta i, ne daj Bože, ustanovimo, da smo potpuno promašili naš život, da smo bez ičega, da smo listu naših prioriteta postavili na glavu, bez smisla, onda će biti kasno. Isus nas upozorava na vrijeme.

Ne traži Isus da mrzimo svoje roditelje, svoje muževe, žene ili djecu, ali traži da Boga stavimo na prvo mjesto, jer sve drugo gubi svoj smisao. Isus ovaj zahtjev da njega ljubimo više nego svoje roditelje, svoju braću i sestre, svoju djecu, još jače pojačava govorom: „Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“

Isus je ovo od svojih učenika tražio, a danas traži od nas, a sve je to sam živio. Njegov život bio je život križa. Sam je govorio da Sin Čovječji nema mjesta gdje bi svoju glavu naslonio. On je sve svoje sile ulagao u širenje kraljevstva Božjega i u ljubav prema čovjeku.

S ovim ne kanimo reći da Isus nije imao baš ništa. Imao je on i svoje roditelje, svoje učenike, a i kesu s novcima za koju je bio Juda zadužen. Međutim, on je „više“ ulagao u ono Božje, u vršenje volje Očeve, u širenje kraljevstva Božjega, jer je znao da život ovdje na zemlji nema smisla ako sve dobijemo, a dušu svoju izgubimo, odnosno ako se čovjek ne žrtvuje do kraja za čovjeka: roditelje, djecu, za svoga bližnjega, ali ipak ono „više“ treba biti za njega, za Boga.

Dragan Vidović

Dragan Vidović je rođen 8. listopada 1992. Osnovnu i srednju školu zavšio je pri Katoličkom školskom centru "Sveti Pavao" odličnim uspjehom. Daljnje školovanje nastavlja 2011. upisujući povijest pri Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je završio Prvi ciklus studija obranivši završni diplomski rad pod nazivom "Ivan Franjo Jukić-život, nacionalnost, putopisi i odnos s Omer-pašom Latasom". Nakon završenog master studija, magistrirao je povijest 20.st. na temu "Udruženje katoličkih svećenika Dobri pastir (1949.-1965.).

Read Previous

Sjećanje na stradale branitelje u Domovinskom ratu

Read Next

Upriličen Onomatobleja show u Napretkovu domu u Zenici

Follow On Instagram