Duhovno promišljanje fra Dejana Međugorca uz dvadest i prvu nedjelju kroz godinu

By

Neovisno o tome koliko godina imamo i čime se bavimo, rijetko se obradujemo postavljenim pitanjima. Iskustvo nas uči da osoba koja pita, uglavnom ne želi saznati nešto novo, nego dobiti potvrdu vlastitih zaključaka. Ako odgovor nije u skladu s očekivanjem dolazi do nesuglasica i sukoba.

S druge strane, čini se da nema prevelike potražnje za našim mišljenjem. Mladima se prigovara nedostatak iskustva. Do mišljenja starijih drži se još manje, iz uvjerenja da oni ne mogu pratiti brzinu promjena u svijetu. Jedni nisu dovoljno uspješni, drugi školovani, treći mudri. Općenito, mišljenje većine slabo je traženo. Uvijek postoje oni koji misle, ili barem misle da misle, trudeći se uvjeriti nas da i sami pomislimo kako je to za naše dobro.

U sličnoj situaciji su i Isusovi učenici. Rijetko ih je tko pitao da iznesu vlastite sudove. Prije negoli su krenuli za Isusom, radili su svoj posao i šutjeli. Kasnije su bez puno riječi pratili Učitelja. Njihov govor zapisan u Novom zavjetu uglavnom su pitanja kada nešto ne razumiju ili traže pojašnjenje. Stoga ih Isusov upit iz današnjeg evanđelja „Što vi kažete tko sam ja?“ ostavlja bez riječi. Ne znaju što bi odgovorili. Lakše im je prenijeti „što ljudi govore“. Kao što i mi većinu svojih stavova temeljimo na novinskim člancima, televizijskim i radio emisijama, informacijama s interneta, dakle na onome što su nam drugi plasirali i što žele da znamo, vjerujemo i mislimo, tako je i s učenicima. Znaju „što ljudi govore“, ali ne znaju što bi sami odgovorili.

No, Isusu to nije dovoljno. On najprije poziva učenike da dođu i vide, a potom ih šalje svjedočiti. Poučava ih, a nakon toga im daje zadaću propovijedanja. Krist ne traži samo srce koje gori, nego i razum zahvaljujući kojemu se zbori. Zato kršćanstvo nije zbroj nejasnih osjećaja, ali ni naučenih formula. Ono traži i srce i razum. Učenik treba kako osjetiti tako i spoznati svoju vjeru, znati konkretne putove za njezino ispunjenje, ali i imati dovoljno zanosa da njima svakodnevno prolazi.

U današnjem evanđelju je Isus predstavljen kao kruna ranijih očekivanja koja su najavljivali proroci do Ivana Krstitelja, ali i početak novog vremena koje još uvijek nije u potpunosti donijelo svoje plodove. Razabire se to iz njegova dijaloga s Pe-trom. Apostol ga prepoznaje kao očekivanoga Krista-Pomazanika, dok mu Isus obećava da će i on sam imati zadaću privođenja svijeta konačnom spasenju „svezujući i odrješujući“. Na taj nas način Crkva, izgrađena na Stijeni, poučava da je ovo vrijeme u kojemu se nalazimo već otkupljeno, ali i obvezujuće prema vječnosti u kojoj još ne živimo. Ono je darovano nam „sada“, za vlastito posvećenje i izgradnju Crkve, Tijela Kristova.

Sveti Toma Akvinski ustvrdio je da „ne treba očekivati neko drugo evanđelje Kraljevstva doli ono Kristovo koje će postići svoje ispunjenje s navještajem svim narodima“. Vjerujući u općinstvo svetih znamo da svatko od nas pojedinačno pridonosi ili usporava to ispunjenje vlastitim angažmanom oko uzdizanja svijeta ili srozavajući ga, svetosti Crkve i njezinoj grješnosti. Zato ovo „danas“ može za nas biti milosno vrijeme spasenja, ali i vrijeme u kojemu se „vezujemo“ za vječnost. Svatko od nas „danas“ svojim životom daje odgovor na pitanje: „A vi, što vi kažete, tko sam ja?“

Nema sigurnosti konačnog odgovora, ali svakako će jedan odgovor biti konačan. O njemu ovisi hoćemo li dijeliti sudbinu Šibne kojemu u današnjem prvom čitanju Gospodin poručuje da će ga „lišiti službe i otjerati s mjesta“ ili pak Šimuna – Stijene iz evanđelja koje-ga hvali: „Blago tebi!“

You may also like

Hot News