Mostarski biskup Petar Palić: Postoje otvorene rane koje će trebati zaliječit

By

Nakon 27 godina službe, mostarski biskup Ratko Perić predao je pastirski štap novom biskupu Petru Paliću. Naslijedio i teško breme prethodnika: Međugorski fenomen i tzv. Hercegovački slučaj, piše Deutsche Welle.

Sredinom rujna i nakon 27 godina službe, mostarski biskup Ratko Perić predao je pastirski štap novom biskupu Petru Paliću. On je naslijedio i teško breme koje je nosio i njegov prethodnik: Međugorski fenomen gdje je bivši biskup držao kako ukazanja nema i tzv. Hercegovački slučaj.

Porijeklom iz Janjeva, bivši hvarski i novi mostarski biskup dobro poznaje suživot različitih nacionalosti i konfesija. Posebno na nemirnom Balkanu.

U svojoj homiliji povodom preuzimanja službe Mostarsko-duvanjskog biskupa i trajnog upravitelja Trebinjsko-mrkanskog , osvrnuvši se upravo na tu temu, u govoru koji je mnoge podsjetio na čuveni govor Martina Luthera Kinga , on je rekao: “Želim sanjati BiH kao zemlju, koja ujedinjuje, a ne dijeli… Želim sanjati zemlju, u kojoj ima mjesta za dostojanstven život svakoga čovjeka. Želim sanjati o ovoj zemlji kao zemlji mira, sloge i skladnoga napretka, bez ikakvih ucjena, pritisaka i prijetnji, u kojoj ne vlada pravo jačega, nego uzajamno poštovanje i razumijevanje“.

Biskup Petar Palić, čini se, nastavlja stopama svoga prethodnika, samo sa novom energijom i sličnim pogledima i na međugorski fenomen još nepriznatih ukazanja Djevice Marije i na tzv. Hercegovački slučaj – sprječavanju svećenika dijacezanaca u službi u pojedinim župama, a prema odluci Vatikana, i to od strane franjevaca koji se nisu željeli povinovati toj odluci. Ovaj skandal rezultirao je mnogim zabranama i razrješenjima za brojne svećenike-franjevce u obavljanju svećeničkih službi. Ni do danas odluka Vatikana nije provedena. „Postoje, nažalost, neke otvorene rane koje će trebati zaliječiti”, kaže on u intervjuu Deutsche Welle.

Poštovani biskupe, nakon kraćeg vremenskog odmaka od vašeg preuzimanja dužnosti mostarsko-duvanjskog biskupa i trajnog upravitelja trebinjsko-mrkanskog – koji su Vaši dojmovi o Vašoj, sadašnjoj Biskupiji?

 Razdoblje od 40-ak dana nije baš neko razdoblje da bi se sustavno mogao sažeti život ovih biskupija koje su mi povjerene. Međutim, ako govorimo o prvim dojmovima, uz sve izazove s kojima se susrećemo, oni su pozitivni, ljudi su vrlo susretljivi, svećenici su suradnički otvoreni. Epidemiološka situacija i naša odgovornost prema trenutnim okolnostima nas malo sputavaju u redovitom životu i radu, ali dijelimo ovo vrijeme i ove uvjete sa svima oko sebe.

U Biskupiji je, po mnogima, nekoliko bremenitih pitanja, a među njima ‘Međugorski fenomen’ i ‘Hercegovački slučaj’. Jeste li već posjetili Međugorje i nadbiskupa Henryka Hosera kojeg je papa Franjo imenovao posebnim apostolskim vizitatorom za tu župu te koji je Vaš stav po tom pitanju, s obzirom na poznate stavove Vašeg prethodika, biskupa Ratka Perića?

 Postoje, nažalost, neke otvorene rane koje će trebati zaliječiti. Za to je potrebno i vrijeme i strpljivost i otvorenost. S nadbiskupom Hoserom sam se susreo u bratskom i prijateljskom ozračju, a Međugorje ću posjetiti u prikladno vrijeme. Uz izjave Biskupskoga ordinarijata u Mostaru i mojih predšasnika biskupa Žanića i Perića, jedina službena izjava o Međugorju je izjava Biskupa Jugoslavije iz 1991. u kojoj su biskupi rekli da se „na temelju dosadašnjeg istraživanja ne može ustvrditi da se radi o nadnaravnim ukazanjima i objavama.“ Biskupi su u istoj izjavi, također, ustvrdili da „brojna okupljanja vjernika s raznih strana koji u Međugorje dolaze potaknuti i vjerskim i nekim drugim motivima zahtijevaju pozornost i pastoralnu skrb u prvom redu dijecezanskog biskupa, a s njim i drugih biskupa, kako bi se u Međugorju, i povezano s njime, promicala zdrava pobožnost prema Blaženoj Djevici Mariji, u skladu s učenjem Crkve.“

Ova dva pitanja, kao i stavovi biskupa Perića prema njima, tijekom godina bili su i značajan prijepor između mjesnog biskupa kao i dijela franjevaca. Međutim, pozdravni govor provincijala Hercegovačke franjevačke provincije dr. Miljenka Šteke prilikom Vašeg uvođenja u biskupsku službu bilo je svojevrsno iznenađenje. “Dragi biskupe Ratko, hvala vam za svaki vaš doprinos i poticaj u tome. Ali i oprostite za svaki trenutak kad su poticaj i doprinos bratske ljubavi izostali od nas“, rekao je između ostaloga provincijal. Kako ćete se Vi postaviti prema pitanju ‘Hercegovačkog slučaja’?

 Pitanje predaje određenih župa na upravu dijecezanskom biskupu nije pitanje stavova mojih predšasnika, nego je to odluka Svete Stolice. Moj stav ne može biti suprotan stavu i odluci Svete Stolice, a smatram da to ne može biti niti stav ijednoga svećenika, niti bilo kojega vjernika. Riječi fra Miljenka Šteke doživio sam kao riječi vjernika, svećenika i poglavara redovničke zajednice u odnosu prema biskupu, nasljedniku apostola, koji jedini nosi cjelovitu odgovornost za ovu biskupiju i ovaj narod.

U BiH smo svjesni i stalnih političkih nesuglasica i kriza između hrvatsko-bošnjačko-srpskih nacionalnih politika dok se istodobno svakim danom bilježi egzodus mladih, cijelih obitelji, a korupcija i nepotizam razgrađuju cjelokupno društvo. Konkretno, u područjima gdje su većina, Hrvati jedva polovično izlaze na izbore, a ponegdje taj je postotak tek nevjerojatnih 35%, za što su svakako veliku odgovornost snose sami hrvatski političari.Kako i kojim konkretnim mjerama svim bh. građanima vratiti nadu u život u domovini?

 Da, to su problemi s kojima se suočavamo ne samo u BiH, nego s kojima se suočavaju i drugi narodi u susjednim državama. Mi u BiH, uz probleme koje ste naveli, osjećamo i drugi problem, a to je da je u nekim segmentima otežano funkcioniranje države. Za vraćanje nade moramo najprije stvoriti temeljne životne uvjete, među kojima izdvajamo vladavinu prava, socijalnu osjetljivost, odgovornost i jednakopravnost. Naravno da je u tom segmentu velika odgovornost političara. Želimo vjerovati da i međunarodna zajednica želi pomoći u izgradnji takvoga društva.

Kao kosovski Hrvat, nosite i bogatstvo iskustva življenja u višenacionalnoj sredini, kao što je, uostalom, i življenje u BiH. Može li se povući paralela između te dvije sredine i konkretno, hrvatsko-bošnjačko-srpskog odnosa?

 Kosovo sam napustio nakon osnovne škole, još u vrijeme prošle državne tvorevine, koja je nekima bila majka, a nekima maćeha. Ne bi bilo dobro da jedni u ovoj zemlji osjećaju da im je ova zemlja majka, a drugi da im je maćeha. Sjećam se da mi kao djetetu nije predstavljalo problem što moj prijatelj slavi Bajram, moj drugi prijatelj Božić po julijanskom kalendaru, a mi katolici Božić po gregorijanskom kalendaru. Vjerujem da mnogi ovdje, također, imaju takva iskustva. Međutim, kad susjedu počne smetati minaret, a drugom počne smetati križ i zvonik, onda je to poziv na preispitivanje stavova i namjera. Jer, svaki revanšizam nosi u sebi opasnost, a dizanje tenzija ne donosi dobro.

Rad na pomirenju je stalna zadaća posebno vjerskim predstavnicima. Na čemu će se zasnivati Vaše biskupsko djelovanje u, na brojne načine, nemirnoj bh. stvarnosti, a posebice Mostaru kao multietničkom gradu, gdje se isprepliće nekoliko vjera, prvenstveno kada se govori o predstavnicima Srpske pravoslavne crkve i Islamske zajednice?

 Suživot i reciprocitet! To su dvije riječi, koje u sebi kriju pravo bogatstvo mogućnosti. Suživot moramo graditi na međusobnom poštovanju, uvažavanju prava svih, zalaganju za vladavinu zakona, kloneći se bilo kakvog nadglasavanja i nadjačavanja. A ona prava koja netko negdje želi za sebe, mora drugdje omogućiti drugima./dnevni.ba/

You may also like

Hot News